#440 na kioscima

29.2.2016.

Tino Deželić  

Pjevač je stao


Lica

dugo smo ih uzgajali

ucrtavali na mapu

od nožnog palca do srca

pažljivo odlagali misli

u ladice za pohranu sjećanja

koraci bi katkada bili dani

redanja slova u slagalicu

i katkada bismo navukli zavjese

brzo disali

utrkivali se s jutrom

u opiranju gravitaciji

na kraju

sve što smo uzgojili

bili su podočnjaci



Dvorište

na papiru je tiskanim slovima pisalo:

VELIKE RIJEČI

onda smo sjeli u krug oko vatre

promatrali kamo odlaze

i hoćemo li moći preživjeti bez njih





Psovao je Boga

ustao je ujutro i pročitao novine

u kafiću je naručio kavu uz ljude iz kvarta

prošetao je gradom uz poslovne zgrade

posjetio muzej

posjetio književni festival

posjetio koncert na otvorenom

čekao pola sata na pivo

pogledao je vijesti

primio poziv od prijatelja

prošetao je shopping centrom

natočio gorivo

navečer je upalio televizor

osluškivao glasove s ulice

pogledao kroz prozor

ugledao svoj odraz



Ples

on u dugom bež kaputu

i crnim šeširom na glavi

ruke u džepovima

njoj je jedino bitno da ga

drži za podlakticu

a oboma da je tišina

Vi to ne želite shvatiti,

zar ne?

pjevač je stao

na osvijetljenu pozornicu

i hrapavim glasom

prolio dušu pred sebe

kad se dim razmaknuo

u publici je stajala

samo žena s metlom u rukama

i suzama na licu

Vi to ne možete shvatiti,

zar ne?

meni je dovoljna kava dnevno

u samoći

pisalo je u dnevniku

i par kovanica da ih prebirem po džepu

dok ne naiđem na prvog

uličnog svirača

Vaš džep je rupa bez dna,

zar ne?

iako su znali da će sutra umrijeti

dvoje studenata sjelo je na plažu

ona je uzela kist

a on promatrao odraz sunca u moru

to je samo jedan od života

za naše bolje sutra

i još večeras voljet ćemo se

kao da ono ne postoji

Vas niti odraz Vašeg pogleda nije volio,

zar ne?

bilo mi je četrnaest i spoznao sam

ubio sam se točno u ponoć

jučer se pretakalo u sutra

jednaki kao i do sada

i plakali su isti

i plakat će

ako otkrijem

(oni žive od naših suza)

bit ću samo još jedan

luđak se ubio točno u ponoć

ovako im makar dajem još suza na dar

A Vi,

koliko dječjih cipela nosite u grob?



Zidovi

prazan tanjur već danima stoji

na stolici pod krevetom

promatram kako

svi dijelovi tebe spavaju

do sada smo uglavnom hvatali dah

i dodirivali zidove

ja pišem kratke pjesme

ti slikaš prolaznost

nekada dane provedemo u gledanju

rat smo ostavili daleko iza sebe

i to je ono što zidovi nikako

ne mogu podnijeti



Mreža

na putu prema kraju svijeta

žonglirali smo kockicama

što su nestajale za našim koracima

i smijeh smo otrgnuli s lica

zbacili žute kapute s ramena

gutali smo danima

sve dok riječi nisu postale zaborav

a na putu za sobom nismo ostavili ništa

osim komadića duše

konačno

stigli smo

potpuno goli

i sjeli na rub doka

a tamo su nas dočekali

osmijesi i žuti kaputi

i mali je dječak recitirao abecedu

i blato je padalo otkrivajući komade neba

i tamo

pupak svijeta

 

 

Tino Deželić (Zagreb, 1990.) objavio je priče i pjesme u časopisima i zbornicima za književnost Zarez, Agon, Kritična masa, Književna Rijeka, Rukopisi, antologiji nove poezije s prostora bivše Jugoslavije Meko tkivo. Godine 2015. osvaja drugo mjesto na regionalnom natječaju Risto Ratković za autore do 27 godina.

 

 

preuzmi
pdf