SANADER KRIV, KRIV I HDZ
U utorak 11. 3. na Županijskom sudu u Zagrebu sudsko vijeće pod predsjedanjem sutkinje Ivane Čalić proglasilo je Ivu Sanadera, Mladena Barišića, Ratka Mačeka, Nevenku Jurak i Branku Pavošević krivima za udruživanje zbog počinjenja kaznenog djela te za kršenje službene dužnosti. Sud se priklonio iskazima Barišića, Jurak i Pavošević, koji su tvrdili da je organizator i vođa skupine bio Sanader – tadašnji predsjednik Vlade Republike Hrvatske i šef Hrvatske demokratske zajednice. Pod njegovim vodstvom, kaže presuda, ova kriminalna skupina izvlačila je novac iz državnih i javnih tvrtki, u svrhu vlastitog bogaćenja, ali i pribavljanja sredstava za HDZ. Prvookrivljeni Sanader osuđen je na devet godina zatvora, te će mu biti oduzeta protupravno stečena imovina. Ukupna protupravno stečena korist koja će mu biti oduzeta iznosi 15 milijuna kuna.
Presudom nije pogođena samo spomenuta skupina pojedinaca, nego i HDZ kao organizacija. Naime, presuda kaže da je HDZ “ostvarenjem imovinske koristi [odgovoran] za kazneno djelo protiv službene dužnosti zloporabom ovlasti po Zakonu o odgovornosti za kaznena djela za pravne osobe”. Riječ je o presedanu: prvi put u Hrvatskoj jedna je politička stranka osuđena za sudjelovanje u korupciji. HDZ će za kompenzaciju morati uplatiti 17 milijuna kuna u državni proračun.
(Dinko Kreho)
Povratak tisku
Krajem 2012. godine američki tjednik Newsweek položio je oružje pod noge Interneta i njegovih medija objavivši da ukida tiskano izdanje i prelazi na isključivo digitalno objavljivanje sadržaja. Nekoliko godina ranije tjednik s osamdeset godina tradicije, koji je sve to vrijeme bio drugi najveći nakon Timea, napravio je drastični zaokret u uređivačkoj politici. Pod novim vodstvom Tine Brown Newsweek se odlučio doskočiti digitalnoj eri i munjevitom širenju vijesti Internetom inzistiranjem na objavljivanju komentara i analiza, budući da je postalo teško servirati nove, aktualne vijesti u dvotjednom ritmu. Time se drastično suzila čitalačka baza što je, naravno, dovelo do pada prodanih primjeraka i potapanja tiskanog izdanja lista. Newsweek se potom spojio s portalom Daily Beast koji je također bio pod vodstvom Tine Brown.
Godine 2010. Newsweek je prodan za simboličan dolar, a novo uredništvo predvođeno nekadašnjim glavnim urednikom New York Timesa Jimom Impocom odlučilo je ponovno se upustiti u avanturu tiskanog izdanja počevši od ožujka 2014. godine.
Tzv. kriza izdavaštva ostaje nerazriješena kao i gospodarska kriza iz 2008. godine. Mnoge su se novine suočene s padom prodaje odlučile na manje tiraže, drastičnu promjenu uređivačke politike i formata, kao i Newsweek. Na Internetu pak tiskovine nude nove i drugačije sadržaje nastojeći se približiti mlađem auditoriju ili uvode naplaćivanje dijela ili sveukupnog sadržaja. Vodeći problem ostaje pad prodaje oglasnog prostora, što se na Internetu rješava povezanošću posjećenosti i profitabilnosti, staromodnim plasiranjem oglasa kao iskočnih prozora ili u zaglavljima medija ili korporativnim “suptilnim” plasiranjem usluga i proizvoda kroz plaćene tekstove.
U Hrvatskoj nijedna tiskovina ne može opstati bez ovog ili onog oblika intervencije države. Čak i privatni mediji, koji nemaju mogućnost prijavljivanja na natječaje koje raspisuje država, ovise o državnoj intervenciji u vidu oprosta i prebijanja dugova, dobre volje bankara koji odobravaju kredite na kredite, spekulacijama imovinom poduzeća, osnivanjem sestrinskih poduzeća i sličnim metodama koje predobro poznajemo iz drugih manifestacija poduzetničkih krimena. Iako isti ti mediji insistiraju da se neprofitabilna poduzeća iz drugih gospodarskih grana trebaju ugasiti, isto dakako ne vrijedi za njih same.
