4.11.2004.

Carlo McCormick  

Popofilija i shizofrenija potrošačkog fetišizma

tema broja

Kultura je potpala pod medije. Naš vizualni krajolik prodan je konzumerizmu, bilo koja zamisliva točka naše socijalne topografije potencijalni je prostor za reklamu, razonodu, zabavu, prisilu, kooptiranje ili besplatno smeće. To je golema užasna praznina, a prezasićeni rog izobilja kapitala samo nastavljamo puniti s još više slika, više zavođenja i manipulacija, više logotipa, stilova, i marki. Sve je platno na koje možemo projicirati sve složeniju ikonografiju u kojoj su proizvodi personificirani a osobe su proizvodi. Je li onda uopće čudno što imamo Rona Englisha? Više od dvadeset godina, gotovo svakom svojom stvaralačkom gestom, Ron English slavio je tu sveprožimajuću ikonografiju sve do njezinih najperverznijih permutacija i interventno djelovao protiv mašinerije popularne kulture. Da nismo imali takvog umjetnika, trebali bismo ga izmisliti. Ovako se samo možemo diviti neizbježnosti njegove specifične vizije i vizualnih strategija i naprosto kriviti društvo za njegovo postojanje.

Demonologija potrošačke “diznifikacije”

U hijerarhiji estetskih vrijednosti ništa se toliko ne omalovažava poput masovnog marketinga sladunjavosti uzrokovanog javnom nostalgijom za poslijeratnim razdobljem. Ron English izvodi inverziju tog statusa quo koja dopušta da se naše najdjetinjastije fantazije razulare. English može potpuno podržati našu kolektivnu fetišizaciju pop kulture s ljubavlju koja je daleko od snishodljivosti. Ali nemojmo pogriješiti, to je vrsta ljubavi koju razvijamo samo prema svojim tlačiteljima. U psihijatrijskim terminima, možemo je nazvati teškim slučajem identificiranja s neprijateljem, oblikom sindroma Patty Hearst, u kojem su vječni duhovi Disneyja i holivudska tvornica snova toliko dugo držali Rona da su postali opsesivni objekti transgresivnog obožavanja. Upitamo li nekog čovjeka, vjerojatno će reći da doista voli Mickeyja, ali ako promotrimo kako izražava tu ljubav – razapetu na križ nasilja gdje religijsko-ekstatične strasti graniče sa sadomazohističkim mučeništvom, fetišizirane želje i fantazije crtanih filmova u kojima idol postaje napasnik koji nas proganja u snovima – počinjemo razumijevati koliko je zapravo nezdrava privlačnost koju osjećamo i on i mi.

Pop kultura ne živi u toj mjeri u njegovim slikama, koliko ih prožima i utječe na njih pomalo zloćudnom magijom. Dok francuski intelektualci žale zbog amerikanizacije Europe i ostatka svijeta, a New York, grad u kojem je English izveo svoja najvažnija djela, trese se u kolektivnoj agoniji jer je njegovo srce i dušu kolonizirao Disney, Ron prihvaća pojednostavljenu demonologiju naše potrošačke “diznifikacije” na najnižoj zajedničkoj razini gdje može biti oborena na razinu niskih i prljavih štoseva. I sam otac, Ron English, očito je nezadovoljan trenutačnim imperativima obiteljskih vrijednosti gdje je sve svedeno na neku dosadnu prozaičnost. Te se slike obraćaju svima nama, djetetu našega vječnog mladalaštva, podsjećajući nas, potpuno podređene dječjoj hrani, na fundamentalna prava odraslih da uživaju u odraslijoj viziji Crtićgrada. English se opire širenju popa, ali ne prihvaćajući ezoterične kategorije klasične umjetnosti, nego radije izabirući suprotstavljanje nasmiješenom animiranom licu fašizma čiji pogled okreće prema samim njegovim tvorcima, velikim manipulatorima. U jednakoj mjeri, u kojoj je umjetnost uvijek išla konceptualnim i apstraktnim utrtim putevima kako bi izbjegla problematična pitanja suvremene kulture, English je ikonoklast koji prihvaća jezik mainstreama kao dio vlastita idioma.

Oblik materijalnog oslobođenja

Prakticirajući više društveni nego politički oblik stvaranja slika, Ron English je unatoč tomu revolucionaran. Njegove su slike svojevrstan oblik materijalnog oslobođenja. On upija cjelokupnu vizualnu zasićenost paklenoga medijskog stroja čovječanstva i oslobađa ga njegova preorganiziranog i programiranoga konteksta. Odvojeni od sredstava za proizvodnju i promociju, Mickey i Marilyn, Charlie Brown i Charlie Manson, Bugs i Beatlesi, Joe Camel i Isus Krist, te mnogi klišeji suvremene umjetnosti, oslobođeni su svojih stega kao trivijalizirani simboli i općeprihvaćene stvari. U tragikomičnom Englishovu univerzumu te arhetipske osobe industrije zabave preobražene su u glasnogovornike alternativnog svijeta suprotstavljenog sporazumnoj stvarnosti licenciranja marki i stvaranja himničnih slogana. Ron je sklon parodiji u velikoj tradiciji časopisa Mad i starije socijalne i političke karikature, no njegova sredstva izrezanog kolaža, ironične rekontekstualizacije i ahistoričnog pastiša krajnje su postmoderna. English ne oslobađa samo cijelu listu populističkih likova, nego i nevidljive lutkarske konce koji su likove prisiljavali da plešu u ritmu kupi ovo, vjeruj u ono na hipnotičkim ekranima televizijske reklamozabave.

Počeli smo prihvaćati određene mitove o ulozi umjetnika u društvu – ulozi vizionarskog interpretatora i svijesti koja spašava dušu – ali Rona Englisha ne zadovoljavaju samo takva propisana pravila. To je umjetnik koji zamahuje svojom četkom poput barbarskog ovna za rušenje svetih zidova hipokrizije i konzumira potrošačku hranu nezasitnim apetitom grizući ruku koja nas hrani i uspavljuje. Ali da je on tek kritičar kulture još bismo za njega mogli naći neko sigurno mjesto u svijetu umjetnosti. Ron English je kriminalac. Dugogodišnji veteran uličnoga umjetničkog pokreta, English je svladao zabranjene lekcije umjetnosti grafita. Ako su tvoji zidovi prekriveni reklamnim plakatima s porukama koje su suprotne tvojima i ako su tvoje ulice postale sterilne trgovačke ulice koje nisu tvoje, jedina logična reakcija je potpuno ilegalna: vratiti sve natrag. Ron English i dalje ostavlja svoj trag, dekonstruira jezik uvjeravanja u priče koje otkrivaju istinu reklamiranja. Kada slika postane sveprožimajuća ona prekoračuje granice vlasništva, ulazi u sferu javne fantazije. Ron nam jednostavno pokazuje koliko je ta transformacija proizvod mutacije i kako je pop nevjerojatno čudan i fantastičan kada je zazvan iz dima i zrcala našega globalnog stroja za snove.

S engleskoga prevela Suzana Kovačević.

Predgovor knjizi Popaganda: The Culture Jamming and Art of Ron English, Soft Skull Press, 2004.