Jennifer Mittelstadt  

Posljednje uporište države blagostanja

U protekla četiri desetljeća, kako je SAD dokidao državu blagostanja i kako su poslodavci gubili tradicionalne povlastice, sve veći broj ljudi (pogotovo iz radničke klase) hvatao se za novo uporište – vojsku. Svi znaju da je američka vojska postala globalni div. Ali malo tko zna da je američka vojska, uz svoje baze i bombe, također stvorila i vlastitu, masovnu državu blagostanja. U posljednjim desetljećima 20. stoljeća, kad je američki rast počeo padati, više od 10 milijuna aktivnog osoblja i deseci milijuna članova njihovih obitelji okrenuli su se vojsci u potrazi za ekonomskom i društvenom sigurnosti.

Vojna država blagostanja nam je skrivena, iako je vidljiva golim okom, a njena socijalna funkcija je kamuflirana ratnim pothvatima. Samo najbogatiji Amerikanci mogu se nadati pristupu tako sustavnoj socijalnoj mreži. Vojna država blagostanja ima mrežu skoro univerzalne brige za vojnike i njihove obitelji – smještaj, zdravstveno osiguranje, osiguranje djece, bračno savjetovanje, pravna pomoć, stimulacije za obrazovanje itd. Programi tvore zaštitnu mrežu koja godišnje košta milijarde dolara, a u nekim su trenucima činili skoro 50 posto budžeta Ministarstva obrane. Njihovi realni troškovi prostiru se po raznim stavkama budžeta i tako tvore toliko raširen sustav da ni Ministarstvo obrane ne može točno procijeniti ukupne troškove.

Većina Amerikanaca ne bi mogla ni zamisliti da ima ikakve veze s vojnom državom blagostanja. Na kraju krajeva, otkad je ukinuto novačenje i uvedeno dobrovoljno služenje, vojni servisi postali su utočište za malobrojne: tek 0,5 posto Amerikanaca sada služi u oružanim snagama.

Ali povijest vojne države blagostanja nam mnogo otkriva o građanstvu i ideji socijalnih davanja. Njen uspon je u korelaciji i, u nekim slučajevima, uzrokovan padom civilne države blagostanja, čime je nastao zaseban i neravnopravan niz povlastica. A recentne promjene vojne države blagostanja – u vidu masovne privatizacije i outsourcinga – ukazuju na još opasniju budućnost građanske države blagostanja.

Rascjep između vojne i civilne države blagostanja

Američka vojska oduvijek je vršila određenu funkciju socijalne skrbi. Kroz dugu povijest, svojim je regrutima svakodnevno davala potporu – hranu, sklonište, odjeću i liječničku pomoć – i mnoge složenije povlastice poput stanovanja, obiteljske potpore i klubova za vojnike. Vojska je također nagrađivala građane koji su vjerno služili tijekom rata. Tijekom Američkog rata za neovisnost, Kontinentalna vojska davala je vojnicima zemlju ili novac. Nakon Građanskog rata, vojska je veteranima ponudila mirovine. Nakon Drugog svjetskog rata, milijunima bivših vojnika bezuvjetno su ponuđeni obrazovanje, izobrazba i subvencije za smještaj.

Vojni vođe su nakon 1973. uspostavili novi i ambiciozniji program socijalne skrbi. Te su godine Richard Nixon i Kongres ukinuli novačenje i uspostavili potpuno dobrovoljno služenje. Vojni vođe više nisu mogli prisiliti građane da im se priključe – trebali su ih uvjeriti. Jedan od ključnih argumenata bila su socijalna davanja.

Za razliku od europskih zemalja koje su svim građanima osiguravale skoro univerzalna socijalna prava, SAD je imao tek skrpani sustav koji se sastojao od raznih javnih i privatnih zaštitnih mreža. Vojni vođe ušli su u prazan međuprostor. Odlučili su, da se poslužimo vojnim motom, “pobrinuti se za svoje”. Proširili su povlastice koje su prije bile namijenjene tek malom broju profesionalnih vojnika i omogućili ih svakom članu dobrovoljnih vojnih snaga i njegovoj ili njenoj obitelji.

Vojna država blagostanja nakon 1973. odigrala je drugačiju ulogu u američkom životu od većine ranijih verzija vojne skrbi. Prvo, skrb više nije služila kao nagrada za građane koji su bili vojnici, nego je održavala redove vojnih dobrovoljaca: privlačila je nove regrute, podržavala ih tijekom službe i uvjeravala da se ponovno prijave.

