In memoriam - Pet stavaka za Lovorku

I: majka

I tako je otišla Lovorka, Lovorka je otišla, Lovorka koju smo voljeli, Lovorka koja se potpuno davala svemu što je radila, uvijek na prvoj i posljednjoj crti obrane ideje za koju radi. Otišla je, naravno, onako kako je i živjela: u brzini, naglo, u oštrini. Oštrim rezom prerezala veze svijeta i sebe, bez prilike da uskočimo u neku pukotinu, pokušamo zaustaviti taj odlazak, odgodimo ga, barem budemo s njom. Kad joj je umrla mama, nije tome davno, poslala mi je SMS-poruku, jednostavnu i  suspregnutu u osjećajima, gotovo okrutnu u svojoj jednostavnosti: hjela sam vam javiti da mi je umrla mama, mislila sam da biste to voljeli znati.

I tako sam u četvrtak navečer i ja poslala nekoliko SMS-ova, prijateljima i kolegama koji su se udaljili od Zareza, ali poznavali su je i eto, i ja sam mislila da su trebali saznati. Kada je njezina mama umrla, nisam osim protokolarnih našla prikladnih riječi, nisam pronašla pravih riječi kao što još nisam našla svoje riječi za to kad umre majka. A sada se osjećam kao da mi je umrlo dijete: netko koga si gledao kako raste, kako se razvija, kako postaje vlastiti čovjek koji odlučuje o sebi, donosi odluke, čini životne izbore. A na drugom kraju toga vremenskoga luka života,  uzme ga smrt. Uzme ga, odmah, nikakav zarez, odmah točka. Taj drugi kraj je sada tu. Ali nema Lovorke.

II: studij

Lovorku Kozole upoznala sam kao studenticu komparativne književnosti i arheologije. Na njezinu studentskom kartonu, koji čuvamo na Odsjeku, kao godina upisa navedena je 1992/3. Zatim se redaju kolegiji, kod svih velikih profesora onoga doba, kod Solara, Peleša, Bekera, Tomasovića, Pavličića, i nas nekoliko mlađih, kod Deana Dude i mene. I redaju se sve čiste petice.  Kod mene je i diplomirala, radnjom na temu utjecaja talijanske  ranorenesansne književnosti u Chaucerovim Canterburyjskim pričama. Zbog izbora teme radnje, pa kasnije, zbog njezinih prijevoda, uvijek sam mislila da je studirala engleski. Engleska književnost i engleski jezik bili su njezin izbor, u koji su se upisivali autori koji su – mogu to tako reći – mislili engleski. Kao da je Lovorki odgovarala mentalna struktura toga jezika, njegova jasnoća, jednostavnost i transparentnost s jedne, a nevjerojatna mogućnost složenosti misli i njihova precizna iskaza s druge strane. Lovorka nije voljela nejasno, nije voljela nečiste situacije, nije voljela oklijevanje. A najmanje je voljela povlačenje i odustajanje. Zbog toga je njezin rad u Zarezu bio rad za Zarez, u najdoslovnijem smislu te riječi: Lovorka nije bila naprosto  članica uredništva, ona je bila Zarez sam.

III: Zarez

Točno pamtim kako je Lovorka došla u Zarez. Bilo je to vrijeme nakon završetka studija, srela sam je u gradu, baš na glavnom Trgu, negdje između kioska s novinama i Praške ulice, bilo je popodne, malo oblačno i sparno, kakva već zagrebačka popodneva znaju biti. U onom kratkom trenutku koji postoji između mogućnosti da se neplaniran susret odvije samo po formuli kratkog usputnog pozdrava i zaustavljanja, susrele smo se očima i stale. Pitala sam je, kao što često pitam bivše studentice i studente – i to s priličnom dozom nelagode i straha pred negativnim odgovorom – pitala sam je, dakle, da li negdje radi. “Naravno da radim”, odgovorila je, a ja sam, odahnuvši i ne sluteći sljedeću rečenicu, zapitala: “A što radite?” I tada  je Lovorka opisala nekoliko paralelnih honorarnih poslova, od kojih mi se u sjećanje usjeklo kako je rekla da čisti neke kancelarije, čini mi se u Samoboru, i da nije to tako loš posao. Rekla je to onako kako je uvijek govorila: jasno, britko, s dosta ironije prema cijeloj situaciji i zrnom ogorčenosti koja kao da joj je po nužnosti pripadala. Najvažnije: činjenica da radi i da ima hrabrosti raditi različite poslove činila ju je ponosnom. Zapitala sam je da li bi htjela nešto raditi u Zarezu. Ponuditi nekome posao u Zarezu bilo mi je ne samo neugodno nego i neodgovorno, jer se doista nudio samo posao, a honorari za velik posao bili su mali ili nikakvi. Nisam lagala ni obećavala razvoj Zareza u skladu s načelima korporativnog kapitala, pa opet, bilo mi je jasno da sam joj otvorila vrata pakla, vrata  prostora koji, sam po sebi, nudi zavodničku slobodu nezavisnosti, ali i sve posljedice koje iz toga proizlaze. Izbor je bio njezin. Lovorka je ubrzo došla u  redakciju, počela s administrativnim poslovima da bi, ubrzo zatim, počela predlagati teme i tekstove,  puno je prevodila. I ako sada hoćete vidjeti što je Lovorka najviše radila, utipkajte u Google “prevela Lovorka Kozole”, i otvorit će se stranice i stranice bibliografskih podataka o njezinim prijevodima, od književnih, književnoteorijskih do političkih komentara i tekstova iz područja kulturalnih studija i civilnog društva. Uz to, kontinuirana suradnja u časopisu Le monde diplomatique, niz publicističkih naslova, knjiga koje je prevela za  različite zagrebačke izdavače.

