Tada ubi Ajant sina Antemionova, krasnog mladića Simoejsija, kog majka je s Ide silazeći kraj obala Simoenta začela, dok je s roditeljima ovce pasla, zato ga zvahu Simoejsij; nikad nije roditeljima brigu uzvratio, kratak mu život okonča koplje presilno Ajantovo. U jurišu prvog ga zgodi u grud kod cice desne i skroz kroz plećku brončani vršak prođe, a on u prašinu na tlo pade, kao jablan izrastao u ritu na livadi velikoj, gladak, puštajući grane na samome vrhu: graditelj ga je kočija blistavom sjekirom srušio da savije obrub za krasna kola, i sad se suši ležeći na obali rijeke. Tako Antemida Simoejsija svlada bogomdani Ajant
Jedne sam noći na televiziji naišao na Black Hawk Down (2001), ratni film Ridleyja Scotta o porazu američkih vojnika u bici protiv somalijskih paravojnih jedinica u Mogadishuu u listopadu 1993, kad su srušena dva američka helikoptera tipa Black Hawk; u fijasku je poginulo 18, ranjeno 80 vojnika na američkoj strani, dok su somalijski gubici iznosili između 1500 i 3000 ljudi. Gledao sam samo prvi dio filma, od uvodnih scena u američkoj bazi, preko polaska Amerikanaca u akciju na kopnu i u zraku (Stevie Ray Vaughan svira Hendrixovu Voodoo Child), do točke na kojoj počinje ozbiljno sranje – američke se jedinice nađu zapravo u totalno neočekivanoj situaciji, uz sve greške i probleme koji obično uz to idu. Usred pucnjave i eksplozija, dijelova tijela i izvijenog lima, urlika i garavih lica, ugasio sam televizor. Nije me mučilo samo ratno nasilje; mučninu je izazivala i okolnost da su borci posve bezlični. Ne samo Somalijci (koji su, naravno, “zločesti” i tamnoputi), nego i bljedoliki, “dobri” Amerikanci. Nikako ih se nije moglo razlikovati, sve su to bile jednake figure u uniformama koje trče i viču, pucaju i padaju. Pornografija rata. (Jedan je filmski kritičar o Scottovu filmu napisao da “karakterizacija nužna za upoznavanje likova, uobičajena u ratnom filmu, ovdje ostaje u drugom planu. Netko to može smatrati nedostatkom ali radi se, zapravo, o vrlini.”)
Diorej Amarinkov Nezadovoljstva filmom Black Hawk Down sjetio sam se čitajući Ilijadu. Dvadeset i osam stoljeća prije Ridleyja Scotta, Homer je (zajedno sa svim narodnim pjevačima njegove tradicije) imao isti problem: kako u umjetničkom djelu prikazati ratni pokolj. Riješio ga je na posve drugačiji način.
“Diorej Amarinkov tad je kob svoju sreo; / oštar ga kamen kod gležnja u nogu pogodi / desnu; kamen je bacio vođa tračkih četa / Peiros Imbrasid, koji je iz Ena stigao. / Tetive obje i kost nemilosrdna stijena / potpuno zdrobi; ratnik nauznak u prašinu / pade, pružajuć obje ruke ka drugovima, / ispuštajući dušu; pritrči bacač Peiros / probode ga kopljem kod pupka; na zemlju sva se / prospu crijeva i tama tad oči obavije.”
Homerove ratne prizore čine prvenstveno vrlo detaljni opisi ranjavanja – takvih je, svaki put drugačijih, u Ilijadi oko 150, a prikazani su precizno do začudnosti (u trinaestom pjevanju Alkatoju, Asijetovu sinu, Idomenej probada prsa kopljem tako da držak koplja drhti od grčenja srca koje još uvijek kuca); zbog te je preciznosti Mirko Dražen Grmek pretpostavljao da je Homer imao i medicinskih znanja, da je možda i sam bio ranarnik. Ali Homerovi ratni prizori sadrže još nešto: gotovo jednako detaljne podatke o borcima.
Simoejsij Antemionov “Tada ubi Ajant sina Antemionova, / krasnog mladića Simoejsija, kog majka je / s Ide silazeći kraj obala Simoenta / začela, dok je s roditeljima ovce pasla, / zato ga zvahu Simoejsij; nikad nije / roditeljima brigu uzvratio, kratak mu / život okonča koplje presilno Ajantovo. / U jurišu prvog ga zgodi u grud kod cice / desne i skroz kroz plećku brončani vršak prođe, / a on u prašinu na tlo pade, kao jablan / izrastao u ritu na livadi velikoj, / gladak, puštajući grane na samome vrhu: / graditelj ga je kočija blistavom sjekirom / srušio da savije obrub za krasna kola, / i sad se suši ležeći na obali rijeke. / Tako Antemida Simoejsija svlada / bogomdani Ajant...”
U Ilijadi se vrlo dobro zna tko je koga i kako ubio. Postoje, dakako, i masovne scene (“A oni kad se na polju uhvate u koštac, / sukobi se koža, oružje, snaga ratnika / brončanooklopnih, a ispupčeni štitovi / udare jedni o druge uz orljavu silnu. / Ondje se digoše krici bola i trijumfa / ubijača i ubijenih; krv teče zemljom”), ali one su, kako bi rekao filmski kritičar, “u drugom planu”. Anonimnih smrti i anonimnih ubojstava gotovo da nema – jednako kao što gotovo da nema masovnih smrti i ubojstava.