Još važnije, ranije verzije vojne skrbi poticale su uvođenje socijalnih programa za širu populaciju. Vojne mirovine iz Građanskog rata bile su prvi oblik mirovina i invalidskih penzija na federalnoj razini te su uspostavile temelj za civilne mirovine. Zdravstvena skrb za veterane nakon Prvog svjetskog rata uspostavila je prvi model vladinog zdravstvenog osiguranja. Program GI Bill nakon Drugog svjetskog rata pogurao je milijune bivših građana-vojnika i njihovih obitelji u srednju klasu, time legitimirajući vladinu potporu obrazovanju i smještaju svih Amerikanaca.

Moderna verzija vojne države blagostanja nakon 1973. ni u jednom trenutku nije potaknula uvođenje socijalnih povlastica za širu populaciju, nego upravo suprotno. Kako se manji broj (i uži krug društvenih skupina) prijavljivao za služenje vojske u drugoj polovici 20. stoljeća, tako je rastao rascjep između vojnika i građana. S njim je rastao i rascjep između nove vojne države blagostanja i postojeće građanske. Od 1970-ih do ranih 1990-ih, dok su mnogi civilni programi socijalne skrbi slabili, privatni i javni sindikati bili u padu, a poslodavci rezali radne beneficije, vojska je širila svoju funkciju skrbi.

Kako se to dogodilo?

Socijalna davanja samo za vojnike

Rođenjem suvremenih dobrovoljačkih vojnih snaga, vojska i njeni saveznici započeli su politiku odvajanja. Generali koji su vodili novu vojsku povukli su jasnu crtu razgraničenja svog programa skrbi od onoga za civile. Stožerni general George S. Brown, nazvao je vojnu službu jedinstveno zaslužnom vokacijom – maltene pozivom – koja zavrjeđuje posebne povlastice. Od Donalda Rumsfelda, tajnik za obranu predsjednika Geralda Forda, pa sve do ročnika, vojno je osoblje odbacivalo bilo kakvu usporedbu s običnim građanima. Neki su ih čak i ismijavali jer lagano rade “od devet do pet” za vlastiti interes. Unatoč recesiji koja je 1970-ih srezala budžet za programe socijalne skrbi i beneficije javnih zaposlenika, generali i admirali uvjerili su Kongres da podrži i poveća vojne beneficije.

Tijekom 1980-ih predsjednik Ronald Reagan doveo je vojnu državu blagostanja do vrhunca. Počevši s govorom na vojnoj akademiji u West Pointu 1981. godine, Reagan je obećavao povišice i velike beneficije kako bi odao priznanje toj “časnoj profesiji”.

Njegova neviđena rastrošnost na vojsku tijekom mirnog razdoblja omogućila je i ogroman budžet za vojna socijalna davanja. Prvo je počeo bum dodjele kuća, zatim program osiguranja djece (koji je postalo američki zlatni standard), potom mnoštvo različitih programa obiteljske potpore koje su činile sve, od rješavanja bračne krize do besplatnog pravnog i financijskog savjetovanja.

Ali Reagan nije samo napunio budžet vojne države blagostanja. Također je iskoristio potporu vojnim socijalnim davanjima da bi napao civilnu državu blagostanja. Najočitiji primjer je ponovno pokretanje i preosmišljavanje GI Billa. Iako je taj obrazovni program prethodno služio kao nagrada vojnim veteranima, Reagan je iskoristio novi GI Bill kao oružje protiv potpore visokoobrazovanim civilima – protiv studentskih kredita i stipendija o kojima su mnogi Amerikanci počeli ovisiti. Reagan i njegov tim prozvali su te programe “privilegijama za one koji ne služe svojoj zemlji” i stoga nezasluženima. Kada su smanjili subvencije za visoko obrazovanje, Reaganovi službenici osudili su nesnalažljivost civilnih studenata. I pohvalili su požrtvovnost mladih vojnika koji su se prijavili na novi GI Bill.