IV: osobnost

Zbog posla koji sam prihvatila u gradskoj upravi, prestala sam 2002. godine biti dio svakodnevnog života redakcije Zareza i ne znam kada je točno Lovorka postala izvršna urednica. Ali taj posao u potpunosti “pokriva” sve njezine osobine: brzinu, sposobnost organizacije, racionalnost, odanost, velikodušnost i samoprijegor ujedno. Izvršni urednik je osoba koja stoji iza svega i u svemu je, duša projekta – tako se često kaže – ali i motor koji sve pokreće. Izvršni urednik nema na sebi simboličku važnost glavnih urednika, ni njihovu brigu za cijeli projekt i odgovornost pred javnosti, ali u vremenima kada se pojedini urednici, a naročito glavni, mijenjaju, onda izvršni urednik drži kontinuitet posla, ima pregled nad tekstovima koji stižu (a posebno nad onima koji kasne ili ne stižu), uvijek u pripremi čuva “rezervnu varijantu” ako nešto zapne. Lojalnost cijeloj ekipi najveća je vrijednost izvršnog urednika, kao i samozatajnost u poslu – a te je dvije osobine Lovorka imala. Znam da je vjerovala u Zarez, znam da je vjerovala u snagu civilnoga aktivizma i da se društvo može promijeniti našim djelovanjem. Bila je timski radnik, samoću i ranjivost čuvala je u sebi. Zarez je, uostalom, od početka bio projekt ekipe. Samoću, ranjenost i ranjivost svi smo pokušali nositi sami.

Zarez u kojem je radila: intelektualno izazovan, aktivistički, marginalan, smrtonosno emotivan zagrljaj.

V:  Lovorka

Lovorka: znatiželja, otvorenost,  živost, ispitivanje, neumor, pretjeran rad, cigarete, forsiranje sebe, ideali. Sinonim akcije, volje, prodorne inteligencije, neumornosti, tvrdoglavosti. Njezin glas, dubok i ponekad promukao, ponekad kao puknut u sebi, duboko unutra.

Stepenice kojima je izabrala hodati išle su uzbrdo i bile vrlo strme. Bez odmorišta, bez rukohvata. Možda je bilo vremena i mogućnosti za osvrtanje i odustajanje, ali ona se nije osvrtala i nije prekidala hod. Stepenice naših izbora, stepenice za hodanje uzbrdo, kad sam vjerovala, dok vjerujem, dok ću vjerovati.

Držim u rukama studentski karton Lovorke Kozole, taj iskrzani  karton, kao kad odete s djetetom u dispanzer i pokupite njegove papire i pregledavate datume cijepljenja i preboljene bolesti: epika do Dantea, klasifikacija književnosti, vrste srednjovjekovne književnosti, pripovijedanje i putopis, žanrovi znanstvene proze, hrvatska književnost u europskom kontekstu.

Lovorka je otišla, otišla, otišla je sama. Zarez, zarez, točka. Znam da je prate njezine muze i njezini demoni, strast, samopoštovanje, odanost, ogorčenost, ranjenost, velikodušnost. U ime ranjenosti i strasti, u ime samopoštovanja i odanosti, u ime velikodušnosti kojom nas je darivala, naš posljednji poklon, naše hvala.