Neuspjeh crnog humora
Svjetska pećnica se
Nekontrolirano zagrijava
Sve je više
Prepečenog peciva
Za dobro jutro
S alibijem crnog humora
Kupim jedno novcem
Ukradenim iz ženske torbice
Nakon nekoliko zalogaja
Na putu prema rijeci
Slabić puknem popola
Usprkos tome
što je napisano nepouzdano
Ulazim dublje u trsku
Kako bih neopažen
Na kratko zajedno s njom drhtao.
Putopis ozvučen strahom
Nedaleko od mesnice
S mesom divljih životinja
Revnostan sam putopisac
U imaginarnoj trgovini
Oslobođenih duša divljači
I premda satara ne prestaje
Letjeti nisko ispod svjetiljki
Srnu nikako ne mogu doživjeti životinjom
Ni kada izgubivši plahost
Galopirajuće dišući preskače police
Dok se uzaludno trsim razgraditi priviđenja
Njene su noge brže od svake riječi
Snažno papcima udarajući u bubanj
Ne prestaje strahom ozvučivati
Putopis sumaglice moje duše
Neprilagođene mikro prostoru svemira.
Srčani mišić
Nisam mogao pobaciti zametak djeteta
S kojim sam iz istog sjemena izrastao
Bližnji smo vršnjaci poput blizanaca
I ostarjelih zavjesa magli na prozorima
Koje uspješno čuvaju
Trudne tekstove da ne izblijede od sunca
U visokom stadiju razvoja
Postaje spasonosna
Proteza invalidnoj temi duše
Kao bijela košulja na konopcu u noći
Ona zablista dublje u tami srčanog mišića.
Igranje samosahranjivanja
Rijeka me trajno memorira
Svaki put kada zagazim u nju
Utapajući ponešto
Nakupljene tjeskobe znoja
Počesto ekscentričan plivač
Zapravo sam val među valovima
I ti se ne prestaješ smijati
Neozbiljan sam samoubojica
Testno ponavljajući
Samosahranjivanje
U mjehuriću vode
Koji se očekivano rasprsne .
Prije nego što riječ smrt
Stignem smjestiti u njega
Imigriravši u tekst sunčevih pjega.
Daniela
Kada god zatrudnim
S lijepom pjesmom
Osjećam se svjetionikom
Neupitno je da će svjetlost dolje
Baš kao na početku Svijeta
Opet napraviti neku maštovitu nepodopštinu
Zbog koje će svaki moj potomak
Dobiti po obrazu poput mene
Ti si jedna od onih kojoj
Ne treba putokaz
Tebi tijelo svijetli ispred
Svakog zamišljenog koraka
Zato sebi ne prestajem ponavljati:
Uloživši cijeloga sebe
U eksperiment povećanja
Kapaciteta kontroverzne duše
Doživio si najmučniji poraz.
Slavujev san
Pjesma se iscrpljuje
Ni ne znajući da se
Okreće oko Sunca
Pomislim,
Ni meni ne bi bilo
Suvišno neznanje
Glasovi se u noćnu ogrlicu
nagonski nižu
I pjesma postaje
nepodnošljivo ljudski žedna
Navečer sa suncem
Utapa se u pivskoj pjeni
S lakoćom ponavljajući porođaj
Nebrojeno puta viđene zvijezde
Poput konobarice s besmrtnim
Osmijehom na licu
Otpornim na gravitaciju
Do jutra ionako ćemo svi u jatu
Svečanih crnih ptica
Prispodobivih opaticama
Bez traga odletjeti put neba.
Krik
Svako jutro pred ogledalom
ne izronivši posve
iz podsvijesti prošapćem
Dobro jutro neobrijana čestice
Bjelina pjene za brijanje
dok šećem britvicom po obrazima
na trenutke me prispodobljuje
liku sa slike Munchova Krika
Mali ratnik umivši se na brzinu
iskovao sam od tople ljetne sumaglice
slab štit protiv komaraca i tjeskobe
Instinktivno potrčavši niz stepenice
Prvim žustrim korakom
krenuo sam u osvajanje čestica vedrine.
Ponavljanje velikog praska
Za vrijeme nedjeljnog ručka
Čuje se svečano praskanje zuba
Koje u meni budi asocijaciju
Posljednje svemirske večere
Kada tama nagonski jede
Posljednju preostalu svjetlost
Poput mene svoje birano jestivo
Govoreći polivalentnim jezikom
Koji ne želi biti isključiv
Tamo negdje tajnovit u pričuvi
Opet će zagrmjeti iz utrobe
Hipotetski djetinjast Arbitar
I otvoriti će se svi putovi
Kojima su nebom prošla nezasitna usta.
Brdašca otpada
Puževi su se sakrili
prije nego što smo stigli
do moga naboranog hrasta
tako smo bili sigurni
da ti sluz neće zamutiti objektiv.
Vjeverice ako se
iz neslućene obijesti
i samozapale suncem
visoko u krošnjama
njihov dim nije opasan po vid.
Klikni prije mraka!
Iza nas ne prestaju rasti
brdašca otpada
Slutim maglovito
ako su ona suvišna
onda bih im trebao
pridružiti nakupine
svoje rječite suvišnosti
Sve što nisam prešutio
vrijeme je da se s njima reciklira.
Oslobođene riječi
Svemir je pun opakih kockarnica
u kojima si ulog premda
nisi svjestan
svoje prisutnosti uz krupijea
samo riječi danima
doživljavaju krajolik crnim
u božanskoj utrobi
vibrirajući dušama
na ruletu gomilaju
isječke višebojnog sunca
dok umjetni izvor svjetlosti
nadima pluća do prsnuća
Svu tu očuđenu atmosferu
lakoćom će očistiti
jutarnje otvaranje vrata
Riječima
koje su se oslobodile mene.
Slavko Jendričko rođen je u Komarevu pokraj Siska 1947. godine. Autor je desetak pjesničkih zbirki. Živi u Sisku. Urednik je Riječi, časopisa za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak.