Bojan Koštić  

Neurotični arhivist

Dana 18. studenoga 2014. godine u Galeriji Bačva je otvorena izložba ANTI autora Vlatka Vinceka. Uzmemo li u obzir da se velik dio Vincekova opusa bavi arhiviranjem i konzervacijom (uglavnom neke vrste memorije), nastala je zanimljiva korelacija između prostora u kojem se izložba održala, dakle u jednoj bačvi, koja isto tako arhivira i konzervira (doduše tekućine, koje Vincek isto tako koristi u svojim radovima, kao npr. krv, mlijeko ili slinu). Dakle, u tom kružnom izložbenom prostoru na zidu se vrte dvije crno-bijele projekcije, lišene bilo kakve emocionalne ekspresije – na prvi pogled gotovo identične: pogled kamere u šetnji kroz groblje prolazi pokraj nadgrobnih spomenika, tek paušalno loveći informacije koje su ispisane na spomenicima – kao da nisu niti važne. S jedne strane se nalazi video dječjeg groblja u Brežicama, a s druge životinjsko groblje u Rijeci, dok su obje projekcije popraćene fotografijama s tih groblja. U takvom kružnom prostoru sabijene akustike, osim samih snimaka miješaju se i zvukovi iz dva različita izvora – zvukovi Vincekovih stopala koja gaze po ošljunčanom grobljanskom tlu ujednačenim ritmom usputnog prolaznika. Suočen s takvim kakofoničnim preklapanjem slike i zvuka, gledatelj je stavljen u jedno šizmatično stanje rastrojenosti, jer morfologija oba videa je gotovo identična – tlo, nadgrobni spomenici i ritmičnost koraka pod kojima krcka osušeno lišće i šljunak. Međutim, upravo zbog te sličnosti na razini forme, gledatelj osjeća tjeskobu – jer zna da na jednoj strani gleda tlo ispunjeno mrtvom djecom, a na drugoj groblje kućnih ljubimaca. Osjećamo li istu bol i za jedne i za druge? Prema onome što je Vincek ovakvim dokumentarističkim pristupom prikazao (a on je zaista opsesivan dokumentarist, neurotični arhivist), zaista jest. Ako je za života postojala ljubav prema nekom biću, dakle bilo prema čovjeku ili životinji, ona bol koja dolazi post mortem je, čini se, istog intenziteta bilo da se radi o gubitku voljene osobe ili životinje, sudeći prema načinu kako tu bol nastojimo ublažiti nakon smrti voljenog bića – gradeći nadgrobne spomenike i zakopavajući njihova mrtva tijela u zemlju. Taj arhiv tjeskobe gledatelja podsjeća na još jednu gorku činjenicu – na vrijeme, nepokolebljivo vrijeme koje u svojem beskompromisnom nasrtaju gazi i grize sve što nalazi na svom putu, tako i ta zapuštena i zarasla groblja, čuvare našeg sjećanja na izgubljenu ljubav.

PREDJEZIČNO I PRIMORDIJALNO

Vrijeme je na neki način loca communia većine Vincekovih radova, stalno prisutni element bilo u sinkronijskom, bilo u dijakronijskom smislu. Stoga, element vremena nalazimo i u radu INPU, videoprojekciji na kojoj gledamo performans jednog ritualnog čišćenja – obreda smrti. U tom radu se Vincek u vremenu vraća na ono predjezično stanje koje transcendira mogućnost jezičnog objašnjenja: na videu gledamo autora koji gol leži na podu, a do njega dolazi žena koja ga "pere" bijelim plahtama. Tim činom se priziva slika mrtvog tijela i obrednog čišćenja pokojnika. Potom se to mrtvo tijelo prekriva komadima hrane i do njega dolazi crni pas koji tu hranu liže, trga i proždire. Performans sadrži, dakle, tri simbolička elementa: čovjek/žena/pas od kojih svaki djeluje zasebno, ali i u korelaciji s ostalim elementima. Mrtvo tijelo autora i njegovo čišćenje prizivaju posmrtni ritual, prijelaz iz jednog stanja u drugo. Žena koja pere mrtvo tijelo je medijator tog prijelaza, svećenik koji vrši posljednji ispraćaj pokojnika čije sada čisto, oprano tijelo šalje na drugi svijet. Jedna pretvorba je izvršena. Zatim u kadar dolazi crni pas. Naziv rada evocira egipatsku mitologiju: inpu u nekom jezičnom smislu označava "onoga koji jest", ali to nikad nije fiksno, kao što ni jezik nije stalan, već stalno promjenjiv. Kao ono što istovremeno jest jedno, ali i sve drugo, inpu se veže uz egipatskog boga Anubisa (koji se prikazuje s pasjom glavom), boga smrti i balzamiranja (ponovno zanimljiva veza: balzamiranje kao jedna vrsta arhiviranja i konzervacije). Dakle, u kadru gledamo crnog psa koji s Vincekovog tijela proždire meso – događa se druga pretvorba. U kontaktu čovjeka i životinje (a životinje u nekom kolektivnom imaginariju predstavljaju ono podsvjesno u ljudima) događa se pretvorba iz antropomorfnog u zoomorfno i kroz inpu, kroz to proždiranje crnog boga Anubisa dolazi do samospoznaje po jednom dijalektičkom principu semantičke fluktuacije. Transmutacija i prijelaz iz jednog stanja u drugo je također topos u Vincekovim radovima, a često se događa upravo kroz nekakvo proždiranje, kroz nekakvu visceralnu, organsku pretvorbu. Zato se Vincek u svojim radovima često koristio crijevima pa on, primjerice, na mramornu ploču ispisuje riječ "timor", a zatim tu ploču razbija maljem i komadiće te ploče stavlja u crijeva. Ili, primjerice, kada u instalaciji MEMORABILIAE oko 2000 osobnih predmeta, redom poklona od prijatelja i poznanika, također pakira u crijeva i vješa na zid. Sa svim rečenim na umu, možemo podvući neke glavne odrednice Vincekova rada: transmutacija, arhiviranje i dokumentarizam.

