Prema velikom filozofu politike Ericu Voegelinu bilo bi ispravno Novi vijek prozvati gnostičkim dobom, s motivima nostalgije, pada, zaborava na iskonsku božansku bit, sna, obamrlosti i neznanja
Za one manje upućene ponajprije par biografskih podataka. Eric Voegelin rođen je 1901. godine u Kölnu kao Erich Hermann Wilhelm Vögelin, a umro je 1985. godine u Palo Altu u Kaliforniji, u Sjedinjenim Američkim Državama. Studirao je pravne znanosti i znanosti o državi u Beču, gdje su mu profesori, pored ostalih, bili i Hans Kelsen i Othmar Spann. Tu je od 1936. do 1938, kada je bio otpušten, predavao kao redoviti profesor. Emigrirao je, preko Švicarske, u Sjedinjene Američke Države. Nakon rata paralelno je profesor na nizu američkih sveučilišta i u Münchenu, gdje je utemeljio Institut za političku znanost.
Uočivši neke slabosti u teorijama države Georga Jelineka i Hansa Kelsena (sužavanje predmetnog područja, a posebice manjak sistematskog zasnivanja), Voegelin se trsio kritički razgraničiti od tih poznatih autora kako bi, otklanjajući njihove manjkavosti, razvio vlastitu sistematsku teoriju države, zasnivajući je filozofsko-antropološki na uvidu “da korijene države treba iskati u biti čovjeka”. Taj zamišljeni sistem Voegelin nije razvio do kraja stoga što se suočio s teškoćama proisteklima upravo iz te noseće “temeljne ideje”. Okrenuo se istraživanju povijesti političkih ideja, s uvjerenjem da njihova glavna uloga nije kognitivna nego evokativna, nije deskriptivna nego kreativna. Time je Voegelin učinio presudan korak prema Platonovoj i Aristotelovoj političkoj znanosti, što mu je omogućilo da se napokon oslobodi pozitivistički orijentiranih teorija države.
POREDAK I POVIJEST Godine 1952. objavljena je u Sjedinjenim Američkim Državama znamenita Voegelinova knjiga Nova znanost o politici (The New Science of Politics), kojom je priskrbio veliki ugled kao politički filozof. U njoj je došlo do izražaja ne samo Voegelinovo udaljavanje od “teorije države u njemačkom smislu” (kako se sam izrazio), nego istodobno i njegovo posezanje za metafizičkom spekulacijom, odnosno za platonovsko-aristotelovskom episteme. Razumije se, posrijedi je posezanje ne u smislu dogmatskog preuzimanja, nego u smislu “teorijskog zasnivanja znanosti o ljudskom i društvenom poretku”. Sam Voegelin je ovo svoje djelo označio kao “sistematsku studiju o zasnivanju jedne znanosti o državi u Platonovu smislu (koja uključuje i filozofiju povijesti)”.
Glavnim Voegelinovim djelom smatra se knjiga Poredak i povijest (Order and History, 1956-1987) u pet tomova (peti je objavljen posthumno). Problem poretka, postavljen već u Novoj znanosti o politici, razmatra se ovdje u sveobuhvatnoj povijesnoj perspektivi, od Starog istoka do moderne nacionalne države. Voegelin je posebice nastojao istražiti povijesni slijed simboličkih oblika svojstvenih svakom od tih poredaka, počevši od kozmološkog mita, povijesti, filozofije, do kršćanstva i gnoze. Kao i tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kad je formulirao svoju “temeljnu ideju” o korijenima države u biti čovjeka, tako se te ideje-vodilje Voegelin držao i u svojim kasnijim, široko postavljenim istraživanjima u Poretku i povijesti. S tom idejom neposredno je povezano i njegovo okretanje prema filozofiji svijesti, budući da je smatrao da je upravo svijest ono mjesto na kojemu izviru problemi ljudskog poretka u društvu i povijesti.
