Osnivačice udruge Skribonauti govore o prednostima kreativnih radionica za zatvorenike
Moć države nad ljudskim životima, spoznaja i uvid u sudbine zatvorenika u zatvorima, popravnim institucijama i ostalim ustanovama stvorenim s primarnom funkcijom kažnjavanja i preodgoja nerijetko su teme angažiranih umjetnika. No kakva je uistinu sudbina zatvorenika i što društvo može učiniti za njih? Kako ih resocijalizirati, osloboditi stigme, pripremiti ih za povratak u svakodnevicu i pomoći im da artikuliraju vlastiti glas? Ponukana ovim pitanjima, prihvatila sam poziv Paule Zore i Luize Bouharaoue iz udruge Skribonauti na radionicu animiranog filma u Remetinečkom zatvoru. Odbojnog prosinačkog dana stajala sam ispred zatvorskih vrata s velikom dozom strepnje i nelagode, pokušavajući prigušiti niz predrasuda o zatvorima i zatvorenicima. Moju nelagodu su otopile mentorice radionice, umjetnice Dina Karadžić i Dina Rončević koje su, ušavši u Remetinečki zatvor, vedro pozdravile zatvorskog službenika, raskomotile se kao da su kod kuće te počele pripremati opremu potrebnu za stvaranje animiranog filma. Srdačna socijalna radnica odvela nas je do zajedničke prostorije, sobička s pogledom na bodljikavu žicu i sumorno zatvorsko dvorište. Nekoliko minuta kasnije došli su i zatvorenici koji su iznevjerili moje predrasude temeljene na likovima uznika iz američkih filmova. Veselo su pozdravili mentorice, uputili mi kurtoazni pozdrav kao gošći-promatračici i krenuli u finalizaciju dva animirana filma. Nisam imala samo predrasude o njihovom izgledu ili ponašanju nego i o njihovoj mogućnosti da zaista naprave kratak animirani film. No, bila sam posve u krivu. Tijekom dva sata, koristeći kameru, kompjutor i odabrane priručne materijale i objekte iz svakodnevice, obje grupe polaznika radionice stvorile su mala, zabavna animirana djelca o nezgodi na moru te susretu momka i djevojke. Ohrabrena pozitivnim učincima kreativnog rada, željela sam postaviti nekoliko pitanja Luizi i Pauli o njihovom radu sa zatvorenicima i ciljevima udruge Skribonauti.
Kreativna sloboda zatvorenika
Sigurno nisam jedina koju zanima zašto radite to što radite?
L.B.: U početku, 2011. godine, program Skribonauta bio je vezan uz književnost. U program radionica čitanja željele smo uključiti različite društvene skupine i posjećivati mjesta gdje ne postoje umjetničke aktivnosti. Prve smo godine surađivale s domom za nezbrinutu djecu i staračkim domom pa nam je pala na pamet i ideja o održavanju programa u zatvorima. No trebalo je dugo vremena da pohvatamo konce koga i kako kontaktirati. Održali smo pilot tribinu posvećenu putopisu, u Splitu 2011., što me osnažilo u ideji rada upravo sa zatvorenicima. Bio je to naš prvi posjet zatvoru. Tamo nije postojala zajednička prostorija nego su nas smjestili u zatvorsku kapelicu. Sjedili smo ispred oltara, a publika u klupicama za vjernike, jer je ta kapelica bila jedino mjesto koje je moglo okupiti više ljudi. Riječ je bila o okružnom zatvoru koji je zakonski zamišljen i tretiran različito od kaznionice. U njemu se izdržavaju kazne do šest mjeseci i netko je u nekom trenutku izračunao da je posve u redu za zatvorenike da u ćeliji provode dvadeset i dva sata dnevno te dva sata u šetnji zatvorskim dvorištem. Iz iskustva sada znamo kako u okružnim zatvorima zatvorenici provode mnogo dulje od zakonom propisanih šest mjeseci. Naime, upoznali smo zatvorenike koji su u okružnim zatvorima proveli i tri godine dijeleći ćeliju s još osmoricom. U tim zatvorima postoje zatvorske knjižnice, kao jedino mjesto uživanja kulturnih sadržaja, no njihov je fond pun zastarjelih naslova koji ne zanimaju zatvorenike. Upravo je ova situacija bila inicijalni otponac za daljnji rad sa zatvorenicima. Prije no što sam se počela baviti radom sa zatvorenicima, tijekom studija sam organizirala književne događaje i uređivala književni časopis, no rad sa zatvorskim grupama bio je iznenađujuće interaktivan. Uobičajeno je da na književnim događanjima ili tribinama moderator moderira, pozvani govornici govore, no rijetko tko komentira ili postavlja pitanja. Sloboda kojom su zatvorenici pristupili književnoj tribini postavljajući pitanja i pokazujući zanimanje za pročitano, osnažila me u razmišljanju kako je riječ o projektu koji je društveno nužan.
