Nada Kujundžić  

Nijedan čovjek nije otok

Švedski pisac Henning Mankell svjetskoj je javnosti najpoznatiji kao književni otac inspektora Kurta Wallandera, zagriženijim biblio i filmofilima možda i kao zet legendarnog Ingmara Bergmana. Unatoč tomu što globalnu popularnost duguje ciklusu od devet romana i jedne zbirke priča o grubom i pomalo depresivnom inspektoru iz gradića Ystada (u hrvatskom su prijevodu dostupni su peti i sedmi roman iz ciklusa: Na pogrešnom tragu i Ubojstvo na Ivanjsku noć, oba u izdanju Mozaik knjige), Mankellov književni opus vrlo je obiman i žanrovski raznolik: ima tu i kratke proze, četrdesetak dramskih tekstova, knjiga za djecu i mlade (serija romana o Joelu Gustafssonu), nekoliko krimića bez Wallandera (Čovjek iz Pekinga, Povrataka učitelja plesa) kao i romana koji nisu pisani u kriminalističkom ključu (Kroničar vjetrova, Dubine). Kad ne kreira književne svjetove, šjor Mankell zauzet je vođenjem vlastite kazališne trupe te raznim oblicima humanitarnog i društvenog aktivizma (u prvom redu podizanje svijesti o epidemiji AIDS-a u Africi). 

Bez obzira na to piše li (kao u slučaju romana o Wallanderu) o poslovnim i osobnim frustracijama razvedenog istražitelja koji se bori s viškom kilograma, ili (kao u Talijanskim cipelama) o nekoć uglednom kirurgu u dobrovoljnom izgnanstvu, Mankell se uvijek iznova vraća svojim temeljnim tematskim preokupacijama. Ovaj “umjetnik paralaktičkog pogleda”, kako ga je okrstio Slavoj Žižek,  za skandinavske autore gotovo obaveznu “egzistencijalno-depresivnu priču” premrežuje promišljanjima o samoći i usamljenosti, (ne)mogućnosti komunikacije i ostvarivanja smislenog odnosa s okolinom, društvenim problemima (kako na nacionalnoj, tako i na globalnoj razini), grijehu i iskupljenju, starenju i smrti. U tom smislu Talijanske cipele nude reprezentativan uvid u Mankellov književni opus. Roman je podijeljen na četiri djela: Led, Šuma, More i Zimski solsticij.

Bijeg od prošlosti, bijeg od sebe Šezdesetšestogodišnji Frederik Welin bivši je kirurg koji već dvanaest godina živi u samonametnutoj izolaciji na otočiću u švedskom arhipelagu. Nesvakidašnja robinzonijada posljedica je bijega od osobne (napušta djevojku) i profesionalne odgovornosti (perspektivnoj mladoj plivačici kojoj je dijagnosticiran rak amputirao je pogrešnu ruku). Welinovu samoću donekle ublažava prisutnost kućnih ljubimaca i drugih, nešto manje pitomih pripadnika životinjskog carstva, poput kolonije mrava koja polako, ali sigurno zaposjeda njegov dnevni boravak. Jedinu vezu s vanjskim svijetom predstavljaju periodični posjeti hipohondričnog poštara Janssona. Međutim, kako to obično biva, prošlost od koje se trudi sakriti ipak ga sustiže: jednoga dana na površini smrznutog mora Welin opaža staricu koja, oslanjajući se na hodalicu, oprezno napreduje prema njegovom otoku. Starica je Harriet Hörnfeldt, žena koju je prije četrdesetak godina ljubio i zatim bez riječi napustio.

Smrtno bolesnu Harriet, međutim, ne dovodi želja za odgovorima i objašnjenjima, već davno Welinovo obećanje da će je odvesti na crno šumsko jezero u kojem se kao mali kupao sa svojim ocem. Welin nevoljko kreće na putovanje kroz snijegom okovani krajolik koje se postupno (i podjednako nevoljko) pretvara u putovanje u vlastitu prošlost. Posjet jezeru gotovo je poguban za Welina koji propada kroz zaleđenu površinu. Slabašna Harriet ipak ga uspijeva spasiti, a potom i nagovoriti na još jedno putovanje -  ovoga puta do prikolice usred šume gdje će upoznati svoju kćer Louise. Osobenjakinja Louise piše protestna pisma svjetskim vođama, “gazi snijeg u ružičastome ogrtaču za omatanje poslije kupanja i u štiklama”, boksa te prijateljuje s grupicom drugih osobenjaka: samoprozvanim švedskim kraljevima rocka, pecačicom rakije i umirovljenim postolarom-pustinjakom Giaconellijem, od kojega naručuje par cipela za Welina.

Nošen lavinom događaja koju je pokrenula pojava Harriet, Welin se odlučuje suočiti sa strahotnom “uspomenom koja [ga] mori” pa stupa u kontakt s Agnes Klarström, djevojkom koju je njegov liječnički nemar stajao ruke. 

