O dvjema zbirkama mladog slavonskog pjesnika
Svojedobno sam u jednoj pjesmi napisao, “ja sam pišao krv da bih zapjevao”, nastojeći tim stihom “upozoriti” na beskompromisnu odlučnost i žrtvu pjesnika u svijetu kojemu su upravo pjesnici najmanje potrebni. Gotovo tridesetak godina kasnije pojavljuje se pjesnik Davor Ivankovac koji je, zarad svoje uzvišene pozicije u ovom bešćutnom svijetu, koji se još uvijek namršten budi i ište od nas suze, spreman i na rezanje vlastite krvi e da bi se lirsko-hadronski sudario s (be)smislom “crnih rupa, mračnih soneta”. Jer, krv nije ništa drugo doli magla duše, najvećeg uloga u roulette-poeziji. Međutim će on svoj munchovski krik uspješno artikulirati vlastitim poetičkim iskustvom i na najbolji i najbezbolniji način nastojati izvući se iz hibernacijske i kibernetičke zamrlosti, bez ijedne (suvišne) brazgotine. Rezultat tog putovanja na kraj noći su zasad i ujedno sasma dovoljne dvije zbirke pjesama; Rezanje magle i Freud na facebooku.
Neodmjerena kritika Matoš je na meteorsku pojavu Kamova reagirao tako što je napisao da je neodmjerena kritika pohvalila jedan u najmanju ruku upitan talent, a što je rezultiralo time da se objekt kritičke adoracije uzoholio i raspalio još žešće i neobzirnije. A kada je toj “oholosti” život krvnički doslovce prerezao grkljan, pokušavao je i pokušavao ublažiti, otupiti vrh svog ubojitog pera, no uzalud. Jednom posječeno drvo više nitko ne uspravi (osim budala iz vinkovačkog Gradskog vijeća). Nešto slično kao kada je Krleža od prilike do prilike pribrajao žice na Ujevićevoj tamburici da bi, rezigniravši na koncu, priznao; nikada se dva genija nisu mogla podnijeti.
Slijedom ove reference kritičar (pjesnik) - pjesnik, naišavši na komorbiditetne teme u zbirci Rezanje magle, osjetio sam stanoviti egzistencijalni strah, gotovo jezu; bože, samo da se ne ponovi jer, evo nakon jednog stoljeća fatalnog kraja Kamovljeva na pomolu je ponavljanje osobne povijesti; talent u silovitom zamahu praćen nesuzdržanom kritikom i pohvalom u vremenu sperektomizirane opće povijesti (ostao sam sam). Na sreću, ništa od toga. Zalazeći u tamu i ništavilo crnih rupa duše Ivankovac ulaže i ogoljele živce i zastrašenu krv, a svjetlo tako potrebno svima (donesite svjetlosti svima, Vivekananda) obasjava pjesmu lirskom epifanijom na samom kraju, upravo tamo gdje joj je i mjesto.
Kada referira na tradiciju, posegnut će za ironijom, paradoksom, upitnikom, ali ta njegova referencijalnost nije isključivo knjiška, što u većini slučajeva znači gnjavatorska, nego lirsko nad-ja gotovo astralno lebdi i iznad prošlosti i iznad stvarnosti (noćas se moje selo žari, šegrte, ugasi kompjuter, nije moguće dvaput ući u iste crvene starke...). Više nego uspješna zaigranost temom nasljeđa rezultirala je sjajnom pjesmom-parafrazom Jesenjinove Pismo majci. Nesumnjivo da je riječ o novom, svježem i nadasve originalnom pjesniku apsolutno svjesnom svoje pozicije unutar koordinata zadanog poetskog prostora. On će se povremeno nagnuti nad ono treperavo i čeznutljivo u sebi, tek da nas podsjeti da nije u svom preziru spram svakodnevne ljudske gluposti i nemoći otišao predaleko, štoviše tamo odakle se više ne zna i ne može vratiti. Ovaj pjesnik gotovo se nikada ne utječe metafori (metafora kao bolest) niti drugim standardnim pjesničkim rekvizitima. Služeći se refleksijom i slikom (Nesentimentalna pjesma o kiši) on pjesmu čini nadasve prohodnom vodeći usput računa da ne skrene s prosike, u zabran, u podivljalo raslinje gdje caruju trnje, vlaga i tama. Stoga sporadične komorbididetne teme ne zauzimaju odveć prostora u ovim zbirkama, a to je više nego dovoljno i povoljno za buduće “letove iznad kukavičjih gnijezda”.
Dva zvuka Dva su zvuka od kojih čovjek ne može pobjeći; jedan je piskutav i histeričan, to je rad živčanog sustava, drugi je taman i dubok, to je šum vlastite krvi. Ogoljeli živci i zastrašena krv rađaju brutalnost i silovitost u izričaju (T. Dylan), no ono čega u najpozitivnijem smislu nedostaje u ovim pjesmama jest upravo brutalnost, a silovitosti... nje nikada dosta.
