Ovogodišnji Splitski salon pridonio je borbi za opstanak kulture u gradu Splitu
Splitski salon, manifestacija koja se održava od 1969. godine, u posljednjih 15 godina preuzela je bijenalni ritam. Ovogodišnji salon održava se u prostorima Dioklecijanovih podruma, Galerije Kula, salona Galić kao i javnog prostora Grada te broji oko 130 izlagača, što je rekordan broj od početka djelatnosti. Salon predvodi kustoski trio koji uključuje umjetnika Borisa Šituma i dva kustosa, Dalibora Prančevića i Božu Kesića.
Na plakatima Nikole Križanca osvanulo je veliko “Zamalo Sinj”, što bi bio samo jedan isječak iz onoga što je prethodilo. Zaplet situacije dogodio se prošle godine kada je nakon trideset godina upravljanja Dioklecijanovim podrumima Hrvatskoj udruzi likovnih umjetnika Grad Split oduzeo ključeve podruma, čime im je oduzet prostor za izlaganje kao i sredstva od prodaje ulaznica. U samoj udruzi došlo je do promjene vodstva, a podrumi su dobili novog upravitelja, Muzej grada Splita. Nova ravnateljica muzeja, kontroverzna zbog Adria Art Annalea čije je 28. izdanje cenzurirala i privremeno zatvorila, sprječavala je kustoski tim da radi samostalno, neprestano ih kontrolirajući i ograničavajući im mjesto za rad. Ironično, dotična ravnateljica, koja se u rujnu predstavila na press konferenciji, istaknula je kako želi Split pretvoriti u prijestolnicu kulture do 2020. godine. Ovakav muzejski monopol (s time da je predloženo i pripajanje Etnografskog muzeja Muzeju grada Splita) označavao bi potpadanje svih splitskih kulturnih punktova pod jednu instituciju, što bi značilo veću kontrolu i ograničavanje financijskih, prostornih i ostalih resursa. Netransparentnost je zahvatila i našu studentsku domenu, tako da su, primjerice, članovi Studentskog zbora Filozofskog fakulteta birali sebi podložne studente za posao na Splitskom salonu, ne birajući pritom studente povijesti umjetnosti koji su naznačeni kao traženi u samom natječaju.
Uhljebarstvo i profiterstvo Očigledno, Grad na kulturu gleda isključivo kroz ekonomsku prizmu, gdje je sam centar podređen turističkom doživljaju. Kao što je umjetnik Ante Kuštre istaknuo, u Splitu nema više pravog ateljea kao takvog, već su to suvenirnice i “svaštarnice” uređene kako bi prijale oku turista, prodajući Mediteran u obliku magneta za hladnjak. Njegov atelje pretvorio se u eksponat, u vremensko-prostornu 4D instalaciju, kao dio postava. Svoju reakciju na recentne događaje iznijela je nekolicina umjetnika: Stipe Ivanišević, slikar koji se odmaknuo od svog likovnog izričaja, predstavio je Krpeljušu. Postavljena je rakija u koju su ubačeni krpelji, a pokraj nje se nalazi tekst ispisan na panou, tobože sugerirajući promociju tog “pića”. Autor se dotiče problematike vezane za prijašnjeg predsjednika HULU-a, postavljajući pitanja uhljebarstva i profiterstva u sferi umjetnosti i kulture u Splitu. Na turistifikaciju grada reagiraju i Alemka Đivoje i Neli Ružić. Đivoje svojom video instalacijom Oprosti što ne odgovaram odmah progovara o situaciji u kojoj se današnji umjetnici nalaze. Prikazan je screenshot s njezinog mobitela, na kojemu joj se javlja poznanik/ca preko aplikacije Viber, dok ona odgovara da se nije mogla ranije javiti jer je morala čistiti apartmane, što samo po sebi govori o otežanom statusu umjetnika u hrvatskoj svakodnevici. Neli Ružić sa svojom Neokolonijom, također video instalacijom, prikazuje dvojicu “rimskih vojnika” na ulazu u Zlatna vrata. Kolonizacija Splita od strane turista i “rimske legije”, u trajanju od travnja do listopada, također nameće pitanje u kojoj mjeri je Split ostavio mjesta za kulturu. Ono što bih istaknula jest dokumentarni video u nastajanju – intervju s umjetnicima, kustosima i ostalim sudionicima Splitskog salona koji je bio izložen u Salonu Galić. U tom intervjuu umjetnicima su postavljena dva pitanja – što bi za njih bila splitska scena te koja je njihova pozicija u umjetnosti. Odgovori su varirali: za pojedine je scena bila nekoherentna grupa, dok su drugi mislili da sva ta heterogenost tvori splitsku scenu. Ovakav direktan prikaz umjetnika i njihovih mišljenja ujedno podiže svijest o trenutnoj problematici pozicije umjetnosti u Splitu, ali nas također povezuje u toj “borbi” za opstanak kulture u ovome gradu.
Neuralgična atmosfera Tema ovogodišnjeg Salona – prikazi podijeljenosti, zahvatila je tek dio izloženih radova, a kustoske selekcije ove godine nije bilo. No smatram da je upravo to trebalo ovom salonu. U ovo recentno vrijeme kada su se odvila tolika prevrtanja oko Muzeja grada Splita, salona i podruma, kustosi su odradili dosta jasan prikaz i unutarnju poveznicu likovnosti i likovne umjetnosti u Splitu te njezinog kretanja kroz godine. Postavljanje uskih kustoskih koncepcija i elitiziranje samo bi još više podijelilo već ionako heterogenu scenu, stoga smatram da saloni trebaju biti ostavljeni širokim i otvorenim za raznovrsnu kvalitetnu produkciju, što je ove godine i ostvareno. Neuralgična atmosfera koja se stvorila u Dioklecijanovim podrumima pomalo je utišana zavidnim brojem izlagača i njihovih projekata, dok su kustoski tim i HULU uložili sve napore u ostvarenje 39. salona, unatoč svoj marginalizaciji od strane samog Grada.
Tekstovi o 39. splitskom salonu nastali su u okviru radionice likovne kritike Kako pisati o suvremenoj umjetnosti u organizaciji Hrvatske sekcije AICA-e, Galerije umjetnina Split i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.