Vodič za snalaženje po urbanim zavijutcima i sasušenim perivojima najljepšeg zagrebačkog naselja
U Dugave, jedno od najljepših novozagrebačkih naselja, doselili smo tijekom dvadesetog stoljeća, točnije ‘63, osim što nismo jer Dugave tada nisu ni postojale. Prve su dugavljanske zgrade zapravo izgrađene još ‘26, povodom početka rada Radio Zagreba ili pak smrti Rudolpha Valentina – još nije odlučeno što je bio povod toj gradnji, a kamoli uzrok i posljedica. Bilo kako bilo, te prve zgrade su nestale za otajstva ‘48, a kvart je svoje današnje obličje zadobio tijekom dekadentnih osamdesetih. Godina, tog istog dvadesetog stoljeća.
Dugave izokola Ono što najviše upada u oči, a u vezi Dugava, njegova je labirintska struktura, kao da ih je projektirao Jorge Luis Borges ili netko drugi fantastičarsko-metafizikalne sorte. Jedna kružna ulica – ona sv. Mateja – obuhvaća naselje poput uspavane, mlohave zmije. I dok se držite sv. Mateja, sve je u redu. A čim skrenete lijevo ili desno – izgubljeni ste! To je zlatno dugavljansko pravilo koje jedva da smiju prekršiti i starosjedioci, okorjeli lokalci. Jer nije rijetkost da se stanari pojedinih zgrada izgube u vlastitom naselju. Može ih se vidjeti kako tijekom večernjih šetnji (koje po tradiciji išetavaju svi viđeniji stanovnici Dugava) spopadaju šetače pitajući ih da gdje je famozni Oktogon – Oktogon, ne rodna im kuća, odnosno stanodavni skup prostorijica u zgradi na toj i toj adresi. (Oktogon je središnji objekt u Dugavama, odakle je svatko u stanju pronaći put kući. O Oktogonu ćemo više toga reći u jednom od kasnijih poglavlja.)
Vanjskoj pak posjetiteljici ili posjetitelju koji zalutaju u Dugavama preostaje jedino da kruže tom kružnom ulicom, tog svetog Mateja, cirkularnog evanđeliste, da kruže pješice ili na biciklu, benzinskim ili dizelskim laprdalom od vozila, da kruže li ga kruže sve dok ih – nju ili njega – netko od nas Dugavljana ne pozove u stranu, pod kakvu topolu ili strehu lokalnoga popravnog doma, pozove tihim noli prodornim glasom i veli:
“Ti si ona(j) koji-a nisi!“
“() -?“, upitat će zalutala posjetiteljica ili posjetitelj, ali uzalud.
Jer tu, na tom very mjestu, prestaje vječito kruženje vanjskih posjetitelja, kruženje Dugavljana unutarnjih, cirkuliranje građana Eunije, kao i onih građana drugih, drugoga reda, prestaje vječito obrtanje materije, duha i mikoznih nakupina kojima još ni ime ne dadosmo, prestaje vječno vraćanje sveg živog svemu mrtvome, kao i sveg mrtvoga prema slabo održavanim kanalicama ponovnog rađanja.
Oko Dugava Ali, dosta okolišanja, krenimo sred srijede.
Kao što hariken ima središte lišeno strujanja zraka, to famozno oko oluje, tako i Dugave imaju svoj prazno središte, za sada bez dobrog imena, te ga stoga, evo, predlažem: Ufur.
Da, Ufur. Podsjeća, priznat ćete, na praimena starosumerskih gradova, ali dojmim i pojmim da je još starije, možda i atlantiđanskog podrijetla (ukoliko nije po prvi put smišljeno prije ciglih šest minuta!). Uz to, Ufur asocira na arhaički glagol furati koji može značiti bilo što, bilo kada (samo ne sada i ovdje). Nek’ asocira i dalje, a mi idemo dalje: oko Dugava – oko Dugava, dakle.
Usred Dugava planski je ostavljen golemi prazni prostor, divovski travnjak usporediv s argentinskim pampama, sjevernoameričkim prerijama, ali ne i s azijskim stepama preko kojih je prešlo previše kopita da bi uopće i mogle postati predmetom usporedbe. Na tom centralnom travnjaku ne događa se ama baš ništa – zamišljen je kao mjesto lišeno geološke, biološke i socijalne stvarnosti, nekakvo predvorje Śūnyate ili nečeg još praznijeg i plodonosnijeg. Naravno, s vremenom se izvorna ne-namjena centralne livade izvitoperila. Danas je u oku Dugava moguće uočiti tragove ljudskih, animalnih i biljnih aktivnosti nezamislivih do prije nekoliko godina. A sve je počelo već spomenutom navadom Dugavljana da nekako s predvečerja krenu u šetnje koje znaju potrajati i do večernjeg dnevnika! Naravno da će neki od šetača prijeći i preko oka vlastitog naselja, preko zjenice mu, zarovati đonom u iris, ugasiti čik u zelenoj mu bjeloočnici…
Što se biljaka tiče, trava je ok, ona jest dio izvorne praznine koliko god se zelenila. Ali onda su se raznorazna stabla stala stablašiti i rasti do u nebeske sfere, ukrasno grmlje stalo se ružiti posvuda, a cvjetni nasadi, taj rašarenjeni kič… uh, ah i oh!
