Igor Gajin  

Od Lukrecija do Einsteina

Stephen Greenblatt, Skretanje - Kako je svijet postao moderan, Algoritam, 2014. (Prevela Lidija Bernardić)

Kada je 1960. godine KGB konfiscirao Vasiliju Grossmanu rukopis romana Život i sudbina, uključujući i vrpce iz pisaćeg stroja na kojem je bio pisan, učinili su to iz uvjerenja da bi objavljivanje takvoga djela počinilo Sovjetskom Savezu više štete nego američko bacanje atomske bombe na tlo Rusije. Nehotično laskavi kompliment ruske tajne službe – da literatura može biti razornija od atomske bombe – Stephen Greenblatt u knjizi Skretanje – kako je svijet postao moderan pripisuje naslovu iz znatno dublje prošlosti, iz polovice 1. stoljeća p. n. e., ocijenivši ga kao inicijalnu pjesničku česticu iz koje je pri ponovnom otkriću 1500 godina kasnije eksplodirala modernost, ona modernost o čiju se energiju idealistički grijemo, a moždane nam se stanice hrane njome sve do danas.

Ta literarna "bomba" koja je – Greenblattovim riječima – kapitalno pridonijela jednom od najepohalnijih kulturnih obrata u povijesti, tj. urušila teocentričnu perspektivu kršćanskoga srednjovjekovlja i emancipirala procvat antropocentrične renesanse i racionalnog, empirijsko-znanstvenog uma, jest filozofski spjev De rerum natura Tita Lukrecija Kara. Kako Greenblatt rekonstruira povijesni put Lukrecijeva spjeva do ponovnog izlaska na svjetlo dana, u recepcijski obzor, a rekonstruira ga krajnje dramatično, proizlazi da po zakonima vjerojatnosti De rerum natura u mnogočemu nije trebao opstati niti kao artefakt, a kamoli postići presudan učinak po smjenu cijele kulturne paradigme. "Opstanak njegovih djela", naglašava Greenblatt, "visio je o najtanjoj niti", a "od svih antičkih remek-djela, ova pjesma je zasigurno trebala nestati, konačno i zauvijek", živopisno, kao u nekom avanturističkom povijesnom romanu, nižući epizode spektakularnih katastrofa nad Lukrecijevim rukopisom s krhkoga papirusa: prirodne nepogode, poput vulkanskog bljuvanja Vezuva nad Pompejima, barbarske devastacije Rimskoga carstva, pljačkašku i eksploatacijsku neosjetljivost Europljana prema "beskorisnom smeću" antičke ostavštine, itd. Pored povijesnih katastrofa, uključujući i proces erozije materijalnih nositelja kulture uslijed djelovanja zuba vremena (Greenblatt nam podastire i mikroskopski portret nametnika po imenu knjiški crv), na neizvjesnu sudbinu Lukrecijeva djela nalegla je i duhovna nepogoda, nepovoljna kulturna klima vjerske rigidnosti i inkvizicijskih kampanja.

Znanstveno, beletristički, uzbudljivo, duhovito Iako je nominalno riječ o radu iz područja književnopovijesne znanosti, metodološki historiografsko (odnosno, budući da je u pitanju Greenblatt, rodonačelnik novoga historizma, pa čitamo esejistički fleksibilan, znanstveno i metodološki neortodoksan rad iz poetike kulture), po stilu, uspostavljenoj napetosti i narativnoj kompoziciji Greenblattovo Skretanje može se s neopterećenim užitkom čitati i beletristički, poput Ecovog Imena ruže, posebice u onim dijelovima u kojima se opisuje tavorenja Lukrecijeva spjeva u samostanskim knjižnicama, mukotrpnost redovničkog umnažanja rukopisa, subverzivno otkrivanje epikurejskih stihova De rerum natura iz anonimnosti te konspirativno švercanje toga teksta u sekularnu sferu. Na koncu, u rekonstrukcijskom detaljizmu epoha, kultura i biografija Greenblatt iskazuje upućenost u sitnice gotovo do tračerske razine, oživljavajući prošlost antike, srednjega vijeka i renesanse kao da, recimo, prepričava snažna osobna sjećanja iz niza svojih reinkarnacija. Pri tome ne samo da je trilerski uzbudljiv, što treba cijeniti kao iznimno umijeće, budući da je u osnovi riječ – kako se to formulira u povodu jednoga od osnovnih postupaka i interesa novih historista – o "analitičko-interpretacijskom čitanju književnog teksta u kontekstu kulture određenog razdoblja", nego si mjestimično dopusti i duhovitost, kao u komentaru podatka da je papa bio apsolutni vladar duhovnog kraljevstva koje se protezalo, "barem u teoriji", na čitavu ljudsku vrstu. "Neki od brojnih sljedbenika", dodaje Greenblatt, "priznali su da ih je ta ideja iznenadila – kao stanovnike Novog svijeta."

