Ogorčenost zbog podcijenjenog izbornog rezultata Konzervativaca na britanskim izborima uzdiže točnost predizbornih anketa na razinu javnog interesa
U tjednima nakon britanskih općih izbora stječe se dojam da su najveći izborni poraz pretrpjele britanske agencije za istraživanje javnog mnijenja, koje su temeljito podcijenile rezultat Konzervativaca i precijenile onaj Laburista, sve do dana izbora. Neki komentari, uokvireni u razočaranje izbornim rezultatima koji su vladajućim Konzervativcima Davida Camerona osigurali petogodišnji mandat s apsolutnom većinom u Donjem domu parlamenta, optužuju agencije za utjecaj na izborni proces. “Da su prognoze bile drugačije, medijske objave bi se sigurno usredotočile na golema rezanja javne potrošnje u pripremi, te sigurno manje na potencijalnu ulogu škotskih nacionalista [Škotske nacionalne partije, SNP] u slučaju parlamenta bez većine za samostalno formiranje vlade”1. Govorilo se čak i da bi Konzervativci, da su bili sigurni u svoju pobjedu, drugačije prezentirali program, odnosno da bi otvorenije govorili o njegovim manje popularnim elementima, o kojima se sada govori, kao što su apsolutna ograničenja poreza na korporativne prihode i mjere nadzora korištenja Interneta. Ono što se u takvim komentarima implicitno tvrdi jest da bi izborni rezultati bili drugačiji da su prognoze bile točnije, to jest da bi Konzervativci dobili to manje glasova što bi im ih ankete više prognozirale. To je stajalište čudno i dvojbeno na više razina, uključujući i onu logičku, no ovdje je najzanimljiviji njegov temelj u percepciji ogromne moći sitnih nijansi javnog mnijenja kao neuhvatljivog raspoloženja “javnosti”, koje dnevne medijske objave tvore i usmjeravaju, bitnim dijelom i tumačenjem brojki koje agencije nastoje procijeniti.
Spektakl izbornih predviđanja Predstavnici nekih britanskih istraživačkih agencija (YouGov, ICM) u posipanju pepelom idu čak do javnih isprika političarima zbog pružanja neadekvatnog okvira za odlučivanje. Stranački istraživači, kako Laburisti, tako i Konzervativci, pokazuju naknadnu pamet tvrdeći da su njihove brojke u posljednjim tjednima kampanje, tada neobjavljene, bile bliže istini, jer su procjenjivale vrijednosna i tematska stajališta umjesto odgovora na pitanje: “Da su sutra izbori, za koga biste glasali?”. Britansko anketarsko vijeće, udruženje istraživačkih agencija, počelo je istragu kojoj je cilj utvrditi razloge očite pristranosti anketa. Istragom predsjeda direktor nacionalnog instituta za metode istraživanja (ESRC), čiji bi ugled trebao umiriti “prevarene” i razočarane. Kako bilo, metodologija, uzorci, načini prikupljanja podataka, problem stalno opadajućeg udjela odgovorenih anketa u UK (između 15 i 20 posto, prema jednom istraživanju) i slične nekad dosadne teme, narasle su gotovo do razmjera javnog interesa ‑ kao da dobrobit građana ovisi o točnosti predizbornih anketa.
Ako ćemo cinizmu pustiti na volju, najveći pobjednik tih izbora su građani, odnosno demokratski izborni proces. Na televizijskim debatama istaknutu su ulogu imala pitanja i kritike iz publike, opet navodno reprezentativnog uzorka građana UK, koje se prvi put u novinskom izvještavanju o debatama citiralo opsežnije nego političare. Nadalje, nalazi istraživanja Sveučilišta u Loughboroughu2, osim prevladavajućeg negativnog medijskog prikaza Laburista, naglašavaju i premoćnu zastupljenost tema pod odrednicom “izborni proces” u medijskim objavama: analize kampanja i anketa, predviđanja koalicija i slične preokupacije zauzimaju 45 posto tema svih medijskih objava tijekom kampanje, zasjenivši ekonomiju, zdravstvo, oporezivanje, imigraciju i ostale teme. Utoliko nije čudno što je promašaj agencija izazvao toliku ogorčenost među onima koji kroje spektakl: iluzija racionalnog javnog izbora traži u najmanju ruku približno točne prognoze nastavka spektakla, da bi se njegove klimave noge i povjerenje u izvođače održali.