Životinje: pasja govna od kojih mirlidiozom nastaju krtice. Tu i tamo poneka mačka ubije ponekog miša ili već spomenutu krticu. I to je uglavnom sve, što se animalija tiče na centralnoj livadi Dugavljanskoj.
Ali još se može – tu i tamo u visokoj travi i podnožjima atomskih skloništa – naletjeti na zaostale djeliće nekad slavne i svete praznine. Problem je što se, tako pronađene, ispune u momentu.
Naoko Dugave No dosta je bilo praznih priča o dugavljanskom okulizmu i okultizmu.
Recimo nekoliko riječi o znamenitostima Dugava. Dugave, naime, imaju svojih znamenitosti. Već sam spomenuo Oktogon. Što god vam rekli, Oktogon nije središnji objekt u Dugavama. Tim više što postoji tzv. “mali Oktogon“ lokacija kojega još uvijek nije sa sigurnošću utvrđena. A za “veliki“ Oktogon nije dokazano da ima osmerokutni oblik, kao što mu samo ime kaže, a ne zna se ni njegova točna namjena. Istina je, prostor oko Oktogona uvijek je ispunjen ljudima: neki piju, drugi pričaju, treći čitaju novine u hodu ili nose kući bogati pazar iz tko zna kojeg veledućana. I golubova ima, a i mravi često omaste nožice u ostacima sladolednih preljeva i u karameliziranoj skrami koja se, kako naselje stari, prevlači preko svega postojećeg. Još veća je istina: viđani su ljudi kako ulaze i izlaze iz Oktogona, ali kako, kada i na koji ulaz/izlaz– nije utvrđeno. Stoga Oktogon po mnogo čemu sliči Kafkinom Zamku ili pak gigantskoj puževoj kućici u koju se, neznano kako, uvukla neka od zadivljalih mačaka, možda baš i ona Schrödingerova.
A ima još znamenitosti u Dugavama i oko njih. Oko njih, da, jer one najslavnije lokacije smještene su na vanjskom rubu naselja: buvljak Jakuševac, ranžirni kolodvor, kuća duhova u prašumarku između Bille i crkve. Jakuševac je, kao što znamo, najveći buvljak u ovom dijelu Europe (definiramo li taj dio našega kontinenta najuže što možemo). Može se naći sve, od igle za plastove do zadaha zahrđale lokomotive. Ali kome treba sve? Posebno nama Dugavljanima koji život provodimo nadohvat “ničega“ (sjeti se centralne livade, tog oka Dugava). A ranžirni je kolodvor atraktivan sam po sebi – napušteni vagoni sa zavjesicama na prozorima, trava među tračnicama, zvižduci koji oblijeću obzor, zagonetni tuneli, vječito zaglavljene skretnice; premda, tamo već godinama (kao u kakvoj elejskoj fantazmagoriji) nije viđena željeznička kompozicija u pokretu.
Kuća duhova, ali pustimo kuću duhova – imaju Dugave i jednu stvarno atraktivnu atrakciju! Smještenu na onoj istoj centralnoj livadi. Samo što nije smještena nego visi nad njom, u kavezu duha. Lokalna legenda kaže kako je upravo na tom mjestu, tada pustopoljini, porazivši Mađare i pripojivši Donju Panoniju, krunjen kralj Tomislav. Skoro pa kralj. Uoči krunidbe, naime, krunidbena kruna bi-kraljevska bijaše ukradena od strane tatarskih izvidnika, prethodnice onih Tatara iz 1242. Tako da je taj pokušaj krunjenja propao, a sljedeći je upriličen na Duvanjskom polju, što i nije suviše bitno za ovu priču. Kako rekosmo, duhovni odjek krunidbenog pokušaja još uvijek visi u zraku iznad Dugava, zraku koji, za svaki slučaj, dišemo.
Bezočne Dugave Dovoljno smo rekli o dugavskim znamenitostima, ljepotama neprirodnim i pogodama prirodnim. Imaju Dugave i svojih tamnih strana. Sedam tamnih strana + jedna svjetla = dakako, Oktogon. A tih sedam tamnih strana su redom:
Smrdi zrak zbog blizine gradskog smetlišta
Padaju premokre kiše
Koješta zna zalutati u vidno polje
Ponekad netko nekome stane na nogu
Noću se čuju zvukovi od kojih i najracionalnijima racio ode u spacijum
Pojedine biljke u parkovnim nasadima krivo su nasađene
Ponekad netko nekome – i tako stalno
Znameniti ljudi Zavidan broj znamenitih osoba živi u Dugavama, ali dosta smo rekli o znamenitom osobama. Dosta smo rekli i o lošim stranama Dugava, kao i o tome što se u Dugavama može vidjeti a što ne. Dovoljno zborasmo o famoznom oku Dugava i još famoznijem dugavljanskom kružnom toku. Neka nas netko podsjeti: zašto smo uopće načeli ovu temu? Dosta je. Idemo. Idem, idem, na daleki put…