U analizi Ivančić polazi od zamijećene neuroze aktualnog hrvatskog režima konsterniranog činjenicom da mu iz svijeta nameću pokretanje suđenja Dinku Šakiću
Viktor Ivančić, Točka na U, Feral Tribune, Split 1998.
Čitajući Slobodnu Dalmaciju, a potom Feral, iz svoje vizure književnog kritičara, Viktora Ivančića nikad nisam doživljavao samo kao hrabrog i inteligentnog novinara (i urednika) već i kao jednog od najzanimljivijih mlađih prozaika koji su se pojavili u hrvatskoj književnosti devedesetih godina.
Pretpostavljam da će prva Viktorova reakcija na tu moju tvrdnju biti u stilu Robija K. - "N bava kua" - jer ne vjerujem da mu je baš previše stalo do literarne slave, a mentalitet tipičnog hrvatskog pisca naših dana, sa svim njegovim oportunizmom, suženim obzorom, i specifičnom "malograđanskom ljubavlju spram hrvatstva", učestalo je predmetom Ivančićeva podsmjehivanja. Ali, ipak, Bilježnica Robija K., premda medijski prezentirana kao novinska satira koja promptno reagira na aktualne političke događaje u hrvatskom društvu, sadrži niz elemenata tipično literarnog prosedea.
Lucidna infantilnost Ivančić se izvanredno spretno koristi očuđivalačkom pozicijom maloga naratora koji je dovoljno mlad da njegovo motrenje nosi oznake djetinje naivnosti, ali i obilježen je istodobno i odrastanjem u okrutnom ambijentu splitske ulice gdje samo jaki mogu preživjeti, tako da se nikad naivno ne čudi nad samom ljudskom zloćom i društvenom nepravdom. Služeći se takvom naratorskom vizurom, Ivančić je ispisao na stotine kratkih priča (dugih stotinjak redaka) koje su sve vezane za relativno ograničen broj ambijenata i likova (obitelj, razred, ulica, članovi kućnog savjeta), ali sve situacije karakteristične za hrvatsko društvo, osobito vezane za sferu tzv. visoke politike, imaju svoj satirični analogon u tom malom Robijevu svijetu. Upravo njegova dječja vizura svršeno razotkriva sve laži svijeta velikih. Upravo jednostavnost njegovih tumačenja političkih aktualnosti, začinjena urnebesno duhovitim pučkim etimologijama, pokazuje pravu bit pojava koje se skrivaju iza zakučaste političke frazeologije. Posebno je zanimljiv Ivančićev jezik u tim pričama: nesumnjivo, on je ponešto baštinio od Smoje, onu gipkost i ekspresivnost splitske, urbane kolokvijalne čakavice prezasićene leksemima koji su vezani za sferu karnalnosti, seksualnosti, ruganja, a zapravo iza tog mačističkog oklopa neprekidno izbijaju proplamsaji neke fine ljudske topline. Dakako, taj leksičko-afektivni supstrat moderniziran je nizom izraza preuzetih iz modernog splitskog žargona, Robi je ipak dijete masovnih medija i kompjutora. Teško je, doduše, reći što Ivančić samo preuzima iz aktualnog žargona, a što tom žargonu dodaje, jer je sasvim sigurno u svojoj kolumni profurao niz žargonskih neologizama koji su iz njegovih kolumni ušli u svakodnevnu upotrebu.