VINCEK SE VRAĆA KUĆI

Te glavne odrednice možemo pronaći i u jednom od novijih Vincekovih radova pod nazivom Pjesme ponosa i slave. Zanimljiv je nastanak rada: kako mi je Vincek to ispričao, jednog je dana došao u svoj stan i na podu kupaonice zatekao mrtvu pticu. Zatim je uzeo kameru u ruke i napravio rad Pjesme ponosa i slave (tu opet dolazi do izražaja njegova opsesija dokumentiranjem zatečenog stanja). Rad se, kao i ANTI, sastoji od dva video zapisa: prvi snimak sadrži kadar u kojem se nalazi već spomenuta mrtva ptica, bosa Vincekova noga koja tupka u ritmu, a zvuk koja dolazi iz videa je Vincekovo fućkanje poznate pjesme iz američkog građanskog rata, melodija When Johnny Comes Marching Home; drugi video prikazuje kadar iz iste pozicije, ali ovoga puta uz istu mrtvu pticu, vidimo opet Vincekovo stopalo u radničkoj cipeli koje također tapka u ritmu, a zvuk je Vincekovo fućkanje Internacionale. Dakle, na morfološkoj razini rad veoma sličan radu ANTI, budući da se radi od dva usporedna videa s gotovo istim elementima, međutim na konceptualnoj razini radi se o potpuno drugačijem radu jer ovog puta se Vincek poigrava nekim elementima kolektivne svjesti – pjesma When Johnny Comes Marching Home poznata je gotovo svima koji su pogledali neki američki ratni ili akcijski blockbuster jer ta melodija je kao soundtrack iskorištena u nebrojeno mnogo filmova takve tematike; nadalje, Internacionala je najpoznatija socijalistička, komunistička i radnička (cipela na Vincekovoj nozi) pjesma koja djeluje pomalo sarkastično i ironično kada je Vincek fućka kraj mrtve ptice, pogotovo kada imamo na umu stihove: "Ustajte svi na zemlji kleti/Svi sužnji koje mori glad!/Nepravdi razum sad se sveti/Tutnji već i selo i grad./Nek tiranstvo sruši naša snaga/Bezbrojno roblje sad ustaj!/Nek svijetu starom nema traga/Svoj bijedi sutra bit će kraj!" Taj rad u odnosu na prije navedene, ali i sve prijašnje Vincekove radove, drugačiji je na sadržajnoj razini i možda predstavlja novo tematsko polje u koje će se autor uputiti. Međutim, usprkos tom tematskom odmaku, one koji su upućeni u početke Vincekova rada upravo će Internacionala podsjetiti na prvi Vincekov performans Crvena jutra koji je izveo sad već davne 1981. u Omladinskom domu u Koprivnici. U tom performansu Vincek si je na lice nanio crnu boju, nakon čega je iz krletke izvukao bijelog goluba i pregrizao mu vrat. Mrtvog goluba je objesio na žicu. Cijelo vrijeme trajanja performansa u pozadini harmonika svira Internacionalu.

Rad "Pjesme ponosa i slave" te neke druge, novije i starije, Vincek će predstaviti u travnju u Galeriji Greta.