Paula, razlikuju li se tvoji motivi za rad sa zatvorenicima i zatvorenicama?
P.Z.: Rad sa zatvorenicima nameće brojna pitanja. No, ta moja svakodnevna preispitivanja smatram važnim i značajnim. Vjerujem kako uključivanje marginaliziranih skupina u kreativan rad slabi stisak predrasuda pa se otvaraju neke pukotine slobode i za ostale marginalne grupe. Kada razgovaramo o zatvorenicima i zatvorenicama, postoji zaista ogroman broj predrasuda i mislim da naši programi humaniziraju one koji su uglavnom nevidljivi. Osim toga, pozitivne kritike i komentari na naše aktivnosti potiču nas da nastavimo dalje.
L.B.: Dodala bih kako je važno poštivanje smislenih pravila zatvorskog sustava. Ulaskom u zatvor ne doznajemo povode zbog kojeg su ti ljudi kažnjeni zatvorom. Ta informacija je, s razlogom, povjerljiva kako za same zatvorenike, tako i za one koje dolaze izvana. Neugodna priča o takozvanom “zabavljanju silovatelja“, kako je nazvana jedna od naših radionica čitanja, u jednom je trenutku dovela u pitanje sve što radimo. Naime, rizik otkrivanja povjerljivih informacija je velik i dovodi u opasnost život zatvorenika.
P.Z.: Nije mi problematično ako netko propituje ideju što mi radimo u zatvoru i što želimo postići. Kao što sam spomenula, i sama često propitujem naše aktivnosti. No, veliki je problem kada naši suradnici iskoriste informaciju koju nisu trebali znati za besmislenu manipulaciju. Kako bilo, taj je problem iza nas.
L.B.: Istaknula bih kako nikada nismo imale problem s ljudima koji izravno rade sa zatvorenicima unutar zatvorskog sustava. Samo situacije da je netko bio, unutar svojih mogućnosti, više ili manje kooperativan.
P.Z: No upoznale smo ljude, na direktnoj razini rada sa zatvorenicima unutar sustava, koji kvalitetno rade svoj posao i vjeruju u to što rade. Citirat ću bivšu ravnateljicu zatvora u Karlovcu jer su mi njezine riječi neobično važne: “Ne možete raditi s ljudima ako ih ne promatrate kao ljude, nego mislite o onome što su napravili.“ Vjerujem kako je to ključan stav. Uvijek smo naišle na dobrodošlicu i socijalni radnici su bili zadovoljni našim aktivnostima te tražili da ponovimo programe ili da ih produljimo jer ih nema dovoljno unutar zatvorskih aktivnosti.
L.B: Na primjer, nakon gledanja Slobodnog vikenda koji smo producirali, Saša Rajić, upravitelj kaznionice u Lipovici, bio je neobično iznenađen kreativnim mogućnostima zatvorenika. Riječ je o objektivno teškom projektu, o ljudima koji su otišli za vikend kući nakon šest mjeseci i, umjesto da ga provodu s obitelji ili prijateljima, oni su snimali. Taj iskorak je i za njega, za osoblje kaznionice, ali i za same polaznike bio iznenađujući, ali i izvor ponosa i motivacije za daljnji rad.
Umjetnost nije samo za elitu
Posrijedi je filmski omnibus, svojevrstan nastavak ideje čitaonice?
