Steven Shaviro  

Politika i moć znanosti

The Invention of Modern Science Isabelle Stengers praktički je najbolja stvar ikad napisana o znanstvenim ratovima (prepirci između znanstvenika i onih u humanističkim i “mekim” društvenim znanostima koji rade “znanstvene studije”: najveće borbe vodile su se u devedesetima, no mislim da je to pitanje aktualno i danas). Stengersova je bliska Bruni Latouru (o kome sam iznio neke ograde), no ulazi u teorijska pitanja o značenju znanstvenjačkog polaganja prava na istinu ozbiljnije, i – mislim – uspješnije i uvjerljivije od njega.

Znanost kao događaj

Stengersova počinje pitanjem odakle dolazi to polaganje prava na istinu znanosti. Analizira različite filozofe znanosti, poput Poppera, Kuhna, Lakatosa i Feyerbenda, i uočava poteškoće s različitim formulacijama, jednako kao i način na koji se njihovi različiti opisi odnose prema slikama samih znanstvenika o onome što rade. Svi ti mislioci pokušavaju uravnotežiti bezvremensku objektivnost znanosti s vlastitim osjećajem da je znanost proces, koji dakle ima povijest (Kuhnove promjene paradigme, Popperov proces opovrgljivosti) u barem nekom smislu. No, Stengersova tvrdi da ni jedan od tih mislioca nije znanost promatrao dovoljno historijski. Pojava modernih znanosti je događaj: u načinu na koji zahtijeva činjenice ili, preciznije, pokuse, da bi podupro svoje tvrdnje, Galileo u našu kulturu uvodi nov način i metodu razaznavanja istine. I svako novo otkriće, svaki novi znanstveni eksperiment, na sličan je način novi događaj.

Historijsko shvaćanje znanosti, kao događaja, protivno je tvrdnjama da znanost otkriva duboku istinu o svemiru, tvrdnjama o znanosti kao najvećem autoritetu, kao nečemu što obećava osigurati “teoriju svega”. No, to shvaćanje nije protiv toga kako znanstvenici zaista rade, veći dio vremena, dok izvode pokuse koji ih vode do određenih rezultata o kojima zatim mogu stvoriti teorije. Novina znanstvenog, u usporedbi s drugim načinima kojima razaznajemo, objašnjavamo činjenice ili tumačimo procese jest da, u znanosti, sebe dovodimo u eksperimentalnu situaciju, odnosno u situaciju u kojoj smo prisiljeni prihvatiti određene rezultate i posljedice koje nam dolaze iz vanjskog svijeta s kojim smo u interakciji, čak i kada ti rezultati i posljedice idu protiv naših interesa i sklonosti. Time znanost postaje metoda za odvajanje istine od fikcije – barem u određenim jasnim i preciznim situacijama.

Proizvodnja istina, ali ne Istine

S takva je stajališta očito da znanost nije samo proizvoljna “društvena konstrukcija” (kako znanstvenici često optužuju ljude koji se bave “znanstvenim studijima” da smatraju i kako neki naivni ljudi koji se bave “znanstvenim studijima” zaista i misle). No, objašnjenje Stengersove također znači da prisvajanje prava na autoritet “egzaktnih” znanosti nije neograničeno, nego je utemeljeno na određenim događajima, određenim eksperimentima, određenoj povijesti. Znanstvena praksa ne nestaje u istini koju otkriva ta praksa. Upravo suprotno: znanstvena istina ostaje ugrađena u povijesnu praksu znanosti. To je ono gdje Latourova istraživanja konkretnih znanstvenih postupaka stupaju na scenu. To je također ono gdje i zašto znanost jest, kako Stengersova ponavlja, u svojoj biti politična. To je pitanje znanstvenih argumenata u pregovorima s mnogim drugim vrstama tvrdnji na koje nailazi, u kulturi i društvu, ali i u “prirodnom” svijetu.