Reagan je također štitio vojnu državu blagostanja tako što ju je povezao s kršćanskom desnicom. Jamesu Dobsonu iz organizacije Focus on the Family i drugim desnim evanđelistima otvoren je ulaz u vojne radne skupine kako bi savjetovali vojsku o novim programima obiteljske potpore. Dobson je čak prodavao video snimke i brošure. Konzervativni kršćani našli su saveznike među vojnim svećenstvom i časnicima, pobrinuvši se da razni novi programi savjetovanja budu u tonu konzervativnih kršćanskih obiteljskih vrijednosti – dvoje roditelja, patrijarhalna obitelj, žena “podređena” muževom autoritetu. Savez između vojne države blagostanja i kampanje za kršćanske “obiteljske vrijednosti” štitio je vojna socijalna davanja od udruga koje su civilima osiguravale socijalna davanja. I poticao je njihov kontinuirani rast.

Od “brige za svoje“ do “brige za sebe“

Kako je vojna država blagostanja rasla, rastao je otpor istih onih koji su napadali i civilnu državu blagostanja. Nisu svi unutar ili izvan vojske bili oduševljeni programima koji su, po njima, imitirali opću državu blagostanja – time feminizirajući instituciju, potičući ovisnost i povećavajući utjecaj države.

Neki aktivni i umirovljeni časnici strahovali su da bi socijalna davanja mogla potkopati borilačku prirodu vojske i pretvoriti zapovjednike u “socijalne radnike”. Kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih Robin Beard, republikanski zastupnik iz Tennesseeja i bivši mornarički časnik – i, nešto recentnije, demokrat Jim Webb, predsjednički kandidat za 2016. i bivši senator Virginije – izjavili su da se prihvaćanjem žena u vojsku i uključenjem vojnikovih supruga u programe socijalnih davanja vojska pretvara u “servis za dadiljanje”.

Budući da je vojska bila najveći i najmanje popularni javni servis, protivnici vojnih socijalnih davanja također su strahovali da će beneficije privući, kako je jedan general naveo, “talog” američkog društva. Do kasnih 1970-ih vojska je teško uspijevala privući bijele maturante i pogotovo bijele studente. Skoro trećinu vojske činili su Afroamerikanci pa su protivnici vojne države blagostanja, kao i protivnici civilne države blagostanja, koristili rasističke stereotipe kako bi je napali, povezavši neproporcionalni rasni sastav vojske s omraženim korisnicima socijalne potpore.

Do ranih 1990-ih skepticizam prema vojnoj državi blagostanja uhvatio je maha i unutar i van vojske. Voditelji vojne zajednice i obiteljskih programa potpore te “Jedinice za moral, blagostanje i rekreaciju” nadovezali su se na civilnu kampanju za “ukidanje socijalnih davanja kakve poznajemo”, napavši vojne programe potpore za “poticanje ovisnosti” među vojnim osobljem i njihovim obiteljima. Brinuli su zbog “preovisnih supružnica” i izbacili riječ “potpora” iz svojih rječnika. Iskoristivši recentna istraživanja obiteljskih psihologa kao šlagvort, vojska je odlučila potaknuti obitelji da postanu “samodovoljne”. Vojska je čak promijenila svoj službeni moto iz obećanja da će se “pobrinuti za svoje” u nelagodno sročenu, mlaku zakletvu da će se “pobrinuti za svoje kako bi se oni naučili pobrinuti sami za sebe”.

Još snažniji napad na vojnu državu blagostanja došao je izvan vojnih kadrova, od strane grupe rijetko povezane s vojskom – ekonomskih zagovornika slobodnog tržišta. Dok su vojni vođe brinuli o degradaciji svoje institucije, ekonomisti su prezirali vojnu državu blagostanja kao širenje “velike vlade”.

Ekonomisti su 1960-ih prvi put naumili promijeniti vojsku. Milton Friedman je 1969. vodio Nixonovu skupinu koja je napravila skicu vojske nakon ukidanja novačenja. Zastupao je viziju vojske kao idealne institucije slobodnog tržišta. Po Friedmanovom idealu, uplate i bonusi bi poticali uključenje u vojsku, a tradicionalni vojni benefiti i socijalna davanja – ništa bolji od ostalih javnih socijalnih programa – bili bi ukinuti. Ako bi se izvedba ukidanja pokazala preteškom, preostali programi i beneficije prepustili bi se privatnom sektoru.

