U vrijeme dok sam honorarno radio u jednoj novinskoj redakciji, gospođa Ouvres, glavna urednica odlučila je povesti nas na jednodnevni izlet - nešto poput "team buildinga" samo se to onda nije tako zvalo - u slovenske planine na skijanje, jer smo bili manje-više dobra škvadra. Iako je gospođa Ouvres bila vrlo raspoložena i vedra kao i uvijek, ja sam bio uznemiren jer budući da sam porijeklom s mora nikad u životu nisam skijao, a i noga mi je slomljena, ne mogu napraviti puni čučanj, a pretpostavljam da je u skijanju vrlo bitno saviti koljena, prilikom skretanja u stranu.
Dakle, osjećao sam tremu jer sam morao reći pred svima da ne znam skijati. Nije to baš bila trema, nego sam se osjećao glupo jer sam mislio da su svi ostali dobri skijaši, vični skijanju i nisam znao kako će reagirati. Hoće li mi se smijati, hoće li me nagovarati da odem u školu skijanja za početnike? Mogli bi mi reći: Ako ne možeš saviti koljena vozi samo ravno. - Ali tek bih se onda zalaufao niz padinu, polomio još koju kost, poginuo možda. Dok sam bio u dilemi, razmišljajući da odustanem od izleta nazvao me Uspenić. I on je doznao da idemo, a baš je i sam s nekim znancem, kiparom, namjeravao otići negdje za vikend. Ima love pa će navratiti. Rekao sam mu da sam odlučio da ne idem jer ne znam skijati, ali Uspenić me nagovorio. – Pa hajde, što te briga, super je gore vidjet ćeš. Ne moraš skijati ako ne znaš, nije to sramota, prošetaj se okolo, popij kuhano vino, udahni svježi zrak – rekao je. I pristao sam, baš je glupo patiti zbog takve stvari, ne znam skijati pa što onda? Propustit ću lijep izlet kojim nas časti firma a sve zbog straha i glupih predrasuda.
I tako sam krenuo na put. Uzeo sam šal i kapu koje mi je prije dvije godine poklonila bivša djevojka, obukao kaput i ukrcao se u autobus s društvom iz redakcije. Nakon sat, dva vremena vožnje po ravnici, put se počeo uspinjati. Kad smo iza sebe ostavili zadnja sela zbijena oko malih u crno obojanih crkava, strmina uz koju smo se uspinjali postala je sve veća.
Gledajući kroz prozor shvatio sam da su planinski lanci izuzetno strmi i oštri, penjali smo se uz jedan stožastog oblika, uskom asfaltnom cestom. Same vrhove nisam mogao vidjeti jer su nestajali u oblacima. Svuda naokolo rasle su zagasito zelene jelke i to me smirivalo. Na jednom od susjednih obronaka – između je bio duboki klanac – vidio sam divokozu kako brzo trči uzbrdo prema goleti tu i tamo prošaranoj snijegom.
S druge strane, mislim, nalazila se Austrija. Ma koliko podizao pogled nisam mogao vidjeti same vrhove koji su nestajali u oblacima, a nešto ispod zadnji pramenovi oblaka miješali su se s gustom zimzelenom šumom.
Planinski vrh uz koji smo išli ipak nije bio savršen poput stošca, u sebi je imao rasjed, kao da se dijelio na dva dijela, dva vrha, nešto veći i manji, premda ni njih zbog oblaka nisam mogao vidjeti. Između je bilo malo proširenje na kojemu su izgradili trgić i nekoliko zgrada. Tu se zaustavio autobus i mi smo izašli vani veselo pričajući i zbijajući šale, a u stvari bili smo očarani prirodom oko nas. Autobus se ubrzo okrenuo i otišao nazad, vjerojatno će se kasnije vratiti po nas. Primijetio sam Uspenića koji je već bio stigao svojim malim automobilom. Parkirao se pod zidom od krupna kamenja zaraslog u mahovinu i zazvao me. Nosio je kratku debelu jaknu i šal. Bio je svježe obrijan i bez kape, učinilo mi se da mu se obrijani obrazi puše na hladnom zraku. S njim je bio i njegov drugar, kipar, krupniji dečko u nešto dužoj jakni od svijetle kože i s vunenom kapom. Odmah sam otpozdravio Uspeniću i krenuo prema njemu iz straha da me ovi moji ne počnu zadirkivati i da me ne potjeraju na skijanje, tako da nisam dobro čuo ni kad se autobus vraća.
