Poezija, kapitalizam, revolucija

Već godinama se naglašavaju katastrofične priče o kraju poezije, o tome kako poeziju nitko ne čita i slično. No unatoč zlogukim prognozama u nas se prilično redovito objavljuju zbirke pjesama. Nedavno je Algoritam objavio zbirke pjesama Marka Pogačara, Olje Savičević Ivančević, Ljube Lozančić; Hrvatsko društvo pisaca također je objavilo nove knjige pjesama Nikice Petkovića, Slađana Lipovca, Slavka Jendrička, Predraga Lucića; AGM zbirke Saške Rojc, Irene Matijašević, Marija Kovača; Aora naklada objavila je Aidu Bagić i Vesnu Sorić. Zbirke pjesama redovito objavljuju i Durieux i Društvo hrvatskih književnika. No ipak je jasno da danas, kad je knjiga itekako postala roba i kad se romani solidno prodaju, zbirke pjesama ipak nisu tržišno isplative, nipošto profitabilne za izdavače. Pjesnici pak još uvijek nose etikete pomalo izgubljenih u vremenu, poetskih duša koje su “čuđenje u svijetu”. A još uvijek ima i nekih sasvim ružnih etiketiranja pjesnika i pjesništva.

“Tumor na zdravom tkivu kapitalizma”

U zbirci pjesama Transsarajevo Faruka Šehića nalazimo pjesmu Smrt pjesnicima! Jedan stih u toj pjesmi govori vrlo eksplicitno o odnosu pjesništva i kapitalizma – Šehić ističe kako je pjesnik tek “tumor na zdravom tkivu techno-manijačkog kapitalizma”. A zašto treba odstraniti taj tumor, u čemu je korozivnost pjesništva, odnosno izvor neuklapanja, i nije osobito teško zaključiti. Pjesnik je, kako nabraja Šehić, sanjar, fantast, bohem, egocentrik. Kapitalistička mašina koja planira vrijeme radnog čovjeka, koja ga bespoštedno želi iskoristiti, ne priznaje ljude koji imaju višak – vremena, iluzija, koji nemaju stalan posao. Usredotočeni na pjesništvo, na kreaciju, pjesnici izbjegavaju biti vezani uz institucije, najčešće nisu obiteljski ljudi, a obitelj je, kako ironično navodi Šehić, “stub našeg naroda i države”, pa pjesnici zaista postaju suvišak, bolesni dio društva, koji svojom izmještenošću podriva kapitalističku mašineriju.

No čini se ipak da je svijetu globaliziranog kapitala nemoguće izmaknuti. U pjesmi Globalna himna Šehić upravo govori o tome kako je nemoguće izbjeći simultanitet, to istovremeno boravljenje u raznim stvarnostima. Naime, postoji konstantna svijest u njegova junaka što se događa na drugom kraju svijeta, on je uhvaćen u nezaustavljiv tempo globalizma u kojem je čovjek tek čestica, pa se pjesnik s pravom pita o svrsi vlastita pisanja: “kakva je svrha pisati poeziju, ili pisati uopšte/ dok se svijet rastače brzinom/ koja je upravo proporcionalna/ demonskom ubrzanju diobe/ ćelija zloćudnog tumora.”

