Grozdana Cvitan  

Ništavilo koje pomiče svjetove

Samo je smrt sigurna u svakom životu i samo nas ta nezaobilaznost iznenađuje. Naš kulturološki ustroj umnogome je njome označen i s njom korespondira mnogo naših strahova, svijest i podsvijest smrti i o smrti određuju naše ponašanje, a kao i svako iznenađenje ona se uvlači u vrijeme koje je ne planira i postupke koji je ne očekuju. Junak Pétera Esterházyja u romanu Pomoćni glagoli srca nije iznenađen smrću majke. On zna da sve što živi i umire. Sreo se već sa smrću drugih. Zna sve o životu i njegovoj negaciji i susret s činjenicom pokušava smjestiti što bezbolnije u dan obreda. Ali obred je najmanje što smrt jest i njezina razlivenost preko životâ, našeg i onih oko nas, razlivenost u vremenu prošlom i sadašnjem, njezina obuhvatnost svega što nas okružuje i što jesmo stvara zapanjujuću stvarnost. Izmicanje konkretnog i obuzetost svijesti dvije su razine s kojima se smrt rastvara. Je li to zaborav? Je li to novi život činjenice i dogovor sa stvarnošću?

Bol, ljutnja, zbunjenost, ravnodušnost, slike nježnosti i slike nepoželjne povijesti, osobnost suosjećanja s obitelji i suosjećanje s vlastitim tjeskobama, nemir koji se nameće, svijet u kojem intervencija nije moguća i konačnost kao vječnost, iskustvo kao uvod u nizove zapanjenosti... Ali nije samo zapanjenost novo osjećanje? Čitamo li Borgesa jednako prije i poslije toga što se dogodilo, odijevamo li se jednako, prihvaćamo li oca ili sestru kao i prije te smrti? Uostalom, prihvaćamo li i mrtvu majku kao mrtvu majku? Je li dijalog započet činom smrti istraživanje prošlosti jednog odnosa (odnosa između preživjelog i mrtvaca) ili je to tek početak novog odnosa u kojem stvarnost poručuje kako je malo toga izvan nas. Jer kako drukčije tumačiti sve ono što traje u nama i u određenom odnosu nakon nečije smrti? Je li odnos ono što je zaista postojeće? Što smrt niti dotiče niti dokida?

Svaki je odnos odnos vlastite i tuđe kože, odnos u kojem kad-tad prestajemo gledati stvari iz osobnog vrijednosnog sustava kako bismo se našli u onome drugog čovjeka, kako bismo razumijevali ili otkrivali razloge i svjetove onih koje smo upoznavali u stvarnosti, ali ne i u emocionalnosti. Ili obrnuto. Ili oboje. To diktira naša otvorenost dijalogu iz vlastite, ali i dijalogu iz tuđe kože.

Esterházy je u nevelikom romanu Pomoćni glagoli srca ponudio nekoliko mogućnosti koje nije uputno svoditi na zaključivanje, ali ih je uputno prepoznavati. Oni su opća slika onog iznenađenja koje mijenja stvari na način novog čitanja života, kontekstualiziranje vrijednosti u novoj vizuri. O stvarnosti te intervencije ili o intervenciji u stvarnost nas samih moguće je potrošiti ostatak vremena. U mjeri u kojoj smo dioničari te opće kategorije, u mjeri vlastite vremenitosti. I to je život. I umiranje. Mrak naše svijesti i podsvijesti. Ostatak našeg života i mogućnost da se razlijemo u tuđu stvarnost, neočekivano i trajno.

Kompleksnost stanja što ih potiče smrt majke i prohod kroz tu kompleksnost nisu nužno jednostavan raster prepun razumijevanja, ali su istraživanje mogućnosti koje jezik pruža o najkompleksnijim osjećanjima što ih život nudi u susretu s ništavilom. Jedno od onih djela koje dijelom osobnog razumijevanja pišemo i sami bez obzira na autora. Utoliko je riječ o poticaju i prepoznatljivosti u vlastitu iskustvu. Ili teško prohodnom štivu osobne odsutnosti.

Péter Esterházy temom smrti pronašao je cjelovitu formulu, koju je moguće razliti po svakoj temi koja nam u tom okviru padne na pamet. Postmodernistički Pomoćni glagoli srca utoliko su manje ustupak vremenu. Tematskim izborom oni prerastaju u djelo za vrijeme.