Drugim riječima: znanost proizvodi istine, ali ne proizvodi Istinu. Nije isključiv autoritet za sve niti jedan jedini izvor pravovaljane spoznaje. Reći da znanost proizvodi istine znači reći i da je besmisleno pitati do kojeg su stupnja te istine “otkrivene” a do kojega “izmišljene”. To jednostavno više nije važna razlika. Ono što je važno jest da to jesu istine i one samo naše postojanje čine složenijim. Ne možemo poreći da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne obrnuto, jednako kao što ne možemo osporiti naslijeđe ratova i revolucija koje su dovele do naše trenutačne situacije u svijetu. A to je još više tako kada proširimo svoje stajalište i razmotrimo povijesne znanosti, poput biologije, zajedno s eksperimentalnima, poput fizike. Unatoč trenutačnoj matematizaciji biologije, priča o tome kako su se ljudska bića razvila povijesna je priča, a ne samo ona koju je moguće “dokazati” eksperimentom. Ako je fizika stvar događaja, biologije je to još više.

Stengersova uočava da se američki kreacionisti eksplicitno koriste činjenicom da biologija nije eksperimentalna u smislu u kojem je to fizika, da bi poduprli svoje tvrdnje kako je evolucija samo “teorija”, a ne nešto činjenično. Problem sa znanstvenim imperijalizmom – tvrdnjom da je znanost JEDINI izvor istine – jest da njegovo pretjerano posezanje upravo potiče takve vrste protuargumenata. Složio bih se s kreacionistima kada kažu da teorija evolucije nije uspostavljena na isti način, na koji su recimo uspostavljeni Newtonovi zakoni. Iako, imajte na umu, u kvantnim situacijama i relativističkim situacijama u-blizini-brzine-svjetlosti, ti zakoni kretanja ni sami više ne funkcioniraju. Umjesto toga, naš bi odgovor kreacionistima trebao biti da je poricanje da su se ljudska bića razvila kroz prirodni odabir (u kombinaciji s, možda, drugim čimbenicima koji se tiču svojstava sustava) upravo ista vrsta stvari kao i osporavanje da se Holokaust ikad dogodio.

Znanost unosi novost u svijet

Što se tiče znanosti, problem se pojavljuje kada ona tvrdi da objašnjava sve, kada si prisvaja moć da proglasi sve druge oblike objašnjenja nezakonitima, kada izdvaja sebe iz situacija, događaja, u kojima razlikuje istinu od fikcije, i tvrdi da je spremnica svih istina, s autoritetom da sva ostala prisvajanja istine protjera na mjesto diskreditiranih fikcija. Kako uočava Stengersova, kada to znanost čini (ili bolje, kada to čine znanstvenici i njihovi saveznici), znanost nije samo politička, nego igra vrlo posebnu vrstu politike moći, i u tome zasigurno nije nezainteresirana – zapravo iskazuje iznimno snažne i moćne interese. Bez obzira je li “za” ili “protiv” trenutačnih konstelacija moći (u prošlosti, to jest u 18. stoljeću, često je bila protiv, dok su danas znanstvene institucije češće povezane s dominantnim korporativnim i vladinim središtima moći, pa im i pripadaju), znanost je postala politički čimbenik i nositelj moći.

Svrha “znanstvenih studija” je, kako to kažu i Stengersova i Latour, demokratizirati politiku u koju je znanost neizbježno uključena: i pragmatično (tj. kada je autoritet “znanosti”, u obliku genetičkih inženjeringa, povezan s marketinškom moći i monopolističkim položajem Monsanta) i teorijski (postoje i druge istine osim onih znanstvenih; znanost nema monopol na proizvodnju istine; ostale prakse istine, u drugim područjima, mogu isto tako nužno uključivati određene vrste fabulacije a da ne budu svedive na pristup prema kojemu znanost razlikuje istinu od fikcije, osobito u eksperimentalnim situacijama i u određenim načinima pomnog proučavanja povijesnih dokaza).

Jedan od načina sumiranja svega toga jest reći da je znanost, za Stengersovu, proces a ne produkt; kreativna je a ne utemeljiteljska. Njezini izumi/otkrića unose novost u svijet; oni jesu važni. Znanstvena istina treba biti u savezu s postajanjem (s poticanjem promjena i preobrazbi), a ne s moći (sa zakonskim određivanjem što jest i mora biti). Znanstvenici imaju krivo kada misle da su ovlašteni objašnjavati i određivati sve uz pomoć određenog načela redukcije ili poklapanja. No, u pravu su kada vide estetsku dimenziju u onome što rade (znanstvenici sebe podvrgavaju različitim ograničenjima u odnosu na umjetnike, ali i znanstvenici i umjetnici ponekad mogu ostvariti ljepotu i uvjerljivost kao rezultat toga što slijede svoja pojedinačna ograničenja).

S engleskoga prevela Lovorka Kozole