Freud na Facebooku? A kamo inače s njim i njegovim “ljigavim zmijama seksa i gomilom prljavštine” (Lawrence), ako ne u cyberdeličnu virtualu. Paradoksalno je da se upravo u čednom prostoru (virtualan; čedan) odvijaju najekstremnije devijacije i podvajanja. I, premda tek jednom pjesmom autor referira na “izumitelja” psihoanalize, moglo bi se reći da je stari Žiga ustvari prisutan u cijeloj zbirci (nešto kao “odsustvo” Krista u Ben Huru). Također je indikativno da je Freud dobio Goetheovu nagradu za književnost, a ne Nobelovu za medicinu budući da se gotovo očajnički utjecao književnosti kako bi što preciznije, efektnije izrazio svoja “naučna” otkrića. Utjecaj je bio recipročan, a rezultat toga bio je takav da se kretao od krajnje sumnje i odbacivanja (K. Kraus i D. H. Lawrence) do bezrezervnog prihvaćanja (V. Woolf, J. Joyce, W. Faulkner), od prvotnog oduševljenja do otvorenog neprijateljstva (Kraus – Freud). “Psihoanaliza je bolest emancipiranih Židova (Kraus je i sam bio Židov), psihoanaliza je bolest koja bi liječila, moje svjesno više zna o njihovom nesvjesnom, negoli njihovo nesvjesno o mom svjesnom, krajnje je vrijeme da se iz književnosti protjeraju medicina i pravo...”
S aspekta dijalektičkog idealizma; u procesu proizvodnje duhovnog života služeći se jezikom kao osnovnim sredstvom za rad pjesnici stupaju s okolinom u određene odnose neovisno od njihove volje, tzv. duhovne odnose. Jezik kao medij svih medija imanentan je svakoj jedinki ljudske vrste i može biti upotrijebljen i (ili) utilitarno i (ili) estetski. Najveći učinak postiže se kada je uporabljen obostrano kao što je to slučaj kod Davora Ivankovca. Poezija nije znanost, mada za vratom ima znanost o sebi. Sad, pitanje je kako nešto gotovo nestvarno, nastalo ni iz čega, pristiglo iz magle, ponajčešće nejasno obavijeno mutnim, može biti objektom znanstvenog interesa, promatranja. Ja kažem, nek’ se cvrlje koliko im drago u svojim retortama, pjesnici će i dalje tjerati po svom.
Dug poeziji A što se Filozofije tiče, ona je od Poezije dobila po nosu od G. Benna; “Filozofi nemaju osjećaj za jezik ili je taj osjećaj kod njih ometen. Zato su i postali filozofi. A svi u osnovi žele tek pjevati”. Time je konačno vraćan dug Poeziji koju je, quod absurdum est, najveći pjesnik među filozofima (Nietzsche) nazvao “mućenjem voda da bi izgledale dublje” Uostalom, filozofija, kao niža kategorija ljudskog duha koja operira isključivo apstraktnim mišljenjem, je “ludnica za neuspjele pjesnike” (S. Zweig). I kada Ivankovac “ismijava” Heraklita pomoću crvenih starki to je tek naoko letimičan pogled sumnje na “ljubiteljicu mudrosti”, ali ne i na oprez koji bi trebao biti ta majka mudrosti jer, nije na pjesniku da bude oprezan, obziran, evazivan, račundžija...
I pri kraju da zaključimo; premda poetis omnia licent, to ih ne oslobađa odgovornosti jer “Sve je dozvoljeno, ali sve ne koristi” (sv. Pavao), a što tek s onom Kristovom; “odgovarat ćete za svaku izgovorenu riječ”. Odgovorno tvrdim ecce poeta koji se itekako odgovorno ponaša na svom zadatku vraćanja dostojanstva pjesničkom zanatu (to je jedno od onih zanimanja za koja se kaže, pa mora i to netko da radi, V. Popa) i, vraćajući se na početak ovog teksta, završit ću citiranjem autora; Jebeš pjesnika bez autoreference! Preporuka: Potražite Freuda negdje drugdje! Za početak, “na facebooku”! Jer, kao što psihoanaliza, ako je vjerovati na riječ pjesniku (a na što drugo mu vjerovati), još nije rekla svoju posljednju, isto je i s poezijom barem kada je riječ o autoru koji je ekvilibrijskom umješnošću spojio ulicu i knjigu, jezik svoj svagdašnji s kruhom našim svagdašnjim, šinobus s trainspottingom, bicikl sa starkama. Naprosto, pjesnik koji poeziju čini i dalje mogućom, pitkom i ljekovitom