Još jedan pjesnik tematizira odnos kapitalizma i pjesništva. U novoj zbirci Rijeke i mjesečine Slađana Lipovca nalazimo lirskog junaka koji, za razliku od prethodne zbirke, sad živi u velikom gradu, ubrzano, pa mu i ponestaje vremena za pisanje i promišljanje. U pjesmi Crveno-crno on se pomalo nostalgično prisjeća kako je nekada vrijeme sporo teklo (“Ujevićeve smolave ure”), dok je sada posve izložen psihozama dnevnih rasporeda. Stoga u pjesmi Nekoliko natuknica na početku mahnito nabraja društvene zahtjeve koje mora zadovoljiti – a to je, prije svega, ostvarivati ciljeve koji donose “prestiž, zadovoljstvo i novac”, a građanska osoba pritom mora biti – “točna i brza osoba/razvijenih radnih navika”. Naime, ljudski je život određen stanjem tekućih računa, čovjek je izložen reklamama koje ga mame na trošenje, pa postaje tek “društveni subjekt onoliko koliko/ troši govoreći/ političkim rječnikom”. No i Lipovec, kao i Šehić, zaključuje kako je “ljudsko tijelo točka/ nasađena na brze kotače”. Tako u pjesmi Nova godina Lipovečev junak jest u malom mjestu, ali dolaze SMS poruke, izranjanju slike s TV ekrana, pa odmah, i vrijeme postaje ubrzano “trčanje/ da bi se nekamo stiglo”, klanjanje, kako piše Šehić, velikom Manituu zapadnog novca.

Promatranje pauka satima

Zanimljivo je da bijeg od konzumerizma, površnosti, Šehić i Lipovec nalaze upravo u prirodi. Premda je priroda kulturalizirana, oni svojim poetskim rukopisom žele zabilježiti prizore iz prirode koji su nedirnuti od ljudi. I upravo takvi krajolici opajaju pjesnike, vraćaju im slike primordijalnih mitova, sjećanje na neka davna vremena kada su preci odlazili u lov, kada su se oslanjali na snagu vlastitih tijela da prežive. Nije slučajno da i u pjesmama Ivice Prtenjače i u onima Slađana Lipovca nalazimo junake koji prije odlaska na posao zamišljaju da kreću u lov na medvjede, da se nalaze na nekim “praiskonskim krajobrazima”. Riječ je o potrebi tijela da ne bude stiješteno u te dnevne rasporede u kojima se ništa od njegove snage i ne očekuje. Nije pak slučajno da Lipovčev i Šehićev lirski junak nerijetko pišu o rijekama koje u antropološkim figurama predstavljaju sliku vremena koje protječe. Upravo kraj rijeka oni se druže, evociraju sjećanja na vlastito odrastanje, pa i želju za pisanjem. Tako kao oblik vlastite subverzije gledanja vremena kao profita, Lipovec spominje neobičnu, nimalo utilitarnu djelatnost – promatranje pauka satima. A to bi se lako moglo nazvati – trošenjem vremena.

Sanjati revoluciju

Mladi pjesnik Marko Pogačar također piše o ljepoti uživanja u šetnji, u svirci savršenog pauka, kada uspiješ pobjeći “kad te pošta ne pronalazi” (pjesma Lijepo je). Upravo on se obraća “umornim trockistima”, pozivajući ih na pomalo zaboravljeni bunt o kojem piše i Šehić. To je zapravo bunt protiv bljutave umjerenosti, koja je drugo ime za nerevolucionarnost. Na kraju te pjesme zaključuje: “na kraju znaš; jedina strašnija stvar od fašizma/ je umjereni fašizam”. Nije li to zagovaranje revolucije? Nisu li o revolucijama prvo pisali pjesnici? Nije li slučajno Šehić zapisao: “ti pjesnici uvijek sanjaju revolucije/ pokušavaju predvidjeti budućnost” (Smrt pjesnicima!)? I upravo time pjesnici subvertiraju demokraciju. Naime demokracija je sustav uz koji obično vežemo termine: prosječnost, mediokritetstvo, jednoobraznost, konformizam. Upravo se na takvog obezličenog pojedinca oslanja demokracija. Filozof Mario Kopić u knjizi Proces Zapadu piše: “Suvremena se masovna demokracija neprekidno kreće u tom i takvom začaranom krugu demagoški njegovane prosječnosti i mediokritetstva svojih nositelja i pristaša. “ A pjesnik, budući da nije jednoobrazni pripadnik mase, i da svojim pisanjem kreira nove svjetove, svakako razara sistem koji počiva na umjerenosti koju spominje Pogačar, a koja je drugo ime za mediokritetstvo i strah od promjena.