L.B.: U samim počecima našeg djelovanja, zatvorenici su imali pasivniju ulogu. Dovodili smo autore s kojima zatvorenici mogu razgovarati uz posredstvo kratkog teksta koji je služio kao osnova za mogući razgovor. Teme nisu bile vezane uz zatvorski život jer smo vrlo brzo shvatile da ih iskustvo kojeg trenutno žive zapravo i ne zanima. Zanimljivo je i da su nas autori kontaktirali sa željom da ih uključimo u projekt čitalačkih radionica. Tako je filmaš Igor Bezinović izrazio želju da realiziramo dokumentarni film. No zbog zakona koji priječi zatvorenicima da se snimaju, trebalo nam je otprilike dvije godine da organiziramo sve kako bi snimanje u Lipovici započelo.
Što je s rezultatima te radionice dokumentarnog filma?
L.B.: Trenutno prolazimo kroz drugu montažu filma jer smo neke dijelove filma, koje Ministarstvo pravosuđa nalazi spornim, morali izmijeniti. Filmove smo prijavili na skorašnje “Dane hrvatskog filma“ i te kratke filmove ćemo prijavljivati na filmske festivale diljem Hrvatske. Ako i sve propadne, bavit ćemo se distribucijom ovih filmova (smijeh).
P.Z: Željela bih dodatno pojasniti zašto inzistiramo upravo na umjetničkim aktivnostima, a ne na primjerice radionicama komunikacije ili srodnim radionicama. Iako smatram da su komunikacijske radionice izvrsne i potrebne, čini mi se da time namećeš ideju postojanja problema vezanih uz komunikaciju. Ukoliko dolaziš s idejom snimanja filmova, ljudi smatraju kako je riječ o nekoj vrsti zabave, aktivnosti koja ne opterećuje. Važno je da zatvorenici osvijeste ideju da se bave identičnom aktivnošću kojom se bave i ljudi izvan zatvora. Izvjestan docirajući stav o nama kao pružateljicama pomoći nestaje ako se gledaju ili stvaraju filmovi ili se, pak, razgovara o književnosti.
L.B. Ne zanima nas situacija u kojoj mi dolazimo sa stavom poput onoga: “Recite nam što sve nije u redu s vama?“ Ne morate biti u zatvoru da biste imali neku vrstu zazora od takvog pristupa. Nama je važno da su zatvorenici/ce aktivni, da djeluju u nekom mediju. Radionice su temeljene na praksi rada u pojedinom mediju. Bitno je da polaznici radionica dobiju konkretne upute i povratnu informaciju o svom radu te da su u procesu aktivni. Mentori su prilično nevidljivi, oni uskaču sa sugestijama ili malom pomoći kada nešto zapne ili daju povratnu informaciju, a zatvorenici su ti koji vode glavnu kreativnu inicijativu. Na taj način oni neizravno progovaraju o vlastitim problemima, strahovima ili negativnim iskustvima. Upravo u takvom iskazivanju kreativnosti, uočljivi su terapeutski potencijali umjetnosti. Zatvorenici promišljaju o vlastitim postupcima, ali s mislima fokusiranima na konačni rezultat – film.
P.Z.: Važno nam je osloboditi umjetnost ideje elitizma koja je uvijek prisutna kada je riječ o kreativnosti, osobito za marginalizirane skupine. Nakon naših akcija, zatvorenici znaju da mogu napisati priču i da mogu snimiti film, što je dragocjeno znanje.
L.B.: Postoje zatvorenici koje se nikada u životu nisu bavili filmom ili kreativnim radom. Oni se prijavljuju na naše radionice ne vjerujući da su uistinu u mogućnosti snimiti film koji će se kasnije prikazivati. Na nekom nivou to im je izazov da se okušaju u nekom mediju ili da barem postanu upućena publika s interesom za neku vrstu sudjelovanja u kreativnim procesima.
Umjetnošću protiv marginalizacije i stereotipa
Tko su zapravo ljudi koje susrećete u zatvorima?