Zrak je hladan, štipa za nos i uši, ali je svjež i nekako resko ugodan. – Ej, stigli ste – reče Uspenić i ispusti oblačić toplog daha. – Jesmo – odgovorih. A u sebi sam mislio, pa kud ću sad, cijeli dan se šetati po ovom malom trgiću, doduše jest lijepo, ali tu sve obiđeš za pet minuta. – Hajdemo na kavu da se zagrijemo. Tamo je hotelska restauracija – reče Uspenić i pokaže na zgradu iza mojih leđa. – Hajdemo – rekoh. Shvatio sam da mi treba neko jače piće, a ne kava da se oraspoložim, možda dva deci crnog vina. Da to mi je trebalo. Dok smo ulazili u restoran, krajem oka Primijetio sam da ostali odlaze nekuda gore, prema vrhu, valjda na skijašku stazu. Začudo, ovdje još nije bilo snijega, mogla se vidjeti tek pokoja krpa tu i tamo na tlu uz cestu.
Restauracija je prilično široka, čista i lijepo uređena prostorija u solidnom starinskom stilu s mnogo drva i ponešto mesinganih dijelova. Konobarica, otprilike mojih godina, zlatne kose uredno svezane na potiljku, nosila je bijelu košulju i smeđi čohani prsluk. – Jednu kavu – naruči Uspenić koji je prvi privukao njezinu pozornost. – A meni jednu malo dužu s mlijekom – ubaci se kipar. Taman kad sam htio naručiti dva deci vina u restauraciju nahrupiše novi gosti, među kojima je bilo i nekoliko mojih kolega iz redakcije – valjda su ugledali restoran i došli na ideju da prvo nešto popiju - i naruče kave svi odreda. Konobarica je sad imala pune ruke posla, petljajući oko aparata za kavu i vrteći metalnu polugicu. Izgubio sam red što me oneraspoložilo, ali iz pristojnosti nisam mogao ništa reći, nego sam morao čekati da napravi sve te silne kave, a gutljaj, dva crnog vina, malo bi ugrijalo moju krv i sigurno popravilo raspoloženje.
Ipak, vidio sam da je vrag odnio šalu pa sam što mirnije, ali dosta glasno upozorio konobaricu: Ispričavam se gospođo, ali ja sam bio prije svih na redu, a sad moram čekati da napravite sve te kave!
Podigla je pogled prema meni: Fajn… postregla vas bom – odgovori udarajući onom polugom za kavu otresajući talog.
- Može li crno vino, dva deci?
- Kaj pa ste povedal? Vino?
- Da. Crno, dva deci.
- Pridem kmalu...
Otišao sam sjesti za stol s Uspenićem i njegovim drugarom. Konačno se za nekih desetak minuta ispred mene stvorila trbušasta čaša od tankog stakla s tamnocrvenim vinom koje se blago zatalasalo kad je konobarica spustila čašu na stol. Sa zadovoljstvom sam otpio, vino je bilo gusto i suho, pomalo trpko. Uspenić je već bio pri kraju svoje kave i pušio je drugu cigaretu.
Kad je ispio kavu i ugasio cigaretu Uspenić reče: Hajdemo gore, malo da se prošetamo, vidit ćeš pogled je odličan. A ima i planinska kuća pa ćemo tamo popiti pivo.
