Ostao sam bez posla i po milijunti put, kao po dužnosti, rekao ocu ono što mu zapravo niti ne želim govorit. Potajno se mrzim zbog toga. Izigravam osobu poput njega. Prošlo je nekoliko dana, otac je bio u tihoj panici, ja lud, pa sretan, malo živčan i izmožden, da bi onda jedno jutro nazvao i suptilno mi gurnuo u facu broj od lika po imenu Kamanjo.
Upregnut sam, opravdavam se, radit ću bilo što, rekao sam na početku svome ocu. Kamanjo je vlasnik restorana podno Sljemena. Super. Prat ću jebene čaše ako treba, samo da se skrpam.
Zovem ga oko podne, dogovaramo sastanak najkasnije u tri. Sjednem u tramvaj i putujem prema gornjem dijelu grada. Dolazim u Gračane, taman hvatam bus još tri stanice. Put do restorana vodi cesta pored koje ide mali potok, zbog snijega je sve lijepo, zrak fenomenalan. Mirišem ga. Slažem taktiku za Kamanja. Imam dvije varijante za njega, dva ljubavna ugriza. Jedan je očajan, radit ću ti sve i prat podove ako treba, drugi je nekakav marketing – izbrbljat ću sve fraze i pojmove koje znam, sve na ovom svijetu što na bilo koji način može u restoran.
Dok hodam približava se žena za koju pomislim da je moja bivša terapeutkinja. Potom mlađa žena upadljive bunde s djetetom. Blago joj se. Šeće s djetetom po šumi. Restoran se nalazi podno hotela od tri zvjezdice. Parking je skoro pun.
Ulazim unutra. Namjerno otvaram glas ozbiljnom konobaru: tražim Kamanja! On mi pokaže osobu koja sjedi cijelo vrijeme točno ispred mene i pilji.
Rukujemo se i sjedam nasuprot Kamanja. Ima u njemu sigurno sto i pedesetak kila preko kojih je navučena i raskopčana bijela Ralph Lauren košulja. Lice izmoždeno, proćelavo, gruba brada, podočnjaci jezivi, pogrbljen kao da na sebi vuče zadnje tri generacije obitelji. Vadim duhan na stol. To ti neće trebat, reče Kamanjo. Kod njega se ne puši, nedavno je sina kuvara potjerao u Split zbog jedne jedine cigarete, kaže da momak dole sadi organsku hranu u nekom selu. Bolje za njega, pomislim i naručim kavu.
“Šta bi ti?”, pita me. Kažem da bi radio i krenem se smijat. A šta? Mogu konobarit ili ti mogu napravit nešto od marketinga, jebiga, znaš da se vremena mijenjaju i sad sve ide u digitalno.
Kamanjo u sekundi mijenja oblik iz onog teškog, maljavog patrona; njegovo izobličeno lice ode u polusmiješak, ton iz grubljeg u lakoću. Mijenja se kompletna atmosfera u restoranu, osoblje je sada opušteno. Ja prestravljen, zbunjen i paraliziran. Držim šalicu nepomično u zraku oko dvije minute. Kamanjo mi djetinje uzbuđeno priča o svojem velikom poslovnom planu za koji mu trebam.
Karmine, tu je lova za nas, reče Kamanjo. Groblje je svega dvjesta metara odavde. Treba nam samo dobra reklama, ja napisat a on me poslat u najveće zagrebačko pogrebno poduzeće da s njima napravim deal. Preznojavam se i pitam ga od koga/čega restoran živi? On mi vješto dobaci: dok nas dvojica ovdje srčemo kavu, vani se u ribi guštaju popularni bivši predsjednik, popularni bivši general i aktualni ministar. S njima je neka pjevačica. Pokazuje mi slike elite: tenis, jahta, žene, hrana po stolovima. Vauuu. Bit će šuške, mozak mi radi na turbo pogon i kupujem od ljubaznog Kamanja sedmicu dana da sve u glavi posložim i stavim na papir. Nećemo samo karmine, smislit ću ja paletu eventova za našeg Kamanja. Prije rastanka, pita me za oca. Nešto probrljam, krenia u teretanu simte tamte. Kakav je u glavi, reče Kamanjo, to se broji. Nije sasvim čist, odgovaram samopouzdano.
Rastajemo se, konobar mi oblači jaknu, osjećam se ko primadona. Pozdravljam Kamanja sa slatkim smiješkom na licu. Prestani pušit, reče on za kraj našeg prvog poslovnog sastanka.
Izlazim vani, dok hodam onaj put je još ljepši. Smotam si jednu s guštom dok hodam.