Ehepol Talisijad Homerov je problem bio dijelom tehnički: trebao je opjevati ne jednu, nego nekoliko velikih bitaka; kako to dojmljivo izvesti osim kao niz individualiziranih dvoboja? I može li se sudionike tih dvoboja individualizirati drugačije nego da se izvijesti o njima, njihovu porijeklu i njihovim ranama? Osim toga, problem je bio uvjetovan i Homerovim kontekstom: ako su pjevači osmog stoljeća prije nove ere Ilijadu izvodili prvenstveno na dvorovima grčkih velikaša, bitke i rat trebalo je prikazati prema horizontu očekivanja primarne publike – to znači, iz perspektive njih, vođâ naroda, s vođama u fokusu i vođama kao metonimijom naroda. Napokon, udjela je imala i tehnologija ratovanja. Homerovo vrijeme ne poznaje oružja za masovno uništenje niti oružje za ubijanje na (veću) daljinu; luk i strijela, najdalekometnije oružje brončanog doba, ubojiti su na 30 do 40 metara. Ukratko, ubijanje ljudi u Homerovo doba nužno je, da oprostite, ručni rad, napor izvođen u bliskom dodiru i bez značajnih strojnih pomagala. Stoga je, ako se može tako reći, ubijanje vrlo osobno – više kao Kratki film o ubijanju Kieslowskoga nego kao Black Hawk Down.
(Važnost personalizacije ubijanja kod Homera povećava i okolnost što priča ne završava samim ubijanjem. Čojstvo i junaštvo zahtijevaju i da se osigura dokaz – da se ubijenom, kao trofej, skinu oružje i oprema; pritom se pobjednici izlažu daljnjim opasnostima. Tako, pošto Antiloh prvi od Grka u Ilijadi ubije Trojanca, Ehepola Talisijada – “pogodi ga prvi pod rog grivaste kacige / u čelo se zabi i prođe unutra kroz kost / brončani vrh i tama tad oči obavije, / on pade poput kule sred žestokog kreševa” – Antilohov drug, Elpenor Halkodontijad, poglavica Abanta, hvata se leša kako bi ga izvan dometa strijela što brže oplijenio. Ali “kratak mu bijaše trud; / dok vuče truplo, vidje mu vrli Agenor bok / što se, kad se sagnuo, otkrio izvan štita; / i udri kopljem mjedenim – klonuše koljena.”)
Glauko Hipolohov Potreba da borci znaju s kim se bore dovodi i do neočekivane nuspojave. To pokazuje slavna epizoda iz šestog pjevanja Ilijade, susret Diomeda, jednog od najubojitijih grčkih junaka, i mladog trojanskog saveznika, Hipolohova sina Glauka. Diomed se ljubazno i uviđavno raspituje čiji će roditelji požaliti ovaj susret (“ne bih se htio tući s blaženim bozima, / ali, ako si smrtan i jedeš plod zemlje / priđi bliže, da brže pristupiš pragu smrti”). Glauko jednako ljubazno (“Tideide junače, zašto me pitaš za rod? / Kakav je lišća rod, baš takav je i rod ljudi, / jedno lišće vjetar na zemlju baca, a šuma / zelena drugo rađa kad stigne proljeću čas; / tako i rod ljudi, jedan dođe, drugi ode.”) i detaljno ispripovjedi svoju genealogiju, da bi se ispostavilo da su Diomedov djed Ojnej (Enej) i Glaukov Belerofont povezani sponom Homeru iznimno važnog gostoprimstva (“Reče tako, razveseli glasnog Diomeda, / on koplje zabi u zemlju svehraniteljicu / i milo će osloviti narodnog pastira”), i da su stoga Glauko i Diomed također gosti-prijatelji: “koplja jedan od drugog odvratimo u ratu, / dosta mi osta Trojanaca i saveznika / da pobijem kad bog da i kada ih dohvatim, / dosta i za te Ahejaca, skidaj što možeš! / A mi razmijenimo oružje, neka svi znaju / da se dičimo prijateljstvom po očevima.” Oružje zaista i razmijene, pri čemu, po jetkom Homerovu komentaru, Glauko prolazi lošije (“Zeus mu je uzeo pamet”): mijenja zlatno oružje za brončano, ono vrijedno stotinu goveda za “devetogovedno”.
Jedermann Možda smo u iskušenju da i sami podijelimo uloge crno-bijelo. Homer dobar, Ridley Scott loš; jedan pripovjedač, drugi propagandist; jedan govori o ljudima, drugi pokazuje GI Joe figurice. Pa slučaj Diomeda i Glauka (poput onih legenda iz Prvog svjetskog rata, o borbama koje staju na jedan božićni ili novogodišnji dan, kad vojnici izlaze iz rovova, nalaze se na ničijoj zemlji, pokazuju jedni drugima fotografije familija i skupa pjevaju) najbolji je dokaz da, kad bismo znali tko je pred nama, možda ni rata ne bi bilo!
Bojim se da to nije točno. Sjetite se posljednjih Diomedovih riječi. Pornografijom rata, kultom čojstva i junaštva, bave se i Ridley Scott i Homer. Samo što pripadaju različitim školama. Kod jednog je pars pro toto, i junak-vojskovođa, svojim ranama i trijumfima, zamjenjuje cijelu vojsku, čitavu jedinicu. Kod drugog je totum pro parte, i logična je posljedica brisanje individualnosti (tome, uostalom, vojska i služi) da bismo dobili Jedermanna, multipliciranje istoga, Američkog Vojnika protiv Somalskog Bandita. Ne, rata bez pornografije nema. I dobro je što je tako