- Odite vi. Ja ću malo kasnije. Stići ću vas – rekao sam, jer mi se nije odmah išlo. Htio sam uživati u čaši vina. – Dobro… ovo ja plaćam – reče Uspenić i njih dvojica odu.
Nešto kasnije kad je većina gostiju otišla, neki od njih tegleći skije na ramenu, izišao sam vani. Planinski trg je bio pust, ponegdje između oblaka probila se pokoja sunčeva zraka tako da je čitav krajolik bio obasjan difuznom svjetlošću. Bilo je lijepo, iako je teško bilo podići pogled da se slučajno ne susretnem s nekom sunčanom zrakom i da me ne zabole oči.
Šetao sam se tako malo gore, malo dolje, uvijek imajući na umu da se ne udaljim previše od trga jer sam pretpostavljao da će se tu vratiti autobus, a nisam znao točno kad. Nemalo sam se iznenadio kad sam, popevši se strmom vijugavom stazom koja je vodila udesno iznad trga, na vrhu jednog manjeg klanca vidio dvoje djece u kupaćim gaćicama. Oni su se zalijetali i skakali u usjek. Nisam mogao vjerovati, tako se može skakati jedino u vodu. Na ovoj hladnoći? Između mene i usjeka nalazio se stari raspuknuti hrast, i od njegova krupnog korijenja koje je dobrim dijelom izronilo iz zemlje nisam mogao vidjeti dno. Kad sam prišao bliže, vidio sam da je nekoliko metara ispod zaista nekakva bara, nekakva voda koja se pušila. Očito bila je topla, slijevala se s druge strane i otjecala dalje ispod hrasta. Nekoliko djece kupalo se dolje, mokri su izlazili na obalu i brzo skakali natrag. Termalni izvor. Nevjerojatno.
Brrr, svejedno sam se malo stresao od hladnoće. Krenuo sam dalje stazom koja se iza jednog zavijutka proširila i tu se na većoj čistini u sivoj kamenoj stijeni nalazio izdubljeni bazen. Mutna zelenkasta voda pušila se i isparavala prema kruništu od stijena nalik na vrh neke plitke pećine. Nekoliko izletnika stajalo je na čistini uz stazu a jedna dobro očuvana gospođa srednjih godina se čak kupala u bazenu. Nama okrenuta leđima držala se rukama za suprotni kraj, podno kruništa. Lagano se namakala, valovito podižući tijelo gore dolje i držeći glavu iznad vode pazila je da sasvim ne nakvasi plavu kosu koja joj je pri tjemenu još uvijek bila suha.
Znači, posebnost ovog izletišta, ovog planinskog vrha su termalni izvori, pa ljudi dolaze ovamo čak i da se okupaju, shvatio sam. Kad je gospođa opet malo izdigla tijelo iznad vode primijetio sam njezine ružičaste butine i blijede, zategnute gluteuse koji su se pušili na hladnom zraku, izgledali su kao da su skuhani. Pa ona je gola – sinulo mi je u trenutku – pa da, ovdje se kupa gola, što je briga. To je to, potpuno prepuštanje prirodi. Osjetio sam snažnu želju da priđem bliže do ruba bazena i da je bolje osmotrim kad se već tako izazovno namakala izlažući nam pozadinu s vremena na vrijeme, ali pogledi drugih turista kao da su me upozoravali. Zaista, ispao bih glup kad bi sad tu stao i buljio u nju dok mi sline ne procure. Ispao bih potpuni primitivac, a ne kulturni europski građanin, član ugledne redakcije koja je ovamo došla za vikend. Okrenuo sam glavu i nastavio dalje stazom uz brijeg.