L.B.: Naše društvo obiluje ljudima iz javnog života koji su u zatvoru ili će u njemu završiti. Međutim, oni nisu niti stigmatizirani niti marginalizirani. Percipira ih se kao žrtve političkih spletki ili svece koji podnose kaznu za opće dobro. Oni se vrlo brzo ponovno uključuju u javni život bez društvene stigme te ponovno uživaju visoke društvene položaje. S druge strane, obični ljudi koji dolaze iz disfunkcionalnih sredina žive s ogromnim problemom reintegracije u svakodnevicu. Veliki broj njih se ne uspijeva uklopiti u društvo nego se vraćaju u institucije. Susreli smo se s velikim brojem mladih ljudi, odraslih u teškim uvjetima, koji putuju od jedne do druge institucije, od maloljetničkih domova do zatvora i kaznionica. Upravo su to pojedinci koji i nemaju svijest o sebi izvan institucija. Ono što bi bilo važno jest napraviti analizu i istraživanje kako bi saznali tko su ljudi u hrvatskim zatvorima. Prema našim istraživanjima (a koja ne moraju biti točna jer je uzorak ljudi uzet s različitih mjesta i mi nemamo kontakte sa svim ljudima unutar zatvorskog sustava jer nam je to logistički nemoguće), riječ je o pojedincima koji su od djetinjstva bili marginalizirani, zapostavljeni, siromašni, odrasli u malim sredinama bez životnih opcija.
Ipak, nije li zadatak sustava da analizira tko se nalazi u zatvorima?
P.Z.: Apsolutno jest! Velik je pomak da sustav priznaje da nema kapacitete i mogućnosti za realizaciju umjetničkih programa kroz koje se otkriva potreba za jednom takvom analizom. Promjene koje sugeriramo dovode nas u nezgodnu situaciju upiranja prstom u kojoj mi, koje djelujemo izvan tog sustava, ukazujemo na njegove manjkavosti i nelogičnosti. Zakon o izdržavanju kazne je takav kakav jest i o njemu se treba diskutirati. Ipak, treba reći da su djelatnici sustava otvoreni za poboljšanja i promjene te se trude izaći nam u susret.
Događaju li se razgovori o problematičnim zakonima?
L.B: Mislim da je taj proces započeo. Riječ je o zakonu koji brani zatvorenicima/icama istupanje u medijima za vrijeme trajanja kazne. Ima tu valjanih argumenata koji se tiču zaštite žrtve, no postoji i protuargument jer je riječ o odraslim osobama, odgovornima za svoje postupke i riječi. Uz to, pitanje je koliko se sustav može brinuti o njihovom interesima ako je sam sebi korektiv.
Možete li mi pojasniti što je sporno u spomenutom zakonu?
P.Z.: Razlozi za dodavanje članka koji zatvorenicima/icama brani istupanje u medijima su navodne medijske zlouporabe zatvorskih sudbina i senzacionalistički pristup kažnjeničkim pripovijestima. Smatram to lošim objašnjenjem. Logično je da tijekom istražnih postupaka ne postoji pristup medijima zbog mogućeg utjecanja i zastrašivanja svjedoka, no za vrijeme izdržavanja kazne ne postoji stvaran razlog da se kažnjenik ne pojavi u medijima. Naime, za medijski sadržaj su prvenstveno odgovorni kreatori sadržaja. Postoji li problematičan medijski sadržaj, odgovornost je na medijima da ge ne objave. Uz to, ne zaboravimo da postoje osobe koje nisu kažnjavane, a koje jednako tako šire medijski neprimjerene ili problematične poruke. Slijedeći tu logiku dobiva se dojam da je kažnjenik loša osoba o kojoj ne treba pričati.
Vi ste se, zapravo, spotaknule o taj zakon, želeći destigmatizirati zatvorenike?
L.B.: Željele smo radit filmove u kojima će zatvorenici biti autori. Ljudi unutar zatvorskog sustava uvijek su pasivni objekti filmova, pripovijesti ili umjetničkih radova. Ako su njihovi postupci dovoljno bizarni, oni postaju središte senzacionalističkih priča s novinskih naslovnica. Dakle, ta skupina je uvijek objekt interesa umjetnika ili autora. Nama je bilo izuzetno važno da zatvorenici budu autori vlastite priče. U takvoj situaciji, ako želite snimiti film, a pritom ne smijete snimati zatvorenika, zatvor, prostor ni ljude – nemate film. To je bio i razlog naše suradnje sa zatvorom u Lipovici jer tamo zatvorenici tijekom vikenda idu kućama. Dva od tri filma snimana su tijekom jednog takvog vikenda. To su djela koja zatvorenicima omogućuju da progovore o sebi autentičnim glasom, na način koji nije nametnut. Kada je riječ o zakonu koji brani medijske istupe te snimanje slike i zvuka unutar ustanova, čini mi se da je njegov dugotrajan učinak dodatno marginaliziranje zatvorenika. Oni postaju dodatno nevidljiviji, a predrasude dublje.