Očinsko uvjeravanje Najbolje od izbornih tema što sada mediji i političari mogu žvakati jesu kampanje i izborni rezultati koji svjedoče da su mnogi tradicionalni glasači Laburista na ovim izborima prvi put glasali za Konzervativce. Pozadina toga se, između ostalog, tražila u mlakom laburističkom programu, koji predstavlja politiku štednje i rezanja, umivenu porezima na visoke i korporativne prihode kao jedinim čimbenikom razlike u odnosu na torijevski program. Nicola Sturgeon, vođa Škotske nacionalističke partije koja je pomela Laburiste u Škotskoj, u tom je scenariju glasove onih temeljitije “laburistički” nastrojenih glasača pokupila svojim potpunim odbacivanjem politike rezanja, te izravnim zastupanjem izdašnijih javnih ulaganja i socijalnih programa, koji su barem u sadašnjem obujmu Škotskoj bili jamčeni iz Londona uoči nedavnog referenduma o škotskom istupanju iz UK. Govori se i o povjerenju u vodstvo stranaka, gdje Ed Miliband prolazi znatno lošije nego David Cameron. Konzervativci su navodno uspješno učvrstili narativ prema kojemu je laburistička vlada Gordona Browna neodgovornim zaduživanjem i potrošnjom izazvala krizu 2007. i 2008. godine, iako dug i dalje raste. George Osborne, ministar financija u prethodnom i sadašnjem mandatu Konzervativaca, logična je medijska zvijezda u recesijskom ozračju, predmet strahopoštovanja ne bez sličnosti sa svojedobnim ulogama Radimira Čačića i Slavka Linića u nas. Čini se da je Osborne ipak uspio nametnuti svoju interpretaciju onih ekonomskih pokazatelja koji su u 2014. godini u UK izgledali povoljno u odnosu na prethodna razdoblja. Poglavito se to odnosi na najbrži godišnji rast BDP-a od 2007. godine: + 2,2 posto u odnosu na 2013. Rastao je i nacionalni neto raspoloživi dohodak. Dok je potonji rastao znatno sporije nego prvi (1,4 posto), zbog toga što se BDP odnosi i na kapitalnu potrošnju i ulaganja, uključujući i inozemna, omaleni rast raspoloživog dohotka dijelom se pripisuje i padu cijena goriva i usporavanju inflacije, za što nitko u UK-u ne može preuzeti zasluge. Međutim, percepcija ekonomskog stanja u 2014. godini bivala je sve pozitivnijom3, prateći kretanje raspoloživog dohotka kućanstava. Cameronovo očinsko uvjeravanje da je UK na dobrom putu, te da samo treba nastaviti rezati i čuvati se proračunskog deficita, u najmanju ruku nije odmoglo izbornom rezultatu Konzervativaca. Poanta te spekulacije je da je ukazivanje na posljedice masovnog rezanja, koje se, kao i uvijek, skrivaju iza varavih prosjeka, te direktno suprotstavljanje toj politici, Laburistima moglo donijeti puno više u odnosu na torijevski program “na laburistički način”. Međutim, najave i istupi u pripremama za izbor vodstva Laburističke stranke, nakon Milibandove ostavke, upućuju na sasvim suprotan smjer, barem kod onih koji su svoju kandidaturu dali naslutiti: Yvette Cooper, Chuka Ummuna i Liz Kendall svi su govorili o potrebi obnavljanja veze Laburističke stranke s biznisom, koji je navodno antagoniziran onim rijetkim, ako ne i jedinim razlikovnim čimbenikom laburističkog programa: porezima.
Kampanja i ekonomija S druge strane, donekle pozitivni, a u najmanju ruku stabilni ekonomski pokazatelji kojima se u britanskoj javnosti najviše barata, skopčani s izbornim rezultatima, odvraćaju pogled od loše beskonačnosti dnevnih nijansi tumačenja javnog mnijenja. “Stvar je u ekonomiji, budalo”, bio je slogan pobjedničke kampanje Billa Clintona na američkim predsjedničkim izborima 1992. godine, i otada je amblem za tezu da temeljna ekonomska kretanja oblikuju izborne rezultate. U SAD-u postoji visoka povezanost između postotne promjene realnog raspoloživog dohotka u posljednjoj godini mandata vladajućih i njihovog udjela glasova4. Političke kampanje ipak su važne, dapače mogu biti odlučujuće s obzirom na odnos prema temeljnim ekonomskim kretanjima. Barem je u slučaju SAD-a to dobro teorijski i empirijski proučen problem, kao što svjedoči knjiga Lynn Vavreck Poruka je važna: ekonomija i predsjedničke kampanje (The Message Matters: The Economy and Presidential Campaigns, 2009, Princeton). Zasad, koliko mi je poznato, nema takvih studija za britanski slučaj, ali čini se da je za razumijevanje britanskog političkog života uputnije promišljati i analizirati taj odnos nego nastojati ulaziti u glave “prosječnih Britanaca” i tamo cijepati dlake u percepciji signala kojima se ljude svakodnevno zasipa iz medija. To, dakako, vrijedi ako nije riječ o spektaklu i onima koji od njega žive.
Po svemu sudeći, živjet će i dalje, trasiranim putom koji se u Britaniji možda osjeća i vidi bolje nego drugdje. Svakako je riječ o društvu s boljim i duljim povijesnim pamćenjem u odnosu na, primjerice, ganglije naše javnosti. Ipak se i u UK-u pomalo zaboravilo da je dvostranačje, s jednim pobjednikom, često u većinskim izbornim sustavima, te da su tijesni rezultati 2010. godine u dugoročnoj perspektivi bili veće iznenađenje u odnosu na ovogodišnje. Možda su predviđanja foto-finiša i zamršenih koalicija na ovim britanskim izborima, barem kod dijela komentatora, naišla na prijem kao odraz određenih utopijskih nada koje su se pojavile s najnovijom krizom kapitalizma. On se ‑ barem nas tako pokušavaju uvjeriti ‑ u Europi već “izvukao”. Dakako, i ovih se godina među privilegiranima i moćnima sigurno postavljalo pitanje: “Anyone for tennis?”
Bilješke:
1 “The Guardian view on flawed election forecasts: polls apart” (The Guardian, 14.5.2015.)
2 Media Analysis Blog, Loughborough University, lboro.ac.uk
3 Office for National Statistics (31.3.2015.) Economic Well-being, Quarter 4 (October to December) 2014., str. 4. (web: http://www.ons.gov.uk/ons/dcp171778_400247.pdf)
4 Noel, Hans (2010) “Ten Things Political Scientists Know that You Don’t,” The Forum, 18(3), 12, str. 3. (web: http://faculty.georgetown.edu/hcn4/Downloads/Noel_Forum.PDF)