Put je dalje spiralno zavijao oko čunjastog vrhunca. Kad sam došao s druge strane zabljesnulo me sunce. Na toj strani zrake su se probile kroz oblake. Bilo je sve više izletnika. Susreo sam Janju, moju drugaricu iz djetinjstva i nemalo se iznenadio. Hodala je okolo u šarenom kupaćem kostimu. Janja je kratko ošišana, mokre kose, atletske građe, skoro sasvim bez sala. Nasmijala se kad me vidjela. – O, gdje si!? – reče razdragano. – Ej – rekao sam iznenađeno gledajući pjegasto, široko lice i mokru kosu boje slame. Bila je prilično zgodna, zapitao sam se kako to nikad prije nisam primijetio. Sportski tip. – Došao sam ovamo prvi put, na izlet s firmom, to jest novinskom redakcijom u kojoj radim. Pa, kako da si u… kostimu. – Živim ovdje u Sloveniji, radim kao fizioterapeutkinja, a ponekad i kao animatorica aerobika na bazenima. Odmah gore je veliki bazen – rekla je veselo i produžila dalje. – Vidimo se!
Nastavio sam dalje, sjećajući se njezinih pomalo telećih, ali od ugodnog iznenađenja, veselih očiju. Oko mene je bilo sve više ljudi i na kraju sam izbio na terasu. Usječena je u obronak planine i popločana bijelim ispucalim kamenom. U sredini se nalazio otvoreni bazen s toplom vodom u kojemu je plivalo nekoliko kupača. Naokolo livena ograda, tu su stajali izletnici, odmarali se i gledali krajolik, susjedne vrhunce. Pitao sam se gdje je Uspenić, obišao sam pogledom terasu još jednom, ali ga nigdje nisam vidio. Nešto poviše nalazio se kafić, ni tamo ga nije bilo za stolovima ispred. Možda je negdje unutra, ali više nisam stigao misliti na to, promatrao sam kupače. Mlađi dečki izlazili su iz tople vode vani na hladan zrak i onda brzo skakali natrag, od prskanja rub bazena bio je mokar. Došlo mi je da se okupam. Kad sam vidio Janju kako skače, moja želja je postala prejaka. Sjetio sam se da na sebi imam gaćice, uske, pamučne, na modro bijele crte, mogle su proći kao kupaće. Sjeo sam na kamen nedaleko od bazena i počeo se svlačiti. Kad me Janja vidjela, dobacila je iz vode: Super, i ti dolaziš!
Brzo sam se svlačio, ali kad sam došao do zadnje majice, potkošulje s kratkim rukavima, nisam je mogao svući. Kod skidanja majice mi je zapelo, nisam je nikako mogao prevući preko ramena i glave, preuska je, ne znam kako sam je uopće jutros obukao. Pokušao sam još jednom, ali opet nisam uspio, skoro sam samog sebe svezao, paralizirao.
Odustao sam od kupanja i ponovo se odjenuo. Sad mi je bilo prilično hladno. Osvrnuo sam se oko sebe, na terasi nije bilo nikoga iz mog društva. Da se nisu već zaputili dolje, prema trgu, da možda autobus već nije stigao? Odmakao sam prilično daleko od trga, pa sam uzgred mahnuvši Janji, žurno krenuo natrag.
Na trgu sam susreo nekoliko kolega. – Gdje su ostali? – upitao sam. – Ispod, niže, gledaju nekakav tobožnji grob, ostatke drevne kraljice.
I zbilja, nekih stotinjak metara niže, većina redakcije na čelu sa gospođom Ouvres okupila se oko nekog sivog osušenog debla, u kojemu je prema legendi nekad davno bio grob slavenske kraljice. Baš kad sam htio prići bliže da i ja zavirim unutar trule duplje, i osvjedočim se legendi, zatrubio je autobus pa smo svi krenuli natrag.
