Kako nadoknaditi gradivo nakon što mjesecima nisi ni...
"…i tako sam im pokazao da se može pronaći problem za svako rješenje i da nije nužno da firma propadne", reče Jan Koc.
"I obro si im pokazao. Još najbolje a im opustimo a kontroliraju naše živote! Okle tako?", upita Bero Palatzin.
"Bero", reče Kata Beslek, "da ti možda nisi bio u školi kad ste učili slovo ‘d’?"
" a. Kako znaš?"
"Nagađam. I cijela ta stvar sa školom... Mislim, dobro, ti si s tim slovom ‘s’2 stvarno grozno prošao, a mi ostali smo, kao, kompletno obrazovani akademski građani. No bojim se da nekih stvari jednostavno nismo svjesni...”
Nešto strašno "Kad sam imala 14, kad sam krenula u osmi razred tog nadaleko čuvenog obaveznog školovanja, te dakle velevažne godine, posve sam slučajno otkrila nešto strašno. Voljela sam školu, bila sam prava štreberica, ulizivala se profesorskom kadru sve u šesnaest. Zato sam se i našla u šoku kad je objavljena tužna vijest da više neće biti nastave subotom! Sjećate se toga? Naša generacija još je išla u školu svake druge subote, a onda je to naprasno bilo ukinuto. Naravno, svi su bili presretni, i učenici i profesori – svi osim mene. Meni je subota tek tada postala najgori dan u tjednu, svrgnuvši s trona jednako neslavnu nedjelju. Čamotinja i pustoš. Učenje da, ali jedva sat vremena dnevno: s mojim IQ-om nije mi trebalo više.
Što da vam kažem? Voljela sam školu. Voljela sam učiti i rješavati jednadžbe. Čak sam i tjelesni voljela. Silne gomile djece, ok, nije baš bilo lako s njima, ali nekako sam ih podnosila. Premda, nisam se družila ni s kime, to ne. Bili su tako dosadni ti nedozreli, traljavi pupoljci prepuni dosade i razbarušenog ništavila. Jest, maltretirali su me verbalno i fizički, ali ja bih se svemu samo smijala, smijala sam se grohotom; uskoro su me počeli smatrati ludom, čak me se pomalo i plašiti. I ne samo djeca: i nastavnici su me se bojali. I pedagozi, pa i sama direktorica škole. (Jedino sam sa spremačicama nalazila zajednički jezik; škola je, naime, zaposlila dvije Istrorumunjke čiji sam jezik naučila još 1980. godine, kada su zbog smrti druga Tita tečajevi jezika narodnosti bivše Juge bili besplatni.)
Cijela subota i cijela nedjelja kod kuće uz moje uzorne i uglađene, ali intelektualno ipak posve nepoticajne roditelje – bilo je to pravo dvodnevno mučenje. Subote sam podnosila teže od nedjelja; cijeli bi mi organizam malaksao pod navalom sjećanja na vrijeme blaženstva, na ono rajsko doba kad sam taj, sada prokleti dan provodila u školi.
Jednog subotnjeg jutra – bila je kasna jesen, možda početak prosinca – doživjela sam svojevrstan slom. Ništa spektakularno; jednostavno sam spremila knjige u torbu, pa ravno u školu. Tko zna, mislila sam, možda sam cijelu tu stvar sa subotom nehotice izmislila, možda škola radi normalno!
Zakračun No velika školska vrata bila su čvrsto zakračunata. Izgledalo je da unutra zaista nema nikoga. Mora da sam već lagano silazila s uma, jer sam preskočila ogradu i pokušala u školu ući kroz kuhinju, ali i kuhinjska vrata bila su zatvorena. Krenula sam dvorišnom stranom, pa preko travnjaka urešenog srebrn-borovima. U jednom od podrumskih prozora žutjelo se svjetlo. Prignula sam se u travi, kleknula. Tamo dolje u podrumu nikada nisam bila, tamo učenici i nisu imali pristupa, zapravo nisam ni znala da tamo ičega ima. A bilo je. Učionica kao i svaka druga: ploča, katedra, klupe. U klupama su, na moje čuđenje, sjedila djeca, a pred pločom je stajala drugarica Čepković iz fizike! (Tada smo nastavnike, barem u osnovnoj školi, oslovljavali kao drugarice i drugove.)
Zagledala sam djecu po klupama: bilo ih je i muških i ženskih, ali nikoga od njih nisam poznavala – možda djeca iz udaljenih sela dolaze subotom, pomislila sam.