Prijeđemo li sa zabavnog sloja autorova stila u registar intelektualne relevancije, tada zapravo svjedočimo praćenju jedne originalno razmršene niti geneze renesanse, razdoblja koje je od središnjeg interesa u Greenblattovu opusu i kod novih historista općenito kao – navodi David Šporer – važna postavka; postoji "osobita vezanost (...) uz renesansu kao po mnogo čemu osobito, tranzicijsko razdoblje u povijesti zapadnoeuropske kulture i književnosti". Osvrćući se na izbor novih historista da u renesansi tempiraju početak "procesa formiranja praksi u najraznolikijim područjima koji dijelom i danas obilježavaju zapadnu kulturu" i time, napominje Šporer, "legitimiraju široku primjenjivost njihova analitičkog modela, koji se onda može protegnuti od Shakespearea do Reagana", Greenblatt će i u Skretanju povući prilično široke, nerijetko i grube poteze od Lukrecija preko Petrarce i Poggija Bracciolinija (kao – naziva ga Greenblatt – "primalje moderniteta" zbog njegova otkrivanja Lukrecijeva rukopisa) do – iznebuha – upisivanja epikurejskog svjetonazora u Deklaraciju nezavisnosti, a time i u fundament američkog sna, zahvaljujući filozofskoj orijentaciji Thomasa Jeffersona.

De rerum natura: materijalistička biblija Iako bi strožiji čitatelj Greenblattu mogao prigovoriti da djelomice ishitreno svodi izviranje jedne epohe i cijele jedne kulturne paradigme samo iz jedne poeme, a ne iz spleta čimbenika, pružajući time povod prilično radikalnoj spekulaciji bi li se renesansa uopće dogodila bez Lukrecijeva spjeva, u čitanju Skretanja ipak ne bismo trebali biti tako doslovni; priča u tom štivu o lutalačkoj sudbini jednoga teksta motivirana kako osobnom fascinacijom (Greenblatt otpočinje autobiografskom reminiscencijom o dojmljenosti poemom De rerum natura još od trenutka kada ju je čitao u mladosti), tako motivirana i da bude metaforički primjer o djelovanju primjerka književnog ostvarenja na kulturu kroz vrijeme. Još više, Skretanje govori o tome kakvi sve (ne)pravilni i (ne)predvidljivi procesi dovode do "promjene iz jednog načina opažanja i življenja" u drugo. Naime, Greenblatta zanimaju dubinski i pozadinski momenti pojavnih manifestacija s površine svijeta i povijesti, nerijetko ironična, ali nadasve intrigantna kapilarnost subverzivnog potencijala s margine prema ideološkoj jezgri poretka, deklarirajući takvu metodološku perspektivu, primjerice, u pitanju periodizacije. Za njega kriterij otpočinjanja modernosti nije u velikim događajima, "nezaboravnim prikazima" koje su "povjesničari i umjetnici podarili (...) popularnoj imaginaciji" jer ti "amblemi svjetsko-povijesne promjene mogu zavarati", nego je – teza je koju Greenblatt slikovito demonstrira u ovoj priči o sudbini i učinku jednoga teksta – "ključni trenutak (...) bio prigušen". Drugim riječima, ako Greenblatt i precjenjuje presudnost De rerum natura za rađanje renesanse, pridavajući joj status materijalističke biblije prosvijetljenih humanista u odnosu na sveta pisma kršćanske dogme, i Greenblatta treba čitati greenblattovski, tj. ne zavarati se amblemom, nego se rukovoditi onim "prigušenim", implicitnim, odnosno tehnikama kojima taj autor čita kulturne procese u širokom kauzalnom luku od Lukrecija do Einsteina.