Vraćali smo se niz planinske padine udobno zavaljeni u sjedišta, umorni, ali zadovoljni prilično uspjelim izletom. Nakon sat vremena vožnje, na domaku grada zamolio sam vozača da me ostavi u predgrađu, jer je autobus vozio direktno u centar gdje je većina članova redakcije živjela. Ja sam stanovao u predgrađu, doduše dosta udaljenom od naše rute, ali imao sam zgodnu vezu tramvajem. Nije mi se dalo ići u centar pa onda dvaput presjedati. Pozdravivši se s gospođom Ouvres izišao sam na ugibalištu nedaleko od velikog zavoja ceste. Gotovo uz samu cestu nalazila se šarena, ali prilično oronula gostionica. Bilo je već poslijepodne i osjetio sam glad. Ušao sam unutra, na desetak minuta da nešto pojedem i popijem jedno piće, jer me sve ovo skupa prilično iscrpilo, i unatoč ugodnom druženju s kolegama koje je prošlo bez ikakvih incidenata, želio sam konačno biti malo sam da mi se dojmovi slegnu.
Ušao sam, gostionica je izvana izgledala prilično oronula, a iznutra je bila jednako takva, ako ne i gora. Sve je u raspadu, stolice rasklimane, stolnjaci progorjeli, drveni šank na više mjesta zasječen i izrezbaren. Naravno, svuda je bilo mnogo više prašine nego u hotelskoj restauraciji na planini u kojoj sam jutros bio a koja se upravo sjajila od čistoće. Također prozori su zamazani, upljuvani, kao da su prekriveni mrenom, ali to se moglo pripisati blizini autoputa, tko bi to sve stigao čistiti, kad tu stalno prolaze automobili, vjetar nanosi prašinu s polja i ispušne plinove.
Unutra je bilo tek nekoliko gostiju koji su sjedili za udaljenim stolovima, svatko u svom svijetu, što mi je odgovaralo jer je očito da me nitko neće uznemiravati dok eventualno nešto pojedem i popijem piće, niti ću morati slušati tuđe razgovore. Mirni poslijepodnevni sat. Stao sam na šank i pričekao da se netko pojavi.
Na moje veliko iznenađenje, uskoro se pojavila Ulrika, u prljavoj konobarskoj uniformi. Urlika je bila moja simpatija iz ranog djetinjstva, takoreći prva simpatija. Upoznali smo se u mom rodnom gradu na moru. Njezin otac je bio Nijemac, koji je iz nekog razloga odselio iz Njemačke u Jugoslaviju, a majka naša. Onako plava, poput nordijke, privukla mi je pažnju i odmah sam se dječji zaljubio u nju. Par puta smo išli na kupanje skupa i dječji se zadirkivali, malo drpali, to je bilo sve, prvo seksualno iskustvo, što se kaže. Kasnije je dugo godina nisam vidio, pričalo se da je zanijela s nekim i otišla, odselila negdje u unutrašnjost, ali nikad nisam točno saznao gdje. Ipak, u mom sjećanju je uvijek ostala na posebnom mjestu, kao moja prva djevojka. Sad sam je gledao, začuđeno, tek se malo udebljala, ne mnogo, postala je prava žena, plave kose skupljene u stožastu punđu. Bez sumnje bila je to ona.
- O, pa to si ti, Ulrika – izustio sam začuđeno.
- Da, tu sam. Ovdje živim i radim – mirno je odgovorila. To je onaj, njezin glas, grlen, ugodne boje.
Nevjerojatno, nismo se vidjeli možda trideset godina a pričali smo kao da smo se rastali prije pet minuta. – Nisam znao – rekoh – baš mi je drago da sam te sreo. U prolazu sam, pa bih nešto pojeo… što imate?
-Imamo dobar grah… onda ričet, grašak, pa...
- Pošto je grah?
- Osam i po’ kuna – reče i koketno popravi kosu.
- Može – rekao sam.
Donijela je porciju dosta dobrog graha, ili sam samo pregladnio pa mi se tako učinilo, i čašu mlakog piva. Kad sam pojeo, odnio sam preostalo pivo na šank i stao pored nje dok je prala suđe. Ušli smo polako u razgovor koji je ometalo tek šištanje vode iz slavine. – Znaš što – pripovijedala mi je – Ovdje je prije bio kupleraj za putnike i kamiondžije. Lokalci su ga zvali "Dildo", svakakvi tipovi su navraćali unutra. Ali sad više nije tako, sad je ovo obična gostionica.
Nakon nekog vremena, u pospano kasno poslijepodne, gostionica se sasvim ispraznila. Ulrika je zamišljeno odmjerila praznu prostoriju i rekla: Hajde dođi iza, kod mene u sobu. Sad nema nikoga u lokalu. – Važi – pristao sam.
Kroz prozor njezine sobe vidjelo se stražnje dvorište i u daljini branici na autoputu. Legla je na široki, raspremljeni krevet i počela se svlačiti. Pažljivo sam je promatrao. Oduvijek me privlačila, ne mogu reći da sam ikad bio u nju zaljubljen, jednostavno zračila je snažnim magnetizmom koji bi me sasvim usisao, poremetio, uzburkao mi krv.
Sasvim se svukla, ležeći na krevetu. – Vidiš, sada sam odrasla, već prezrela. Prava žena – rekla je. Legao sam pored nje i pokušao da je zagrlim. Isprva se nije bunila, ali čim sam počeo da je milujem po grudima, rekla je: Ne, ne. To ne možeš.
Glas joj je bio odlučan i ja sam povukao ruku. – Ja nisam tvoja djevojka, znaš – rekla je blaže.
- Dobro, dobro – rekao sam i povukao se. Zapravo uvijek sam je slušao. Volio sam je na neki način.
A uz to i malo sam se bojao da me ne počne gnjaviti sa svojim životnim pričama, ipak sam bio umoran.
Iz gostionice su se začuli šumovi. – Mušterije su stigle – rekla je i počela se oblačiti. – Prvo ću izaći ja, a ti malo kasnije. – Dobro – rekao sam pomirljivo.
Sve je prošlo u najboljem redu. Na izlazu sam platio i rekao: Drago mi je da smo se sreli. – I meni – otpovrnula je. – Čujemo se – rekoh i iziđoh vani. – Bok.
Kad sam se našao na cesti osjetio sam olakšanje, ne znam zašto. Trebao sam još malo pješačiti do tramvajske stanice. Popodne se pretvaralo u sumrak, tako da su crvena svjetla na željezničkoj pruzi koju sam morao preći titrala na nekoj čudnoj frekvenciji, gotovo jednakoj sa okolnom svjetlošću. U daljini iz dimnjaka toplane sukljao je dim. Stigao sam do stanice, još samo da dođe tramvaj, tri četiri stanice vožnje, otprilike desetak minuta i stići ću u svoj stan, skinuti kaput i šal, svući se i istuširati pod toplim tušem. A onda ću se zavući pod čiste plahte. Možda se, jednog dana opet javim Ulriki, tko zna. "Dildo", hm.
Stanica je nalikovala na željeznički peron. Zrak je u predgrađu nekako vlažan i ljepljiv za razliku od onog svježeg i oštrijeg na planini. Ali bilo mi je svejedno, preumoran, trpio sam vlagu i zadah velegrada, sve, samo da dođem do kuće.
Pošto je to bila jedna od početnih stanica tramvaj je stigao skoro prazan. Stari rashodovani njemački tramvaj, koji smo dobili kao donaciju od Hannovera, ili Stuttgarta možda, i koji je još prometovao samo u predgrađu, nipošto u centru. Dizajn iz sedamdesetih, sjedišta presvučena skajem, sva odreda više puta zasječena nožem i više puta krpana - iz tih posjekotina izbijala je spužva - rukohvati s kojih se oljuštila boja, na tlu izgaženi i blatom umrljani sivi linoleum. Sjeo sam na jedno mjesto pozadi, što dalje od ostalih putnika i gledao kroz prozor na sumorna polja i tvorničke zgrade samo da mi put što brže prođe. Iznenada, jedan od putnika me prepozna i dođe do mene. – Pa jesi to ti? – reče. Podigao sam pogled, bio je to moj susjed Steva, dobrodržeći i vedri osamdesetogodišnjak, samac koji se doduše u zadnje vrijeme malo zapustio.