Posebno su zanimljivi u Bilježnici Robija K. grafostilemi; Robi je, naime, dosljedni pristaša mrskog vukovskog pravila "Piši kao što govoriš" te izvanredno spretno i nevjerojatno duhovito bilježi sve govorne deformacije, ispadanja vokala, spajanja riječi, osobito je vješt u onomatopeiziranju iskaza. Ono što Bilježnicu Robija K. najviše približava literaturi jest iznimno efektno komponiranje koje je uvijek usmjereno poenti koja dolazi kao specifičan, snažan kompozicijski akcent što u sebi uvijek skriva neku dvosmislicu, najčešće potpuno mijenjajući perspektivu čitanja, zahtijevajući od čitatelja da ispričani sadržaj nanovo konstituira u svjetlosti paradoksalnog obrata kojim je poentiran kraj priče. Valja pri tome imati na umu da je većina priča iz Bilježnice Robija K. nastala u ratno i poratno vrijeme, vrijeme kad su našom javnom scenom dominirali bučni i razmetljivi političari i ratnici, a intelektualci rado obnašali razne sluganske dužnosti među njihovom svitom, kad se nad lijepom našom razastiralo prostrano polje psihotične nacionalne euforije; u to vrijeme djetinja je vizura Robija K. mnoge od tih lažnih mitova izvrgavala ironiji, prokazivala njihovu oholu ispraznost, svojim karnevalizacijskim, anarhoidnim duhom ljekovito djelovala na naš osjećaj za humorističnu stranu stvarnosti, upozoravajući nas da su te idološke štukature i pozlata najobičniji politički kič.
Nonkonformistički novinar Usporedno s tim humorističkim pričama Ivančić je pisao i niz klasičnih novinskih komentara posvećenih aktualnim političkim zbivanjima u zemlji, najčešće se javljajući u onim slučajevima kad je bilo evidentno da je sloboda individue ugrožena pred represivnom energijom nacionalističkog kolektivizma. U početku devedesetih Ivančić je ponekad znao biti usamljeni hrabri glas koji je branio pojedince (odn. pojedinke - sjetimo se samo slučaja Mire Furlan) nespremne ili nesposobne da se uklope u nacionalističku shematiku režima i režimskih medijskih egzekutora. Kakve sve etikete nisu lijepljene Ivančiću i njegovoj klapi iz Ferala: kriptokomunjare, jugonostalgičari, anarhisti, mrzitelji hrvatstva; jednom riječju oni su bili neprijatelji, a njihove novine smeće od novina.
Čak i dobrohotni promatrači skloni su Feralu i Ivančiću pripisati radikalno lijevu orijentaciju. Doista, ne znam kakva je Ivančićeva osobna politička orijentacija, ali siguran sam da će i kad u ovoj zemlji bude na vlasti neka druga stranka, pa i lijeva, on jednako kritički biti raspoložen prema njezinim budalaštinama, jer ta je kritičnost naprosto svojstvo dobrog novinara. Ako bih ipak pokušao determinirati političku podlogu glavnine Ivančićevih tekstova, tada bih se usudio tvrditi da su oni pisani s radikalnih liberalno-demokratskih pozicija (ali naravno s pozicija liberalizma kako se on shvaća u svijetu, a ne kao u nas gdje se naši liberali zaklinju kako su žestoki nacionalisti i katolici): dominantna njihova tema jest ugroženost prava individue i onih koji predstavljaju manjine u bilo kojem pogledu, obrana prava na razlikovanje. S tog aspekta pisana je i nova Ivančićeva knjiga Točka na U, koja nosi i podnaslov Slučaj Šakić: anatomija jednog skandala. S obzirom na činjenicu da je slučaju Šakić i fenomenu NDH, te Tuđmanovoj doktrini nacionalnog pomirenja, posvetio niz novinskih članaka u Feralu, prva je čitateljeva pomisao da je posrijedi zapravo zbirka već objavljenih članaka, kakve masovno štancaju zvijezde naše novinske kolumnistike. No, ovdje se radi o nečemu posve drugom; tek mali dijelovi ove knjige objavljeni su u Feralu, ona je zapravo kompozicijski koherentna cjelina; svojim jezikom i argumentacijskim sklopom umnogome nadilazi jednostavnost novinskog stila izlaganja i pretvara se u politološku i psihosociološku raspravu. Iako se u analizi kulta nacije i države i paralelizama Nezavisne Države Hrvatske i suvremene Republike Hrvatske služi relevantnom filozofskopolitološkom literaturom (H. Arendt, J. Benda, I. Bibo, P. Sloterdijk, E. Canetti, D. de Ruougemont, E. Cioran i dr.), on ipak nije znanstvenik već prije svega angažirani publicist koji i sam duboko proživljava temu o kojoj piše, strasno uranja u nju i ne krije ni u jednom trenutku svoje stavove.
