Zamjena teza u hipermarketu uslijed neadekvatnog životnog treninga
On hoda ulicom i svakih 100 metara ispuhuje nos u papirnatu maramicu. Uvijek je kupovao više pakovanja jer te kronične prehlade, mislio je, znaju prerasti u nešto nepredvidivo. Čim napravi ispuh, zastane na trenutak kako bi ga proučio. Ako je prozirno, onda je u redu, ako nije, onda je besprizorno i valja mu potražiti medicinsku ili kakvu drugu pomoć. Obično nikakvu pomoć ne potraži, nego nastavi studirati ispuhe sve dok… Ne zna se što.
POTROŠAČKA UŠTVO!
Tako je bilo i tog hladnog zimskog jutra kad je krenuo u supermarket (Ili hipermarket? Tko će ga znati. Da je koju godinu mlađi, pomislio je, poveo bi ustanak, možebitno i oružani, protiv svog tog hipermarketiranja i šopingiranja; sanenim mu idealom bijaše dućančić od dva kvadratna metra s dvije police i dječjom blagajnom, u kojemu bi zaposlena bila skupinica od sedam, osam bezgrešnih, humanoidnih mrava.). Ubacio je kovanicu od dvije kune, uzeo kolica i prije ulaza u trgovišnu košnicu još jednom ispuhao nos: zeleno. Zeleno!
U marketu, sve po redu: voće, crna rotkva, džem od marelica, kalamari i kruh od integralnog brašna. Novine, možda previše senzacionalizma, i odmah do blagajne broj 7. Ispred njega malo ljudi, ali dobrano natovarenih. Jedna gospođa u kolicima vozi čak osam različitih vrsta toaletnog papira – što ti je potrošačko društvo! Kad je on (a zvao se, vrijeme je da se kaže, Kenet Baturinski) bio dijete, u trgovinama se prodavala samo jedna vrsta WC papira; kad su njegovi roditelji bili djeca, u trgovinama nije bilo WC papira – ljudi su koristili isjeckane stare novine ili lišće mlade loze…
Uglavnom, čekajući na blagajni ispuhao je nos još tri puta: zeleno, žuto, ljubičasto. Refleks kapilara, zabrinjavajuće. Stiže na red, blagajnica ispituje, kao i uvijek, o bodovima i nagradnim igrama, i dok se to ne riješi nema… Brza je u svom poslu, blagajnica, Kenet Baturinski jedva stiže sadržaj kupovine natrpati u jednu od onih ekoloških vrećica za 22 lipe. Nije ni izašlo previše, plati Kenet mirna srca, gotovinom, ali račun ipak uzima: treba provjeriti, njima svašta padne na pamet, a i mlade su, mnoge od njih i neiskusne, pa rade po cijele dane, okrutan je kapitalizam i zlato što sja-ja-ja…
Pogledom je šarao po brojkama ispisanim na mekom papiru; šarao isprva, a onda krenuo sistematično, po redu, artikl po artikl. Potrajalo je to par minuta; zgužvao je tada račun i zaključio bezbrižno: zeleno!
Ček’, ček’; što je zeleno? Uhvati ga panika, a čelo mu prekri skrama tamnog znoja. (Nije ugodan prizor; i to je jedan od razloga zašto mu tako često ograničavaju pristup trgovačkim centrima.) Onda se sjeti: pa da, prekombinirao sam provjeru sadržaja rupčića i provjeru računa, kakve li gluposti s moje strane!
SOCIOPATSKI STILEMI
Odgužva rupčić, zapravo račun, pa stane proučavati ispočetka. Tamni znoj s čela nikako da se povuče; čak se počeo i širiti na područje korijena nosa. Brojke su mu plesale pred očima, "K vragu, pa valjda je sve u redu, moram završiti s tom provjerom već jednom!", dumao je u sebi i zaključio: žuto!
