Marko je sjedio za stolom koji mu je bio previsok i mučio se oko nekakve jednadžbe već više od sat vremena. Sjedio je na pohabanom tabureu jer je nervoznim ljuljanjem slomio zadnje noge stolca. Laktove je morao podići visoko iznad ramena da bi ih držao na stolu.
Već je prošlo tri sata iza ponoći, a on je još buljio u tu usranu jednadžbu. Zadaću je morao poslati sutra do devet. Zadnji iskreni pokušaj da je riješi bio je oko dva i petnaest. Od tada je bojao kockice u bilježnici, gledao kroz prozor i skuhao si nesicu koja je bila kisela jer nije imao ni mlijeka ni šećera. Živio je na trećem katu i pogled iz sobe zaklanjala mu je gola krošnja nekog plavozelenog stabla. Razmišljao je bi li poginuo da se baci kroz prozor. Čisto hipotetski, ako poludi ili izgubi kontrolu. Vjerojatno ne bi. Vjerojatno bi samo nešto slomio, osim ako se ne baci ravno na glavu. Ako baš ne bi imao sreće, slomio bi kralježnicu i ostao u kolicima. Ta misao bila mu je utješna.
Bilo je već pola četiri, a zadnji put je progovorio kada je kupovao sendvič od tunjevine u pekari kraj faksa u 12:47. Sutra nema predavanja pa je bilo dosta izvjesno da će oboriti rekord od prošlog tjedna kada sa živom osobom nije progovorio nešto manje od 31 sat. U Pragu je već mjesec i pol na doktorskom studiju. Engleski ne govori dobro kao što je mislio. Kolege s faksa uglavnom imaju trideset i nešto i ili već negdje rade, ili su studenti iz SSSR-a koji se drže zajedno i ružno oblače. Prvi tjedan predavanja popio je kavu s jednom češkom buckom i to je manje više bilo to od druženja. Pitao ju je nalazi li se pred pravom predavaonicom dok su u hodniku čekali profesora pa su malo pričali. Objasnio joj je kako je tek došao ovamo, kako mu se grad sviđa iako ga baš i nije stigao razgledati, kako je našao jeftin stan dosta daleko od faksa, ali da to nije problem jer planira donijeti bicikl iz Zagreba. Ona se čudila kako je sa dvadeset i tri već upisao doktorat. Ljudi obično odluče prvo steći nekakvo iskustvo kad diplomiraju. Ona je, na primjer, imala dvadeset i devet i radila u banci već tri godine. S doktoratom će lakše napredovati na poslu. Živjela je s dečkom kojeg je kasnije potražio među njenim slikama na Facebooku. Bio je neki dosadni ćoro koji je nosio majice s natpisima tipa ‘’Charleston Athletic’’, ali Marku se i dalje činilo da je ona bolje prošla u tom aranžmanu. Nosila je ortopedske cipele i plišani rozi šal kojim je skrivala podbradak. Da su u Zagrebu, vjerojatno joj se ne bi obraćao. Poslije su popili kavu u studentskom klubu. Od tada mu je tu i tamo pomagala oko literature i prevodila obavijesti na stranici faksa koje su bile na češkom.
Od jednadžbe je odustao oko četiri. Bilo mu je muka jer je pušio električnu cigaretu za koju je sam miješao punjenje. Tako je bilo jeftinije. Naručiš bocu nikotinske otopine, razrijediš je, dodaš ekstrakt višnje ili čega već, i miran si mjesec dana. Pravi duhan mu je bio preskup. Sada bi ga tjeralo na povraćanje svaki put kada bi povukao dim jer mu je mješavina ispala preslatka. Usput je sjebao spremnik pa bi mu svaki put dio tekućine iscurio u grlo, ostavljajući okus kemikalija u ustima.
Htio je probati s jednadžbom posljednji put, ali stvarno nije imalo smisla. Na PMF-u u Zagrebu bio je čudo od djeteta. Svi su ga profesori znali po imenu. Bio je asistent, kurčio se pred brucošicama, nosio božićne džempere cijelu godinu i na faks dolazio speckom. Ovdje mu nitko nije znao ime. Ništa nije kužio na predavanjima. Nije znao ni osnovne matematičke pojmove na engleskom. Svi su nosili božićne džempere.
Buljio je u papir i trljao se po tjemenu. Već ga je nekoliko dana tjeme užasno svrbjelo. Valjda je dobio uši ili je pokupio neki osip na jastučnicama koje nije oprao otkako je došao. Zamišljao je male, prozirne gnjide kako kocaju po njegovoj glavi i sišu mu krv. Nije imao nokte jer ih je izgrizao do mesa pa se samo mogao trljati i jagodicama čupati vlas po vlas. Probao se počešati tehničkom olovkom, ali kad ju je primio za vrh, mali komadić grafita odlomio se i zabio u palac. Nije imao pincetu s kojom bi ga izvadio pa je probao šestarom, ali se uspio samo raskrvariti i gurnuti grafit dublje u prst. Bilo je kasno pa je odlučio samo smočiti glavu i leći u krevet.
***
Ležao je umotan u svoje smrdljive plahte i gledao u krošnju plavozelenog drveta. Probao je nešto maljati po gaćama da se uspava, ali ga kurac nije slušao.
Zaspati je bilo teže nego s jednadžbom. Ranica na prstu ga je pekla. Gledao je crnu točku grafita ispod poluosušene krvi. ‘’Kaj nije grafit zapravo od olova?’’ pomislio je. Marko ništa nije znao o otrovima, ali je bio siguran da je olovo otrovno. Olovna boja je otrovna. Bila je neka epizoda u Mućkama s olovnom bojom. Neki kanarinac je u seriji uginuo zbog toga. Osim iz matematičkih udžbenika, Marko je o životu znao uglavnom s televizije. Okrenuo se na bok i čvrsto stisnuo jastuk, ali nije mogao izgurati tu ideju iz glave. Olovo je otrovno, a on se raskrvario i sada mu čestice olova polako ulaze u krvotok. Zatvorio je oči, ali jedino što je mogao vidjeti bile su animacije iz dokumentaraca o unutrašnjosti ljudskog tijela. Kamere prvo zumiraju ranu na prstu pa probodenu kapilaru iz koje krv šiklja i potapa komad otrovnog grafita. Olovo se polako apsorbira u krvotok. Crne mrlje otrova zajedno s krvlju ulaze u vene i putuju kroz ruku, u prsa, do srca. Kamere zumiraju srce. Ide slow motion. Vidi ga kako kuca. Vidi kako otrovna krv ulazi u srce, kako srce ubrzava i ispad iz ritma.
Otvorio je oči i osjetio preskakanje koje osjetiš kada promašiš stepenicu na stubištu , ali ovaj put nije trajalo stotinku sekunde. Nije prestajalo. Probao je izmjeriti puls, ali nije ga mogao uhvatiti. Ustao je naglo i krenuo mahnito hodati po sobici. Nije bio siguran tresu li mu se noge ili pod. Pluća su mu se stisnula i nije mogao uhvatiti dah. Bio je otrovan.
Nije imao dovoljno novca na mobitelu da zove nekoga u Zagrebu. Probao je nazvati bucku da mu pozove hitnu, ali se nije javljala na telefon. Sad će ujutro vidjeti poziv onog malog bolesnika u sitne sate. Bog zna što će si misliti. Otišao je do kupaonice umiti se. Drhtavim rukama proba prinijeti čašu vode ustima i usput se zalije. Nije mogao gutati. Kao da je umjesto vode u ustima imao rastaljeno željezo. Pogleda se u ogledalo i ne prepozna se. Imao je osjećaj kao da on i ostatak svijeta titraju u potpuno različitim frekvencijama. Kao da bi se svakog trenutka mogao odvojiti od zemlje. Čvrsto se primio za umivaonik da ne odleti. Pokušavao je duboko disati, ali je zrak u kupaonici zamijenila želatina. Trnci po cijelom tijelu dolazili su u valovima. Sve jači i jači. Bojao se da će se od sljedećeg vala srušiti i umrijeti među prljavim ručnicima na zapišanim pločicama. Sam.
Hvatajući dah navuče hlače i tenisice i izjuri niz stubište. Dvije ulice dalje bila je velika opća bolnica. Prolazio bi pored nje na putu za faks i gledao pacijente kako šeću u prugastim šlafrocima po dvorištu i puše. Dok je trčao niz cestu, nije osjećao noge. Svjetla uličnih lampi, semafora i auta bila su samo mrlje u pozadini. Jedino što je mogao vidjeti bio je mali otvor u tunelu koji mu se stvorio pred očima. Protrčao je pored porte i pekare i utrčao u prvu zgradu bolnice. Htio je vikati, ‘’Help, I’m poisoned!’’, ali nije mogao doći do daha pa mu je iz grla iscurio samo neartikulirani urlik. Bilo je već šest ujutro i u smeđoj čekaonici sjedilo je par trudnica koje su čekale jutarnji ginekološki pregled. U sekundi su ispružile vratove prema njemu kao kokoši uznemirene pucanjem auspuha na cesti. Marko zatetura i rukom se primi za zid da spriječi pad. Bio je samo u zaflekanoj bijeloj majici kratkih rukava iako je bio kraj studenog. Kosa mu je bila masna i slijepljena, lice zeleno i modro ispod očiju. ‘’Help! Poison!’’ Drugi put je upio izgovoriti. Nesilice krenu kvocati i slete se oko njega u jatu. ‘’Please... Help...’’ – mucao je okružen otečenim licima i nabreklim trbusima. Neka krupna plavuša s proširenim venama i ogromnim trbuhom posjedne ga na svoju stolicu, a druge dvije požure, koliko su mogle, pozvati sestru.
Iako još uvijek mogao čuti srce kako mu lupa u ušima, uspije uhvatiti dah. Dobro je. Spašen je. Što god da ga je treslo prolazilo je. Osjećao se kao da je dodirnuo spas u igri skrivača. Živ je. Kvočke su uznemireno kokodakale na njemu nerazumljivom jeziku. Plavuša s nabreklim trbuhom donese mu čašu vode. Mogao je piti.
Kvocanje prekine topot klompi i Marko ugleda sestru i doktora kako trče niz hodnik. Sada se već osjećao gotovo normalno. Frekvencije su se uskladile i pluća su mu se punila kisikom. Doktor razgrne kokošinjac i klekne pred njega. Izgledao je prestravljeno. Bio je mlad i nisu bili daleko u godinama. Drhtavim glasom pita ga, ‘’The nurse said you were poisoned, what happened?’’ Jedva je složio rečenicu. Marko pogleda njegovo lice i oči pune straha. Spusti glavu i polako, kao da se stidi, pokaže ranicu na kojoj se krv već potpuno osušil