Peter Joachim Opitz, koji se pomno bavio Voegelinovim djelom, njegov bitni tijek sažima ovim riječima: “Zasnivanje političkog poretka pomoću filozofske antropologije, koja naposljetku poprima oblik filozofije svijesti, glavna je nit vodilja Voegelinove političke teorije”.
OVOSVJETOVNE I ONOSVJETOVNE RELIGIJE Posebno i po mnogima najizazovnije poglavlje njegova opusa posvećeno je tzv. političkoj religiji. Već 1938. u Beču objavljuje knjižicu pod naslovom Političke religije (Die politischen Religionen). U predgovoru ističe da za pravilno razumijevanje političkih religija trebamo proširiti pojam religioznog tako da u njega uključimo ne samo religije spasenja, nego i sve fenomene za koje smo tijekom razvoja države pomišljali da ih možemo prepoznati kao religiozne. U tom cilju Voegelin razlikuje onosvjetovne i ovosvjetovne religije, i u ovu drugu kategoriju uključuje sve pokrete, čak i one ateističke i neprijateljski raspoložene prema religiji, koje ipak u pozadini svojega ponašanja pokazuju religiozna iskustva, koje se klanjaju kao svetinji svemu što je protivno od religija protiv kojih se bore. Time Voegelin nije samo proširio tradicionalni pojam religioznog, nego je i naširoko upotrijebio pojam političke religije, uključivši u njega različite oblike sakralizacije vlasti, države i politike, od antike do suvremenog svijeta. Središte je njegovih razmatranja vezano za prožimanje religije i politike u pokretima koji čine političku zajednicu: život ljudi unutar političke zajednice ne može biti ograničen na sferu profanog koja se tiče pitanja organizacije i vlasti, zato što je i ona prostor religijskog poretka. Poznavanje neke političke situacije manjkavo je u ključnoj točki ako ne obuhvaća religijske snage zajednice i simbole u kojima te snage pronalaze svoj izražaj. Voegelin je tako problem političke religije smjestio u tisućgodišnji povijesni kontekst u kojem su novost i navlastitost totalitarnih religija polako slabile u generičkom fenomenu sakralizacije političke vlasti.
Na srpski prevedena knjiga Znanost, politika i gnoza (Wissenschaft, Politik und Gnosis) zapravo je pristupno predavanje što ga je Voegelin održao na Sveučilištu u Münchenu 1958. godine i u kojem ukratko ilustrira rezultate svojeg dotadašnjeg istraživanja utjecaja duge tradicije gnosticizma na oblikovanje modernih političkih mislilaca i pokreta. Odredimo li ga kao sekularizaciju kršćanskog milenarizma, kao operaciju prijenosa mesijanskih nada starih na savršeno trivijalan teren moderne socijalne politike, gnosticizam predstavlja humus svim ideologijama koje teže izgradnji novoga čovjeka uz pomoć omnipotentne države. U svom komunističkom ili fašističkom obliku, ta država divinizira javnu sferu i podčinjuje društveno u ime svoje “političke religije”. “Totalitarizam, definiran kao egzistencijalno pravilo gnostičkih aktivista, zaključna je forma naprednjačke civilizacije”. Za Voegelina bi čak bilo bolje da je Novi vijek prozvan gnostičkim dobom.
SVIJET KAO ZLO MRAČNO I OTUĐENO MJESTO Za gnostike je ovaj svijet zao, mračan, otuđen i sputan. U gnostičkom učenju dominiraju sljedeći motivi: pad, zaborav na svoju iskonsku božansku bit, san, obamrlost, neznanje, nostalgija (za oslobođenjem). Pripadnici gnostičkih družbi odbijaju sva društvena pravila i ustanove, dapače žele ih se posve osloboditi. Oslobođenje dolazi kroz “tajnu povijest” i “tajno znanje”, a postiže se otrežnjenjem, sjećanjem, vraćanjem, buđenjem, otkupljenjem i besmrtnošću. Gnostici žive u apokaliptičnom ozračju, produbljujući oprečnost između Boga i svijeta. Nebesko spasenje im donosi Salvator salvatus, elitni nosilac svete i tajne objave, ali prije toga moraju proći kroz teško iskustvo izgona i progonstva u svijetu. Ono se izražava u simbolima čovjeka stranca i uznika zatvorenog svijeta, terora vremena i kozmičkog kruženja. U srži gnosticizma stoji osjećaj tjeskobe, svršetka svijeta i spasenja. Transcendencija je prije svega soteriologija.