Takva optika čitanja sugerirana je, što će neke možda i razočarati, činjenicom da nakon niza naširokih poglavlja u kojima kontekstualizira oscilirajući status Lukrecijeva teksta u odnosu na akribično ocrtane kulturne miljee od razdoblja do razdoblja i tako pridonosi napetom potenciranju bombastičnog karaktera De rerum natura, Greenblatt na koncu za potkrijepu gotovo nimalo ne koristi navode iz toliko referiranog djela, nego tek u jednom od završnih poglavlja relativno suhoparno, natukničarski pobrojava teze i stavove Lukrecijeve znanstvene filozofije iz stihova njegova antologijskoga ostvarenja, te ih prevodeći ili sažimajući u formulacije, komentare i tumačenja današnjim jezikom, dijelom i kako bi se jasnije percipirala dalekovidnost spekulacija Tita Lukrecija Kara u odnosu na nedvojbenu potvrđenost tih pogleda novodobnom znanstvenom empirijom. Stoga u toj knjizi za Greenblatta renesansa nije samo utemeljiteljsko razdoblje moderniteta, nego otkrivački i prenositeljski trenutak modernih ideja još iz antike, bivajući u pravom smislu re-naissance ili "ponovno rođenje antike", povijesni most jednoga važnoga kontinuiteta. Pjesnički rečeno, Greenblatt nam nizanjem bogato opisanih povijesnih slika i avanturistički komponiranih situacija kroz koje prolazi određena ideja na putu do kulturno-društvene integracije (primjerice, u sjajnoj epizodi kada De rerum natura ipak uspijeva ostati dostupna s polica jer se odlučilo žanrovski je tretirati kao bajku!), osvješćuje elastičnu vitalnost pupčane vrpce kojom je naše atomsko doba povezano s prvobitnim idejama materijalističkog atomizma.

Humanistička gerila Skretanje ipak nije tek vremeplovna slikovnica za atraktivnu popularizaciju prašnjavih, sve daljih i sve nerazumljivijih bisera antičke književnosti da bi nam Greenblatt pomogao uživati u svježini i aktualnosti "prastaroga", niti je to velebni ep o trijumfu tehno-znanstvenog uma koji svoju romantično-mitsku legitimaciju nalazi u pjesmi kojom se nimalo lirične atome poetično uzdiže u "sjeme stvari", nego je to knjiga važnih uvida u strategije i manevre koji se zbivaju u napetom, konfliktnom prostoru kulture, s porukom kako ni prividno monolitna razdoblja ne uspijevaju maksimalizirati svoju ideološku totalizaciju. Portretirajući egzistiranje i rad "humanističke gerile" u vrijeme srednjovjekovne cezure za kontinuitet progresivne modernističke ideje, ispod popularno-zabavne površine jednog povjesničarskog hita Greenblatt ispisuje dramu uzrokovanu "aktivnim pokušajima zaboravljanja" ne bi li se postigao "istinski zaborav".

Objavljeno u vrijeme kada u Hrvatskoj tendiramo u Ustav upisati i da je Zemlja ravna ploča, a sveučilišni um trasirati biblijskim vrijednostima te u vrijeme kada globalni kapital penetrira i u svete prostore humanističke neovisnosti, Greenblatt nas senzibilizira za svakodnevnu opasnost ili nadu raznomogućih skretanja, koja – prije nego što postanu epohalna – otpočinju nizom "prigušenih sitnica" isprva zanemarivane relevantnosti. "Ono što je počelo kao smanjivanje, završilo je kao potpuno napuštanje", navodi, primjerice, Greenblatt u povodu urušavanja obrazovnog sustava u Rimskom Carstvu, ne bivajući pri mnogim komentarima takvoga tipa izričit poručuje li između redaka da se povijest nesretno ponavlja.