Uključenje zatvorenika u svakodnevicu
Razgovarajmo o primjerima pozitivnih praksi koje ste predstavili kroz javne tribine Skribonauta.
P.Z.: Prije tri godine susrele smo se s informacijom da se u Marseilleu održava konferencija o umjetnosti u zatvorima. Zahvaljujući potpori Francuskog veleposlanstva otišle smo tamo i to nam je bio prvi susret s ljudima koji se bave umjetničkim aktivnostima u zatvorima. Do tada, naše su akcije bile vođene intuicijom i zadanim okvirima. Organizacija “Lieux Fictifs“ nas je ugostila te smo tamo vidjele filmsku instalaciju koju su oni producirali. Riječ je o višekanalnoj instalaciji naslovljenoj U samoći pamučnih polja prema tekstu Bernard-Marie Koltèsa koju izvode 27 zatvorenika i stanovnici Marseillea. U postavi instalacije ne postoji razlika u tumačenju teksta te promatrač ne zna izvodi li tekst zatvorenik ili slobodan građanin/ka Marseillea. Zaključile smo kako bi bilo dragocjeno ovu instalaciju pokazati u Zagrebu što smo i učinile u sklopu 11. izdanja Festivala o ljudskim pravima. Namjera nam je bila ne samo predstaviti vrijedno umjetničko djelo nego i pokazati što se sve može učiniti sa zatvorenicima i zatvorima. Organizacija “Lieux fictive“ se bavi dijalogom između umjetnosti, zatvora i društva već više od dvadeset godina i pokazali su nam ogromne mogućnosti rada u zatvorima, no oni nisu jedini primjer ovakvih aktivnosti. Tako u sjevernoj Italiji postoji kazalište unutar zatvora gdje se produciraju predstave namijenjen širokoj publici i izvan zatvora. Uz to, postoje i zadruge koje se bave proizvodnjom te zatvorenici, po izlasku iz zatvora, imaju u rukama zanat kojim i kasnije mogu zarađivati za život. Postoji nevjerojatan broj mogućnosti uključivanja zatvorenika u svakodnevne svrhovite aktivnosti, a pokazujući ih u našoj sredini stvorile smo dodatni argument i kažnjeničkom sustavu i javnosti o tome što se sve može učiniti za poboljšanje čitavog sustava. Naše radionice traju dva mjeseca, riječ je o šest ili osam susreta za ograničeni, jednoznamenkasti broj ljudi i to je uistinu mali broj jer postoji veliki interes zatvorenika za naše programe. U mojoj idealnoj predodžbi radionica, one bi trebale biti dostupne svima zbog provjerenog terapeutskog učinka umjetnosti.
L.B.: Treba reći da su naše radionice male upravo zato što je to najučinkovitiji stvaralački model s kvalitetnim omjerom komunikacije između mentora i polaznika. Naš je cilj realizirati radionice za čitav zatvor što je neobično zahtjevan zadatak koji uključuje angažman većeg broja ljudi. Naš je cilj i stvoriti program dostupan svima što nam se čini mogućim kroz program kojeg smo nazvale “Zatvorsko kino“. Srećom, zatvor u Lipovici posjeduje prostoriju dovoljno veliku da primi veći broj ljudi i tamo bi organizirali filmske projekcije na kojima bi zatvorenici, po završetku filma, razgovarali s autorima filmova. K tome, u Lipovici postoji i veoma aktivna redakcija zatvorskog lista Zloćko koja se unaprijed veseli mogućnostima video-intervjua s filmašima. Držimo fige da će Skribonauti imati financijske snage za izgurati projekt. Entuzijazma i volje imamo.