U polazištu gnostičkog svjetonazora nalazi se spoznaja (gnosis). No ta spoznaja nije spoznajni postupak ljudskoga ratia, nego samoobjava, posredstvom koje čovjek postaje svjestan sebe i prisjeća se svoga dubokog i božanskog jastva. Zadnja nakana gnostičke spoznaje jest da pojedinca dovede do toga da postane svjestan svojeg svetog podrijetla i božanske naravi. Otkriće transcendentnog načela u čovjeku čini temeljnu okosnicu svake gnoze. Čovjek je odlomak Božjeg bića, sjajna svjetlosna čestica božanskog tijela, pa se spašava kad dođe do svijesti te svoje rodbinske srodnosti s božanskim bićem. Zahvaljujući gnozi, ljudi uče ne samo spoznati svoj transcendentni identitet, nego otkrivaju opće zakone i stalna načela koja ravnaju svemirom. Božanstvo je istodobno duša čovjeka i svemira.
U novom su se vijeku, kaže Voegelin, gnostički sadržaji proširili i zahvatili mnoge znanstvene, misaone i kulturne pokrete. Njihova sveprisutnost jedva još da nam dopušta distancu da ih uočimo, a očituju se ponajbolje po jednom “simptomu” – zabrani postavljanja pitanja. Pritom nije posrijedi otpor analizi, nije riječ o mnijenjima koja se, tradicionalno ili emotivno, žilavo održavaju, nije riječ o mnijenjima čiji se zastupnici, u dobroj vjeri u ispravnost svoje pozicije, naivno upuštaju u argumente i prelaze u ofenzivu tek kad ih analiza uzdrma. Riječ je o mnijenjima čiji zastupnici znaju da se i zašto se odupiru kritičkoj analizi i koji zbog toga zabranu ispitivanja svojih premisa pretvaraju u sadržaj svoje dogme. Takvo držanje svjesnog i spekulativno brižljivo razrađenog zatvaranja pred ratiom jest nov fenomen. Primjerice, za najvećeg od spekulativnih gnostičara, Hegela, pravi oblik u kojem istina egzistira može biti jedino njezin znanstveni sistem. Zadaća koju sebi postavlja jest suradnja na tome da se filozofija približi formi znanosti – cilju da može odbaciti svoje ime ljubavi prema znanju i biti zbiljskim znanjem. Dakle, prevedemo li na grčki, pred sobom imamo program napredovanja od filo-sofije prema gnosisu. Ako neki mislilac pokuša skočiti iz granica konačnosti u savršenost zbiljskog znanja, on neće potpomoći filozofiju, nego će je napustiti. Postat će gnostičar. Gnostički program, što ga je Hegel uspješno obavio, ostaje pod nazivom filozofije, a spekulativni sistem u kojem gnostičar razvija svoju volju za ovladavanjem bitkom ostaje pod imenom znanosti.
Filozofija nastaje iz ljubavi prema bitku. Ona je čovjekovom ljubavlju vođeno nastojanje da spozna poredak bitka i da se s njim usuglasi. Gnoza pak hoće vladavinu nad bitkom. Da bi se dokopao bitka, gnostičar konstituira svoj sistem. Sistem je gnostička forma mišljenja. Između zabrane pitanja i konstrukcije sistema postoji bitna povezanost. Tko bitak dovodi u sistem, ne može dopustiti pitanja koja sistem ukidaju kao formu mišljenja.