Potom sam pokušavala vidjeti što piše na ploči. Kut gledanja nije mi bio najpovoljniji, ali uspjela sam uočiti nekoliko neobičnih znakova koji nisu pripadali ni latiničnom ni ćiriličnom – niti jednom meni poznatom pismu. Meni, koja sam, istina površno, poznavala čak i hijeroglife! Znakovi na ploči bješe slični klupcima raznobojnih zmija, a bila su tako vješto iscrtana, ta klupka, da se činilo kako se zmije migolje. Jedan učenik iz prve klupe ustao je i prišao ploči. Koristeći krede u boji, pokušao je i sam na ploči nacrtati odgovarajući zmijoliki znak, ali mu to, očito, nije išlo onako kako je trebalo ići. Sve što je uspijevao postići bile su puste črčkarije koje je drugarica nakon svakog neuspješnog pokušaja sve bješnje brisala suhom spužvom. Na kraju je izgubila živce pa počela nesretnika vući za uho...
Jako me zanimalo što će biti dalje, gledala sam tu scenu širom otvorenih očiju, ali, k vragu i sve, oglasilo se školsko zvono! Dalje se sve odvijalo kao na ubrzanom filmu: oslobađa se učenikovo uho strašnog stiska drugarice Čepković; učenik, trenutak prije povučen za to isto uho, vraća se na svoje mjesto; učenice i učenici spremaju stvari u torbe i napuštaju učionicu.
Drugarica Čepković izašla je zadnja. Prije nego što je zatvorila vrata (dajem svoju časnu riječ) prije nego što je ugasila svjetlo (kunem se svime što jesam) pogledala je u pravcu mene koja sam se, vjerujem, ocrtavala na podrumskom prozoru; pogledala me ravno u oči i namignula tako snažno da joj se kapak načas bio izvrnuo! Prevladavši tu malu fizičku neugodnost Čepkovićka je ugasila svjetlo i zatvorila vrata podrumske učionice.
Otišla sam pred glavni ulaz (koji je, naravno, funkcionirao i kao izlaz) čekati da djeca izađu. Ili će možda imati još nastave? Čekala sam više od sat vremena, još jednom sam obišla cijelu školu, ali nije bilo traga ikakvim daljnjim aktivnostima. Oko podneva sam shvatila da se iz te subotnje škole ne izlazi samo tako. Možda i nikako. Podišla me jeza. Otrčala sam kući. Nikad više nisam išla subotom u školu."
Nešto i svašta "I što je bilo dalje?", upita Jan Koc,
" a, što se zapravo ogađalo, u toj tvojoj školi?", dometne Bero Palatzin.
"Ne znam. Ja sam tada ipak bila dijete. Nisam imala koga pitati niti se kome obratiti. Uplašila sam se svega toga i trauma je ostala do danas. Ali ipak, stvorila sam neku kao teoriju. Kao što ti, Bero, nisi bio u školi kad se učilo slovo ‘d’, tako i većina nas nije bila u školi kad se učilo ono. Ono što sam u bunilu subotnjeg jutra ugledala u podrumskom prozoru moje osnovne škole. Ono što su nam namjerno uskratili, ono čemu su planski poučavali samo izdvojenu, misterioznu, možda i fiktivnu manjinu. Tko su bili pripadnici te manjine i što su ih učili tih zlokobnih subota, doista ne znam. Ali zamišljam... Zamišljam da je riječ o nečemu životno bitnom, nečemu fundamentalnom, nečemu što nam jako fali, a da ga ne znamo imenovati. Neko područje koje bi trebalo biti sveprisutno i krajnje utjecajno po naša bića, poput, recimo, seksualnosti ili prehrane. Ne znam kako bih to objasnila, ali osjećam da mi je to uskraćeno – to što i ne znam što zapravo jest. Nešto bez čega mi je identitet u toj mjeri krnj..."
Kata Beslek ne dovrši rečenicu. Tužno pogne glavu. Njezin, već ionako krnji identitet pod teretom nagomilanih i potenciranih spoznaja zaprijetio je da će se urušiti do kraja.
"Tužno", reče Jan Koc i pripali cigaretu.
"Skroz. Ali ja bar svoju falingu mogu ispraviti. O lučio sam: i em u večernju školu. Naučit ću to slovo ‘ ‘ , pa makar...", reče Bero Palatzin i naleti na tajac.
"Makar..."
Tajac ga još jednom ošandrla po već zarumenjenim obrazima.
"...odnosno...", pokuša Bero Palatzin još jednom.
Jan Koc konačno mu se smiluje pa reče:
"Koje slovo?"
"2."
Bilješke
[1] Razumije se, Bero Palatzin nije bio u školi kada je njegov razred učio pisati slovo D, dok je istovjetni glas izgovarao bez teškoća. Međutim, prenošenjem u pisani medij opisani propust prosvjetnih vlasti ipak se pokazao te poslužio kao povod toj priči.
[2] Nesretno je slovo sa samog kraja teksta prhnulo u eter, zarazivši tako svojim nepostojanjem galaksiju zvuka; Bero Palatzin nije više bio u stanju ne samo napisati, nego ni izreći inkriminirani glas, a ista se stvar već sutra zbila Kati Beslek i Janu Kocu, kao i mnogim rugima.