Vojska se 1970-ih uspješno opirala jurišu slobodnog tržišta, pa čak i 1980-ih tijekom vladavine Reagana, navodnog zagovornika privatnog biznisa, tada potaknuvši zastupnike slobodnog tržišta da osude samo srce federalne obrane kao “čisti socijalizam”. Ali su zagovornici slobodnog tržišta počeli usijecati put za svoju vojnu agendu krajem 1980-ih i naročito 1990-ih. Dokument National Performance Review predsjednika Billa Clintona, popularno znan i kao “Preosmišljavanje vlade”, stvorio je savršene uvjete za ostvarenje sna o slobodnom tržištu. Uveo je korporativne prakse outsourcinga i privatizacije u sva vladina tijela, uključujući vojsku. Na netom uvedeni položaj “pomoćnika tajnika obrane za ekonomsku sigurnost Pentagona”, Clinton je postavio Joshuu Gotbauma, privatizacijskog stručnjaka s Wall Streeta. Njegov zadatak: privatizacija i outsourcing svega mogućega.

Istovremeno su ogromni rezovi nakon kraja Hladnog rata primorali vojne zapovjednike da smanje troškove i počnu štediti. Zapovjednici i osoblje počeli su koristiti korporativne strategije za vođenje budžeta i menadžment, kao što su Potpuno upravljanje kvalitetom (eng. Total Quality Management), strateško planiranje i outsourcing. Vojska se pridružila vodećim sektorima kapitala, stvorila je “Konferenciju predvodnika industrije”, savjetovala se s poslovnim školama, angažirala konzultante koji su pomagali u vođenju procesa outsourcinga. Zapovjednici bi sve češće štitili “vrh koplja” – oružje i pješadiju – a izvozili bi ili privatizirali vojna socijalna davanja. U nadi da će smanjiti rashode, odustajali su od velikih dijelova vojnog i obiteljskog programa potpore, od socijalnih stanova do zdravstva, te ih prepuštali privatnom sektoru. U manje od deset godina, vojska, ekonomisti i korporativni savjetnici dramatično su promijenili vojnu državu blagostanja. Sustav koji se “brinuo” za vojno osoblje pretvorio se u niz privatnih usluga koje su prečesto poticale “samodostatnost”.

Privatizacija socijale

Transformacija vojne države blagostanja nije ni vojnicima ni civilima donijela ništa dobro, kao ni općoj državi blagostanja u SAD-u. Za vojnike je značila da će se boriti u Iraku i Afganistanu pod vodstvom koje očekuje da oni i njihove obitelji demonstriraju ono što se u vojsci počelo zvati “otpornošću“ (resilience). Iako je taj pojam potekao iz novih psiholoških istraživanja koja su time označavala pozitivne reakcije na traumu, u praksi se radilo o zahtijevanju iste “samodostatnosti” koja se u vojsci pojavila 1990-ih. To je očekivanje bilo u najmanju ruku nerealno s obzirom na dotad neviđeni broj samoubojstava, ozljeda i trauma mozga s kojima su se suočavali vojno osoblje i njihove obitelji tijekom dugih sukoba.

Kad su vojnici i njihove obitelji zaista trebale potporu, obično se nisu okretale vojsci, nego privatnicima: doktorima koji su imali ugovor s nacionalnim zdravstvenim korporacijama, multinacionalnim korporacijama za nekretnine ili socijalnim radnicima koji su na ugovor provodili programe obiteljskog sustava potpore. Prepuštanjem programa potpore u ruke privatnih tvrtki umanjila se sposobnost vojske da rješava probleme vojnog osoblja i njihovih obitelji. Skandal iz 2007. u medicinskom centru Walter Reed Army u Washingtonu – u kojem su zabilježeni zaraza zbog ugriza glodavaca, malaksali pacijenti i briga bez nadzora – dogodio se dobrim dijelom i zbog lošeg rada privatnika. Administratori su više pažnje posvetili dolarima i korporativnoj kontroli nego dnevnoj njezi vojnika.

Vojni sustav socijalnih davanja koji je nastao 1990-ih nije uspio zadovoljiti potrebe sudionika rata tijekom 2000-ih. Ali Pentagon je ipak nastavio istim putem, jasno davši do znanja da su stvarni dobitnici sustava zapravo privatnici ugovorno vezani uz obranu i saveznici iz think tankova koji zastupaju ideju slobodnog tržišta.