Kulturni i znanstveni časopisi ne mogu opstati bez pomoći države jer ne mogu biti profitabilni s obzirom na pad prodaje oglasnog prostora, troškove tiskanja i održavanja hladnog pogona. Plaće i honorari su trenutno raritet u opskurnom svijetu izdavaštva u kulturi i znanosti, a većina časopisa, novina i portala ne može funkcionirati bez sudjelovanja na javnim natječajima. Svakogodišnje kašnjenje potpora ozbiljno remeti kontinuitet izlaženja koje diktiraju potpisani ugovori po dobivanju potpore na natječaju, da ne spominjemo već poslovičnu zaduženost i potplaćenost/nepotplaćenost radnika u tim sektorima. Bez konstantne brige i podupiranja tog sektora, nema časopisa, novina i portala, kao što ni bez jednakog pristupa besplatnom obrazovanju na svim razinama nema šansi za napredak djeci koja su u startu zakočena socijalnim položajem svoje obitelji. Bez subvencija poljoprivredi i odgovarajuće monetarne politike, nema ni proizvodnje kvalitetne hrane po povoljnoj cijeni i u dostatnim količinama za nacionalne potrebe . Daljnjim rezovima javne potrošnje, multiplikacijom birokratskih prepreka te spartanskim prepuštanjem radničkih prava i osnovne socijalne infrastrukture tržišnim vukovima, trajno će se ukinuti mogućnost dostojanstvenog življenja koje bi iziskivalo samo da svatko može dobiti svoje već po potrebi.
(Marija Ćaćić)
Bolno prizemljenje
Ideja da hrvatsku ekonomiju mogu spasiti tek veliki ulagači koji će zaposliti ljude i pokrenuti ekonomiju, ima jednu manu: ulagačima cilj nije ulaganje, nego profit. Ako ulaganje predstavlja nepotreban minus u proračunu, onda ulaganja – neće biti. Pritom je nevjerojatno koliko su daleko “ulagači” spremni ići da bi svoje ulaganje proglasili nepotrebnim.
Ministar Hajdaš Dončić u prosincu 2013. objavio je dobru vijest: francuski konzorcij ZAIC preuzeo je Zračnu luku Zagreb u koncesiju na 30 godina. ZAIC je najavio gradnju novog terminala u prvom kvartalu 2014., dodatna ulaganja i zadržavanje svih radnika uz iste uvjete. Teško je ne biti skeptičan prema takvim najavama: danas kad je očito koliko je jaka sprega između ekonomije i politike, kada je bivši premijer završio u zatvoru zbog muljaže s MOL-om, velika obećanja ulagača imaju isti negativni prizvuk kao i predizborna obećanja. I gle, tek tri mjeseca nakon preuzimanja koncesije, na vidjelo izlaze zastrašujući detalji o novom zagrebačkom gospodaru zračnog prometa.
Večernji list objavio je da ZAIC ima 1 euro temeljnog kapitala, da još nije skupio najavljenih 365 milijuna eura i da postoje naznake da je podignut kredit uz državno jamstvo. (Bohutinski, VL, 17.3.) Gradnja terminala nije počela, a predsjednik uprave ZAIC-a Christophe Petit najavio je početak gradnje tek u rujnu, uz ciničan i zastrašujuće istinit komentar: “To je u skladu s planovima.” (Orešić, Globus, 11.3.)
Naposljetku, ZAIC je dignuo naknade za zaštitu prometa za 100%, naknade za putnike za 50%, a tu su i druge takse. Time promet kroz Zagreb postaje skuplji i manje atraktivan putnicima diljem svijeta, što će na svojoj koži najjače osjetiti Croatia Airlines.
Hoće li gradnja terminala ikada početi? Je li ZAIC tvrtka koja nema pojma što radi? Ili, ako zna što radi, radi li dobro? Je li hrvatska vlada u ovom poslu ispala naivna, korumpirana ili pametnija od svih nas? Srećom, ZAIC je očito tvrtka koja ne troši vrijeme (i novac) pa ćemo odgovore na ova pitanja saznati vrlo brzo.
Pritom se opet treba vratiti na početak, na ideju o ulagačima kao spasiteljima ekonomije. Zašto bi neka tvrtka došla i potrošila nekoliko stotina milijuna eura kad može znatno jeftinije platiti manji terminal i manje radnika koji rade više posla za manju plaću? Zašto bi tvrtka uložila novac ako ga, umjesto toga, može naprosto izvući? Ako ovisimo o ulagačima koji pomoću školskog digitrona mogu izračunati kako da prevare hrvatsku vladu, onda se nos našeg aviona već odavno okrenuo prema tlu.
(Luka Ostojić)