Obogotvorena država U analizi Ivančić polazi od zamijećene neuroze aktualnog hrvatskog režima konsterniranog činjenicom da mu iz svijeta nameću pokretanje suđenja Dinku Šakiću, ali i identičnog osjećaja najvećeg dijela "liberalnih" nacionalnih intelektualaca koji također ne mogu razumjeti zašto svjetska politika Hrvatskoj nameće to mučno kopanje po starim ranama. Svima je jasno da taj slučaj jest svojevrsni lakmus koji će poslužiti u detektiranju stvarnog odnosa režima, ali i hrvatske javnosti, prema fašističkom naslijeđu.
Ideološka doktrina ovoga režima zasnovana je na obogotvorenju Države, "na masovno induciranom uvjerenju kako je na njezin oltar poželjno prinijeti svaku moguću žrtvu, osobito tuđu, te na činjenici da je taj mentalni obred preuzet kao - povijesno naslijeđe. za vrijeme današnje i da se puna svijest o njemu iziskuje od političkog puka kao primarna i jedina vjerodostojna kolektivna emocija. Mogli smo se uvjeriti kako mnogi nedelikatni režimi, samo zahvaljujući spletu sretnih historijskih okolnosti, nisu postavili znak jednakosti između genocida i nacionalnog interesa. Njihova predispozicija za takav masovni horror, međutim, nije dolazila u pitanje." Problem takva obogotvorenja države jest u tome što sve druge moralne vrednote i opće norme ljudskog ponašanja postaju inferiorne. Iz takve perspektive i njemački nacisti mogu biti interpretirani kao njemački domoljubi koji su vođeni bezgraničnom ljubavlju prema svojoj domovini i naciji znali ponekad i pretjerati. U situaciji kad je obogotvorenje države poduprto i doktrinom nacionalnog izmirenja, logično je da se postavke ustaškog pokreta, koji je također bio zasnovan na obogotvorenju države, smatraju jedino ispravnima, pa je i moguća jednostavna zamjena neutralnog (ili negativno afektivno obojenog termina) ustaša nesumnjivo pozitivno afektivno obojenim supstitutom borac za hrvatsku državu. Iz te perspektive logičnim se čini minimaliziranje ustaške genocidne prakse, sada više ne zbog težnje da se izbjegne pritisak velikosrpskog hegemonizma (koji se u socijalističkoj Jugoslaviji koristio napuhivanjem činjenica o ustaškim zločinima kako bi olakšao održavanje dominantne pozicije), već da se pokaže kako hrvatsko domoljublje ni u jednoj svojoj povijesnoj varijanti ne može biti povezano sa zločinom. A oni koji su eventualno nekad i počinili zločin, učinili su to svjesno prinoseći žrtvu na oltar domovine, žrtvujući ponekad i neka niža moralna načela (poput onoga "ne ubij") u slavu i veličinu vlastite države i nacije. Prema toj logici i Dinko Šakić svoje logorsko šefovanje naziva "dužnošću u obrani domovine" izražavajući spremnost da ponovno na taj način brani svoju državu. Po toj logici i međunarodni teroristi (Ivančić se posebno bavi slučajevima Anđelka Brajkovića i Julienne Eden-Bušić) dobivaju status vitezova i heroja u borbi za nacionalnu stvar. Na stranu to što iz toga proistječu apsurdne situacije koje hrvatsku vlast legitimiraju kao režim koji brani terorizam kad potiče svoje građane da pišu peticije za puštanje terorista iz američkih zatvora, koji tamo odležavaju kaznu zarađenu time što su prouzročili smrt američkog policajca; u glavama indoktriniranih hrvatskih ljudi ideja "obogotvorene države" za koju su se oni borili dovoljno je velika da činjenicu ubojstva nedužna čovjeka učini nevažnim detaljem.