Ministarstvo obrane od 2011. je počelo sve češće ispunjavati zahtjeve za privatizacijom drugih beneficija – ovog se puta radilo o radikalnoj privatizaciji zdravstva i potpunom restrukturiranju i privatizaciji mirovina. Uz sponzorstvo konzervativnog think tanka Heritage Foundation, potporu direktora globalnih obrambenih tvrtki prisutnih u poslovnom odboru Ministarstva obrane i visoko rangiranih generala koji rade i kao konzultanti u bankama i obrambenim tvrtkama, nastao je prijedlog novog sustava koji bi postojeće programe zamijenio privatnim, tržišno utemeljenim zdravstvenim i mirovinskim sustavima.

Umjesto definirane i garantirane potpore, nudili bi se vaučeri i zamjene za novac. Koristeći retoriku “osobnog odabira vojnika”, programi su umanjili ukupne beneficije, a privatnom sektoru povećali mogućnost pristupa vladinim fondovima i novcu vojnog osoblja.

Vojno osoblje i njihove obitelji primili bi vaučere za zdravstvenu njegu koji bi im omogućili kupnju programa iz palete koju nude privatnici – ili mogućnost da ne kupe ništa. Umjesto da zarade unaprijed definirane mirovine, vojnici, mornari, piloti i marinci sudjelovali bi u “definiranim planovima doprinosa”, kao što su privatni programi 401(k), u kojima bi se određeni iznos dodijelio poslodavcu koji bi zatim uplaćivao u mirovinski fond zaposlenika. Ili bi naprosto mogao sam uzeti tu ogromnu svotu.

Prijedlozi vezani uz vaučere i novac predstavljaju logičnu završnu etapu procesa privatizacije i samodostatnosti koji je vojska započela 1990-ih. Vojna socijalna davanja u potpunosti se prepuštaju tržištu, a vojno osoblje i njihove obitelji istinskoj samodostatnosti. Svaki vojnik i veteran sam je izložen privatnom sektoru, ulazi u zasebne odnose s različitim tvrtkama vezane uz različite zdravstvene i osiguravajuće usluge. Ako osoba naiđe na loš tretman, s tim se mora suočiti sama, bez pomoći i bez pozivanja na zapovjedni lanac. Vojno osoblje i njihove obitelji bit će raštrkani, a njihove veze s vojskom umanjene.

Suživot u državi bez blagostanja

Sad kad su im mirovine i novčanici dovedeni u pitanje, hoće li vojno osoblje razmisliti o distanci koju je desetljećima držalo prema civilima? Mnogo su godina vojnici slijedili vlastiti put prema priznanju i potpori Kongresa. Izbjegavali su svaku vezu s civilnim zaposlenicima, javnim radnicima ili primateljima javnih davanja. Ali sad, kad se vojno osoblje mora suočiti s korporativnim taktiziranjima o njihovim beneficijama, vide da se vojna država blagostanja urušava. Ne mogu zanijekati zajednički položaj s civilnim radnicima koji se već dugo suočavaju sa sličnim urušavanjem države blagostanja.

Zašto bi civili marili za vojnu državu blagostanja? Pretvaranje vojnih beneficija u potpuno tržišne modele mnogim Amerikancima neće dobro sjesti. Ako se čak i trupama, koje u američkoj politici imaju simboličan status svete klase, njihove beneficije mogu izvesti i privatizirati, kakve šanse imaju programi koji štite civile? Ti programi opet su meta novih napada, pogotovo na nivou saveznih država, kao u Ohiju kod republikanskog guvernera Johna Kasicha i u Wisconsinu kod Scotta Walkera. Oni su u prošlih nekoliko godina eliminirali prava sindikata na pregovaranje, javne mirovine i povećana ulaganja u zdravstvo predviđena Medicaidom. Nacionalni republikanski vođe u kongresu, poput Paula Ryana iz Wisconsina, pojačali su napade na socijalnu sigurnost i novi program Affordable Care Act na federalnom nivou.

Kako će se ostatak Amerikanaca oduprijeti privatizaciji socijalnih programa ako to ne može spriječiti ni vajno vojno osoblje? Nakon što su desetljećima živjeli u različitim državama blagostanja, sada će se vojno osoblje i civili istovremeno suočiti s ukidanjem obje.

Tekst je objavljen 21.9.2015. u časopisu Aeon pod naslovom “Welfare’s Last Stand”.

S engleskog preveo Luka Ostojić.

Jennifer Mittelstadt je profesorica na Sveučilištu New Jersey. Istražuje političku povijest SAD-a. Ove je godine objavila knjiguThe Rise of the Military Welfare State (2015.)