- Otkud ti Stevo? – rekao sam. – Ma, bio sam tu kod jednog znanca, nešto smo se posvađali, a sad se vraćam kući. – A tako – rekao sam umorno. – Navalio na mene starca. Hoće da me tuče, a ja sam star, ne mogu se braniti.
Uznemiren je, vidjelo se. Nosio je debeli, prilično čisti bijeli džemper, a jaknu od sivo-crvenog šuškavca i neku tamnozelenu platnenu torbu u ruci, kao da se na brzinu skupio odnekud. Znao sam Stevu nekoliko godina, pričao mi je da je kao mlad bio u partizanima, dizao ustanak s Capom na Baniji četrdeset i prve. Pričalo se po kvartu, također, da je kao partizan kasnije postao nekakav direktor, ali svojim boračkim stažom nije se previše okoristio kao mnogi drugi. Nije bio pohlepan, možda je zato čitav život ostao vedar, dobra srca i nadasve zdrav. Ali ipak, vrijeme je učinilo svoje, obitelj se raselila, a on je ostao sam. Teško je muškarcu samom, u godinama.
Neki tip u otrcanoj jakni se ustane u prednjem dijelu tramvaja i krene prema nama. – Evo ga opet – reče Steva – hoće da me bije. Hoće da me bije šamarom.
Prema nama je krenuo krupan čovjek, uspio sam primijetiti da je dosta mlađi od Steve, ali ipak stariji od mene. U narednom trenutku se tramvaj uz klepetanje zvonca zaustavi na stanici. Vrata se otvore i Steva u napadu panike brzo iziđe vani, a stvari mu ostanu unutra.
Tip se usmjerio na Stevine stvari, no kako su bile odmah do mene, prvi sam zgrabio njegovu jaknu i odmaknuo ruku što dalje, sve do prozorskog stakla. Međutim, tip se odlučno ispruži preko naslona sjedala i istrgne mi je iz ruke. - Daj jaknu ovamo! – vikne.
Bio sam iznenađen i nisam očekivao čitavu gužvu te mi je zato uspio oteti jaknu. Prebirao je po džepovima, tražeći novac valjda. Tramvaj je krenuo a Steva je ostao vani. Malo sam se sabrao. – Čekaj – rekao sam odlučno – dijelimo lovu, fifti fifti.
Stojeći na sredini tramvaja brojio je sitniš koji je našao u Stevinom džepu. Izbroji petnaest kuna. Mala lova, ali eto bolje išta nego ništa. Odbrojio je sedam i pol kuna i pružio mi. – Evo ti sedam i pol – reče. Uzeo sam novac. Otvorio sam Stevinu torbu, ali u njoj nije bilo ništa nego neka stara pohabana bilježnica, možda Stevin dnevnik. Tip je prezrivo pogleda i slegne ramenima. Tramvaj se već zaustavljao na novoj stanici na kojoj sam primijetio jednog policajca. Čim se otvore vrata, tip iziđe i nestane preko pruge. Sumrak se spustio na grad. Nekoliko putnika uđe u tramvaj, ali ne i policajac.
Držao sam Stevine stvari i sedam i pol njegovih kuna. Odlučio sam da mu ih vratim. Jadni Steva, bar sam mu spasio pola love. U prvim, oronulim socrealističkim soliterima u predgrađu - u kojima danas obitavaju uglavnom penzioneri – počela su se paliti svjetla. Bližio sam se kući.