Ponovno zgužva račun, baci ga na pod u sociopatskom stilu, pa čista srca od čistog računa izađe konačno iz hipermarketa. Vani ga ošine ledeni zrak i pomisao: šta žuto? Opet sam zeznuo stvar…
Imao je neodoljivu potrebu da se vrati u veledućan i potraži zgužvani račun na podu; ali zaštitar, njegov stari znanac, već ga je vrebao s vrata. Njušio je novi skandal, možda nešto poput onoga kad su Kenetu banane sa sniženja poskupile u ruci pa je daljnja kupnja bila uvjetovana duplanjem bodova iz posljednje četvrtine prosinca. Mrko ga je gledao, taj zaštitar, i ući ponovno u hipermarket više nije bilo tako lako, tek tako. A opet, mučit će ga taj neprovjereni račun cijeli dan, možda i duže, zna on sebe (dovraga i on). Oblije ga tada onaj isti znoj, crnji no ikad, kapi tame već su rušile branu od obrva i spremale se natopiti mu oči…
Izvadi tada maramicu, ispuše žestoko nos pa, kako je već običaj, baci pogled. Sadržaj maramice bio je proziran! Presijavao se poput dijamanta. Kenet se osjeti čistim, poput neke kristal-laste. Zaboravio je na račun, zaboravio na taman znoj (koji se povukao istoga trena). Primi svoju hiper-vrećicu čvršće i krene kući.
A kod kuće, nitko od ukućana. Samo zidovi, tepisi, namještaj, gdjekoja sobna biljka te njegov novi životni trener, life coach.
"Kako psiha, kako organizam?", pitao je trener, za uvod valjda.
PROTUHÉ
"Imam prehladu. Šlajm mi curi curkom, u svim Buginim dojama. U glavi mi se muti. Miješam pojmove, zamjenjujem teze. Imao sam baš problema usred hipermarketa. Osim toga, od nakjučer, a to još nikome nisam rekao, imam kašastu stolicu", odgovorio je Kenet Baturinski.
Bilo je pola devet ujutro, a njemu, treneru, bio je to prvi radni dan u životu. I takvim ga je setom informacija Baturinski išao išokiravati!
"Možda ste nešto pojeli", oprezno je priopćio trener, usredotočujući se na zadnji od navedenih poremećaja.
"I jesam. Jučer navečer jeo sam kašu. Govna jedem cijeloga života, he-he."
"Samo to ne!", poviče trener.
"Ma šalim se."
"Na to i mislim, na nakaznu, premda općenitu podrugljivost izraženu tim vašim ‘he-he’. To je simptom negativnog životnog stava. Ma što simptom – to je sindrom i pol, a njegov značaj ne smijemo podcijeniti. Srećom, ima lijeka za to", reče trener pa iz aktovke izvadi napravu srednje veličine.
Stavio ju je na stol i počeo napipavati, kao da traži tajni ulaz u nešto. Naprava je bila sva kromirana, blistala je tako da se Baturinski mogao ogledati u njoj, premda mu je odraz ispadao nakazan; kućište je bilo puno pregiba, uvoja i arabesknih ispupčenja. Stajala je, naprava, na malim, ni dva centimetra dugim nožicama, dok joj se na zapadnom rubu jedva nazirao traženi prekidač – našao ga je, trener taj, životni savjetnik, na početku prvoga mu radnog dana.
"Evo", rekao je, "to je to. Stroj koji uništava ‘he-he’. Zato sam ga i nazvao prikladnim imenom: protuhé. Zapravo, on ne uništava ‘he-he’ tako da ono nestane bez traga i glasa, da se pretvori u ništa bez ičega igdje; ono ga transformira u jedan zdravi, otvoreni ‘ha-ha’. Razumijete? Cinizam i porugu pretvara u zdravo narodno veselje! Negativnu životnu energiju u pozitivnu. Izolaciju ljudske jedinke u svesvemirsko oduševljenje. Ponovimo sada maloprijašnji razgovor.”
“Zašto?”
“Pa da vam izliječim to vaše ‘he-he’. Pozor, uključujem protuhé!”
SMIJEH SRAMOTNI
Rečeno – učinjeno. Trener – sada već realni guru s aurom koja je, istina mutno, sjajila uokolo mu bića – gurne prekidač. Iz naprave se začulo zujanje, kao u košnici uljanorepičnih pčela, ali i meko hroptanje kao u prehlađenih pilića kad im za vlažnih proljetnih noći neopazice pregori žarulja-majka-sunce žarko.
"Idemo sad", reče trener. "Ponovite ono što ste mi rekli!"
"…?"
"O kašastoj stolici."
"Imao sam…", bio je, Baturinski, očito posve zbunjen.
"Imali ste. Kašastu…"
"…stolicu."
"Možda ste nešto pojeli", rekao je trener.
"Nisam…"
"Kako niste? Maloprije ste rekli da ste pojeli – ponovite to!"
"Ah, ono – kašu jučer navečer, a govna cijeloga života.”
“I? gdje je smijeh?”
“Ne mogu ovako na silu – nisam robot, nisam protuha, hi-hi…”
"Hi-hi!?", zaprepasti se trener.
Dao je otkaz još istoga dana