Osvrt na očekivane rezultate izbora u Srbiji
Proljetos, ako me pamćenje dobro služi, Vlatka Kolarić je u Drugom formatu ugostila dvojicu naših uglednih sociologa liberalne provenijencije koji su tom prilikom razgovarali o predavanju japanskog fizičara Michioa Kakua. Emisija, koja je bila uobičajeno sumorna za taj žanr i uobičajeno reakcionarna za taj tip gostiju, urezala mi se ipak u sjećanje, i to ne zbog samog Kakua ili fascinacije njegovim tezama s predavanja, nego zbog malina. Naime, jedna od teza prof. Štulhofera, u mojem slobodnom citiranju s odmakom, bila je ta da našem društvu kronično fali kreativnosti i inovativnosti, prilagodbe globalnim razvojnim trendovima... Kao primjer uzeo je poljoprivredu i tvrdoglavost našeg seljaka da i dalje sije pšenicu i na ulici traži veće subvencije i otkupne cijene pored toliko "produktivnijih" kultura poput – maline. U trenutku dok Štulhofer iz džepa vadi malinu kao novu kulturu kojom treba zasijati naše obradivo sveto tle, malinari u susjednoj Srbiji još jednom blokiraju ceste zbog malih otkupnih cijena tih istih malina i diktata hladnjačara koji preprodaju to "crveno zlato" (popularna sintagma koja se ustalila u srpskom medijskom prostoru) po puno većim cijenama evropskim trgovačkim lancima. Pritom me ovdje toliko ne zanima očita Štulhoferova ignorancija prema nekim "ekonomsko-tehničkim" aspektima cijele priče: prirodnim uvjetima (tlo, klima) i kompatibilnosti s poljodjelskom kulturom (u Srbiji se malina uzgaja u brdskim predjelima zapadne Srbije i u Šumadiji, a ne npr. u Vojvodini pa prosta zamjena pšenice malinom nije lako moguća), a onda i prema tržišnim parametrima (domaća trgovinska usmjerenost na uvoz) ili ovisnosti o uvjetima propisanim evropskom Zajedničkom poljoprivrednom politikom (CAP) itd. U tom me trenutku zagolicala druga vrsta ignorancije, koja je zajednička crta jednoj specifičnoj gotovo "užanrljenoj" vrsti našeg medijskog diskursa – a to je potpuno ignoriranje najbližeg susjeda i društveno-političke situacije u toj zemlji. Govor o Srbiji će se kod nas tako pojaviti samo u dvjema prilikama: u evokacijama prošlih ratnih dešavanja i njihovih sadašnjih juridičkih i dnevnopolitičkih mešetarenja te povodom bitnih datuma političkog kalendara u susjednoj državi, dakle izbora. A onda kad se ukaže silueta velebne skupštinske zgrade na Trgu Nikole Pašića, pomislite – bolje da nije.
Vukovi i vučići Ovoga puta su se te dvije prilike nekako spojile. S jedne strane potpuno izlišna parnica na Međunarodnom sudu u Haagu u kojoj se mahalo novinsko-estradnim pikanterijama domaćiih kultur-rasista iz devedesetih što je od cijele priče s tužbom za genocid načinilo jednu pravnu travestiju koja bi trebala zadovoljiti potrebe za polugodišnjim desničarskim kičom, tj. utišati HDZ u njihovim domovinskim primjedbama domaćoj liberalnoj vladi. S druge su strane taktički raspisani izvanredni parlamentarni izbori u Srbiji na kojima ništa nije bilo izvanredno, i na kojima haške tužbe i protutužbe nisu bile teme ni pod točkom razno. Međutim, puno je više plašio dojam da u ovoj izbornoj kampanji nije bilo nijedne točke, pa ni one "razno". Sve je bilo jasno!
Odmah po prelasku graničnog prijelaza u Bajakovu dočekao vas je jumbo plakat s vizualnim rješenjem gotovo jednakim nekim našim ranijim velmožama. Zastava Evropske unije u pozadini, nova premijerska figura u prvom planu, boje jednake samo u drugačijem rasporedu, poziv na reforme i pravi put. Potpora gotovo aklamacijska – i od strane većine medija i od strane glasačkog tijela, a zapravo četvrtine stanovništva (skoro polovica od 50 posto izašlih na izbore), što je za standardne europske liberalne demokracije i više nego dovoljno. Time se Srbija upisala na listu zemalja sa sličnim rezultatima u zadnjim izbornim ciklusima: tu su sudjedna Mađarska (apsolutna većina Orbanova Fidesza), odnedavno i Njemačka (skoro apsolutna većina Merkeličine Unije). Vučićeva putanja je jasna i izvjesna, a premoćna pobjeda omogućit će da se mapa puta prema EU ostvari što prije i nažalost, na što veću štetu većine stanovništva Srbije.