Politički vođa kao realizator sna Za one koji obnašaju vlast u takvoj državi problemi nastupaju u trenutku kad se stiša euforija inducirana realizacijom ideje obogotvorene države, ratom i istodobnim strahom sviju onih koji se osjećaju pripadnicima političkih i nacionalnih manjina. Kad se država suoči s konkretnim socijalnim problemima, za koje takav tip vlasti nikad ne može naći rješenje, takvi vlastodršci obično pozivanju na ostvarenje države kao vjekovnog sna, što njih legitimira kao realizatore sna, a ne kao pragmatične političare koji u vremenski limitiranom roku servisiraju upravne funkcije u državi.
"Veličanje države - pa i NDH - kao praznog apsoluta, kao savršenog okvira koji predstavlja konac povijesnog i društvenog razvitka, i to tako što će se u masovnoj svijesti taj okvir isprazniti od svoga mučnog sadržaja, što će se retuširati zločini, teror i nasilja nekoć počinjena u njegovo ime, poželjno je zbog toga da bi se pokrile i relativizirale svinjarije počinjene u ime današnje Hrvatske. Taj idealizirani prazni okvir, koji leti kroz vrijeme i epohe, lišen bilo kakvog sadržaja koji bi mogao skrenuti pažnju s njegove pozlate, zamišljen je da se prihvati kao jedina dostupna stvarnost i kao unikatna ideološka istina."
Završna poglavlja knjige posvećena su Franji Tuđmanu kao protagonistu takve ideologije. Ivančić analizira posebno Bespuća povijesne zbiljnosti dokazujući da Tuđman u toj knjizi zapravo nastoji dokazati kako genocid u ljudkoj povijesti ima društveni smisao i može pozitivno utjecati na budućnost nacije, osobito na definiranje njezina prirodnog etničkog areala. Budućnost Tuđman vidi isključivo u nacionalnoj državi kao realizaciji konačne sreće, za što je nužno postići što veću etničku homogenizaciju i što veći sklad nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica. Ivančić konstatira: "Ono čime se Tuđman u Bespućima uistinu bavi jest osmišljavanje zločina čiju pojavu on - u najboljoj maniri povjesnika fatalista - doživljava kao zadano stanje, kao historijsku predodređenost uz .neprestana opetovanja.. Predmet njegova znanstveničkog upliva nije istraživanje korijenja i nastajanja zla - koje je neizbježno, je li, kao zemlja po kojoj hodamo - već određivanje tome zlu primjerenog razloga i smisla."
Posebnu pozornost Ivančić posvećuje Tuđmanovoj doktrini nacionalne pomirbe i želji da upravo u Jasenovcu podigne svetište toj ideji te da se tamo pohrane ispremiješane kosti svih koji su pali za ostvarenje državotvornog sna boreći se na raznim stranama. Posebno ironizira njegove, autodeklarativne, usporedbe s generalissimusom Francom citirajući pritom iskaz iz intervjua u Startu objavljenog 1991. ("Jedna Španjolska je, u Francu, imala hrabrosti i mudrosti kazati kako su se španjolski komunisti i španjolski falangisti borili za Španjolsku, svaki pod svojim zastavama").
Premda tematski određena kao analiza inicirana slučajem Šakić, Ivančićeva se knjiga ne bavi toliko poviješću NDH i razmatranjem o prirodi te države i njezina režima; za njega, uostalom, nije sporno da se radi o fašističkom tipu vladavine. Ono što je njemu mnogo bitnije jest istraživanje dodirnih točaka u političkim doktrinama onog režima i današnjega. Ponekad možda u svojem anagažmanu i previše ostrašćeno, ali najčešće izvanredno lucidno i inteligentno, Ivančić analizira fenomene društva u kojemu živimo, smiono se pritom suprotstavljajući dominantnom intelektualnom konformizmu.