Tvrđava samoće Iako tek ponovna pojava Harriet u njegovu životu kreira uvjete za Welinovo simbolično uskrsnuće, on je, kako se čini, odavno svjestan činjenice da život bez drugih nije život već, u najboljem slučaju, puko preživljavanje. O tome svjedoči i njegova potreba da svaki dan započinje kupkom u ledenome moru ne bi li (se) (p)o(d)sjetio da je još uvijek živ. Zamrznut u prostoru i vremenu, skriven u svojoj “neosvojivoj tvrđavi na otočiću”, Welin bijegom od prošlosti paradoksalno postaje njezinim zarobljenikom. I dok njegova umještenost u prostoru (život na otoku) funkcionira i kao preduvjet i kao odraz njegove društvene, psihološke i emocionalne izolacije, već spomenuta “zamrznutost” njegove egzistencije (ne prati svjetska zbivanja, ne vodi brigu o vlastitom izgledu, ni o stanju ribarske kolibe u kojoj živi) zrcali zamrznuti krajolik u kakvome ga zatječemo na početku romana.

Dolaskom Harriet koja dokida “prokletstvo koje [je] ugradio u sebe kao u kavez”, Welin dobiva neočekivanu priliku za novi početak, ovoga puta u zajednici s drugima, sa svim obavezama i odgovornostima koje takav život podrazumijeva. Prisiljen na suočavanje s grijesima iz prošlosti i suočen s neočekivanim i nezaustavljivim prodorom žena u njegov život, uviđa uzaludnost vlastitih nastojanja da pobjegne i zaboravi, da živi bez drugih i bez obzira na druge. Upoznavši novootkrivenu kćerku i susrevši se s Agnes uvjerava se u kompleksnost i dalekosežnost međuljudskih odnosa, spoznaje da njegovi postupci imaju utjecaja na druge - čak i ako se ti drugi ne nalaze u njegovoj neposrednoj blizini, čak i ako (kao u slučaju kćerke Louise) nije niti svjestan njihova postojanja, čak i ako s njima nema učestali, a katkad (kao u slučaju poštara Jassona) ni osobito smisleni kontakt. Welin se, dakle, na vlastitoj koži uvjerava u istinitost Donneovih riječi da nijedan čovjek nije otok (pa ni onaj koji živi na otoku).

Introspektivni Welin kao središte fokalizacije u romanu omogućava Mankellu da progovara o vječnim pitanjima” poput života i smrti, osmišljavanja vlastite egzistencije, odgovornosti i iskupljenja (osobito kroz povezivanje s drugima, odnosno brigu za druge), samoće i starenja (tek uz naznake problematike ageizma – “Živimo u doba kada su starci prozirni kao staklo. Ne želimo ih primijetiti.”). Mankellov osobit autorski pečat očituje se i u velikom broju autsajdera i marginalaca (ljudi koji su “izabrali život kakav žele”) koji napučuju roman te uvođenju socijalne dimenzije (ksenofobija, siromaštvo, mladenačka delinkvencija) i globalne perspektive. Prostor za potonju otvara motiv kuće za problematične djevojke-useljenice iz afričkih i azijskih zemalja koju vodi Agnes. Kao žene, useljenice i delinkventice, Agnesine “proklete cure” višestruki su Drugi koje država blagostanja koja se diči svojom demokratičnošću i socijalnom osjetljivošću ne trpi: “Mogla bih tu držati tisuću djevojaka (...) Tisuću odanih, gnjevnih djevojaka koje mrze svoju usamljenost i osjećaj da nisu dobrodošle ondje gdje žive. Moje su djevojke iskusile da je ovdje prijezira vrijedan svatko tko nema novca. (...) Moje su curice u ničijoj zemlji gdje ne vide ni naprijed ni natrag. Neće ih nitko, suvišne su, otpisane”. Prozor u globalnu problematiku predstavlja i Louisino pisanje protestnih pisama svjetskim vođama (Reaganu, Thatcherici, Honeckeru...) u kojima upozorava na nepravdu i probleme na državnoj i međudržavnoj razini.

Bergmanovski, a optimistično? Kontemplativna proza o čovjeku koji je, prema vlastitim riječima, zašao u epilog vlastitog života, neizbježno je prožeta tugom i žaljenjem. No naglašenoj introspektivnosti usprkos, čitatelj/ica je pošteđen/a oduljih ili pretjerano poetičnih lamentacija za prošlošću, detaljnih flashbackova, dugotrajnih objašnjavanja, opravdavanja ili sukoba među likovima. Rečenice su uglavnom kratke, jasne i jezgrovite. Jedino što narušava tijek čitanja povremena su neobična prevoditeljska rješenja (“Misliš da se doimam smetana?”, “Ustao sam od stola jer sam iznenada imao punu kapu posla”, “Želim da ovdje budeš”, “Taj sam dan ispilio rupu i pokušao natjerati mačku da ju rabi. Vrlo je začudno nagla”, itd.).

    Vraćajući se na Žižekovu primjedbu o “egzistencijalno-depresivnoj priči” s početka teksta, Talijanske cipele doista odišu nekim naročito skandinavskim, ili još bolje bergmanovskim štihom. Ipak, kraj romana bilježi pojavu poslovičnog svjetla na kraju tunela: naš (anti)junak naposljetku u sebi (i drugima) pronalazi nadu i vjeru u budućnost, iskupljenje i nove početke.