Sve je isto, a ništa isto nije Nakon relativnog tranzicijskog prosperiteta ili onoga što Goran Musić u svojem tekstu "Radnička klasa Srbije u Tranziciji 1988-2013" naziva "oportunističkim modelom rasta", Srbija se našla u recesiji iz koje je u međuvremenu nominalno izašla, ali rast je tako malen da nema nekog vidljivog socijalnog efekta. Globalna ekonomska kriza, deindustrijalizacija, restriktivna monetarna politika, rast zasnovan na uvozu, te tranzicijski kreditni balon – sve je to došlo na naplatu, samo što se ista kani izvršiti otkidanjem od socijalnog sustava i javnog sektora te fleksibilizacijom rada. Zvuči poznato? Svima osim našim medijima koji su još jednom kao najvažniju priču izbora izvukli materijal o Vučićevoj radikalskoj prošlosti, vučjoj dlaci i ćudi, ne postavljajući cijelu dvorsku simptomatiku na neku dublju razinu koja bi se bavila, ne znam, možda Vučićevom sadašnjošću i nedavnijom prošlošću koja je, po mojoj skromnoj procjeni, puno "krvoločnija" nego opozicijska radikalska prošlost i onih par dana na mjestu ministra informiranja u Miloševićevoj vladi krajem devedesetih.
No sve to ne treba čuditi – ni srpska medijska i intelektualna scena nije otišla dalje od zgražanja nad Vučićevom moći i demokratskim deficitom iz njegove prošlosti i sadašnjosti. Demokratska stranka koja se u kampanji postavila kao jedina opozicija Vučićevim naprednjacima (s obzirom da Nova demokratska stranka Borisa Tadića ili Liberalnodemokratska partija Čede Jovanovića nisu izrijekom odbacile mogućnost postizborne koalicije s Vučićem) potiho je kroz intervju koji je njen predsjednik Dragan Đilas dao Vremenu, pustila priču o vlastitoj (skromnoj) socijaldemokratskoj prošlosti od koje se nije vidjelo ni traga – ni u programu, a ni u politici te stranke za vrijeme njene vladavine. Đilas je cijeli svoj program sabio u priču o DS-u kao čuvaru nekih apstraktnih demokratskih vrijednosti nasuprot autokratskoj i populističkoj tradiciji koju gaji Vučić. To ga je koštalo rezultata samo 0,3 posto iznad izborno praga. U parlament su još ušli spomenuti "novi" demokrati i "socijalist" Ivica Dačić (14 posto) sa sada već standardnim rezultatom koji varira između 10-15 posto zadnjih nekoliko izbornih ciklusa. Iz parlamenta su, napokon, ispali i Jovanovićevi liberali i Koštuničini konzervativci. Međutim, osim homogene paralementarne scene, čime su zapravo rezultirali srpski izbori? U izjavi koju je dao za HTV još u jeku razmišljanja o datumu ovih taktičkih izbora, Vučić je jasno dao do znanja u kojem se smjeru kreće njegova politika. Tada je za loše stanje srpske ekonomije optužio "samopupravni mentalitet" stanovništva koji se upravo u tom trenutku ispriječio njegovom ministru Saši Raduloviću da donese novi Zakon o radu – još gori od onog Mrsićevog. Taktički ga je povukao mjesec dana prije izbora: i zakon i Radulovića. Sada ga ništa ne može spriječiti da donese taj zakon – a to je samo početak.
Truba među narodima Time se naši mediji nisu pretjerano bavili. Jer, osim što vole ignorirati njezino postojanje, domaćinski mainstream medijski diskurs nastoji Srbiju prikazati kao oronulu i odbačenu stariju polusestru s kojom smo prije dobrih dvadeset i kusur godina prekinuli sve obiteljske veze, a sada se nalazimo samo službeno i u kontroliranim uvjetima kako bismo riješili "ćaćevinu". U skladu s takvim narativnim okvirom, Srbija nam se kroz medije predstavlja kao ona igrica iz enigmatskih magazina u kojoj imate dvije sličice (koje često "tematiziraju" blagi brueghelovski kaos i pretrpanost sadržajem) na kojima onda morate odrediti "falševe" tj. razlike. Još kao djetetu stalno mi se postavljalo pitanje koja je od tih slika zapravo original? Naravno, mi volimo živjeti u iluziji da smo upravo mi original, uzor, prvorođena kći Europe koja revno ispunjava vlastite obaveze dok nam je kuća u jednakom kaosu kao i susjedova. Jer jedino kada se uspoređujemo sa Srbijom volimo pokazati svoja demokratska i pravna dostignuća koja su zapravo Potemkinova sela. Ali tako djeluje ideologija kroz uspostavljene govorne žanrove koji se nisu puno promijenili zadnjih dvadeset godina.
Kao dijete koje je odgajano u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni pod jednakim (ako ne i efikasnijim) ideološkim aparatom kao što je bio onaj Tuđmanov, bio sam uvjeren da Srbi glume kad pričaju ekavicu i srpski. Kad se u povremenim isječcima Dnevnika RTS-a (koje su domaći mediji plasirali uz ironijski komentar kao naturalističku sliku četničke bezumnosti i krvoločnosti) pojavio tamošnji spiker, bio sam uvjeren da taj čovjek-Srbin priča čisto štokavsku ijekavicu, samo to ne želi iz inata. U tako uspostavljenoj kartografiji lako je odrasti, još lakše je ne pozdravljati "susjede" i nedavnu zajedničku prošlost, a najlakše ignorirati sebe i vlastitu sadašnjost.