Kako filmski uprizoriti Demokratsku Narodnu Republiku Koreju , a ne upasti u zamku potvrđivanja već postojećih predrasuda o političkom režimu koji u njoj vlada?
Ispod sunca (V luchakh solnca) r. Vitalij Manski, 2015.
O Sjevernoj Koreji nije potreban uvod. Mala azijska država odavno je postala prepoznatljiva u popularnim kulturama diljem svijeta po svom bizarnom totalitarnom političkom uređenju. Malobrojni, ali krajnje tragikomični detalji meta su brojnih viceva i medijskih vjestica o okrutnom režimu “ljubljenog vođe”. I unatoč formalnom protivljenju, moćnim državama Zapada ne smeta postojanje takvog društva: Sjeverna Koreja je toliko strana, strašna i apsurdna da se zapadnim građanima svakom novom informacijom “demokratsko” društvo (hrvatsko, američko, francusko, rusko...) čini mnogo bliže, slobodnije, sigurnije i smislenije. I svaki autor koji istražuje Sjevernu Koreju tu nailazi na problem - kako ispričati priču o užasnom kršenju ljudskih prava, a pritom ne upasti u zamku orijentalizma, tj. prikaza S. Koreje kao Drugog spram kojeg se u pozitivnom svjetlu definiramo “mi” ostali?
Dodatnu teškoću u prikazu Sjeverne Koreje imaju filmski dokumentaristi. Dok autori stripa (Guy Delisle, Pyongyang, Fibra, 2013.) ili književnici (Adam Johnson, Sin Gospodara siročadi, Lumen, 2013.; Ryu Murakami, From the Fatherland with Love) mogu slobodno koristiti maštu i sjećanja, dokumentaristi se, govorimo li o klasičnom shvaćanju dokumentarizma, mogu osloniti na zatečeno stanje stvari. U ovom kontekstu važno je naglasiti da korejski režim kontrolira proces snimanja u svakom aspektu što uvelike mijenja značenje onoga što zatičemo. Strogo regulirani uvjeti snimanja i ideološke zamke čine se nepremostivima, ali tema je toliko egzotična i još neotkrivena da dokumentaristi teško mogu odoljeti njenom zovu. Stoga ne čudi što je iskusni ruski redatelj Vitalij Manski prihvatio taj izazov i snimio film Ispod sunca koji smo mogli gledati na festivalu ZagrebDox. Ipak, u ovom se slučaju, suprotno mantrama američkih poduzetnika, taj izazov pretvorio u problem.
Koncept na izdisaju
Odmah na početku filma putem titla dobivamo informaciju da je film snimljen prema scenariju koji je napisan i odobren od strane sjevernokorejskog režima, a da su snimanje organizirali i nadzirali državni činovnici. Ideja scenarija bila je snimiti svakodnevni život jedne “normalne” obitelji - majke, oca i mlade učenice. Primanje učenice u pionire pritom bi bio važan životni događaj koji razbija monotoniju ugodne svakodnevice, a filmu daje dramatski vrhunac. Naravno, Manski nije došao snimati propagandni film, ali nije uspio pronaći ni najmanji manevarski prostor za snimanje ičega drugog osim Potemkinovih sela. Stoga je odlučio snimiti jedinu dostupnu istinu, a to je sâm proces snimanja. Držao je kameru stalno upaljenom i snimio “making of” filma kojeg je trebao snimati: umjesto članova obitelji, protagonisti su dvojica komičnih i strašnih činovnika, lokalnih “Kubricka”, koji likovima prije svake scene daju upute što da govore, gdje da stoje ili sjede, kako da se ponašaju, kojim gestama i mimikama da se služe... Tim putem saznajemo da tvornice u kojima roditelji “rade” nisu prave tvornice, da škola u koju kćer ide nije prava škola, stan u kojem žive nije njihov stan, pa čak ni članovi obitelji vjerojatno nisu u nikakvom krvnom srodstvu. Svaka lokacija je filmski set, svaka scena je parodija same sebe, a jedino iskreno što vidimo u filmu je strah na licima likova koji slušaju upute režimskih redatelja.
Službeni scenarij već je sam po sebi jeziv, a nevjerojatno je vidjeti do koje mjere ide groteskni mehanizam laži. Ipak, premda je koncept zanimljiv, zapravo nije dovoljno razrađen da bi nosio dugometražni film. Već nakon deset minuta shvaćamo logiku filma, a ostatak filma selimo s lokacije na lokaciju gdje se uglavnom ponavlja ista scena: dvojica redatelja daju upute, a likovi ih nemušto prate. Naravno, Manski nije bio u mogućnosti snimiti ništa drugo, niti bolje upoznati i prikazati svoje protagoniste, ali onda se postavlja pitanje – ako nije bilo materijala za dugometražni film, zašto ga onda snimiti i poslati u distribuciju? Odgovor na to pitanje vjerojatno je više vezan uz zapadnu filmsku industriju. U prilog filmu ne ide ni činjenica da Manski podcjenjuje svoje gledatelje pa korištenjem patetične glazbe i međutitlovima dodatno forsira željenu emociju i podcrtava očitu poantu. Nakon projekcije, kolegica Petra Belc dobro je primijetila koliko je porazno da autor koji tematizira filmsku manipulaciju i sam pribjegava upravo tim metodama.
Neočekivane kontradikcije
No, najveći problem filma je potpuni nedostatak redateljeve samosvijesti. Iako se maknuo u pozadinu i pustio režimske redatelje da dominiraju snimanjem, to ne znači da njegovo prisustvo ne utječe na scene koje promatramo. Naprotiv, cijeli mehanizam, zajedno sa strahom i nervozom svih likova, postoji upravo zato što je on, ruski redatelj s europskom produkcijom, došao snimiti film. Nedostatak samosvijesti negativno se manifestira u privatnoj i političkoj sferi. Na privatnom planu, Manski naprosto ne uzima u obzir koliko on i njegova ekipa uzrokuju stres svojih likova. To je prilično očito u sceni na satu plesa: gledamo krupni plan učenice koja usred plesne vježbe počne plakati. U kontekstu filma to vidimo kao čin iskrenog pucanja pod pritiskom režimskih redatelja; no, nije li možda problem i u skupini stranaca koji je danima prate posvuda s kamerom? I nije li etički problematično iskoristiti njeno teško stanje da bi se dobila (melodramatična) scena? Na općenitoj razini, treba navesti i etičko pitanje o utjecaju filma na živote snimljenih ljudi. Kad sjevernokorejsko vodstvo sazna da se film Manskog pretvorio u travestiju, odnosno da protagonisti nisu uspješno odigrali svoje uloge, što možemo očekivati da će se dogoditi sudionicima ovog filma? I kolika je odgovornost Manskog za njihovu sudbinu?
Na političkom planu, Manski ne uzima u obzir da snima film koji je namijenjen zapadnom gledatelju i koji zapravo ne razotkriva istinu iza iluzije, nego samo potvrđuje opću ideju da je riječ o strašnom režimu, potpuno različitom i nepovezanom s “našim” liberalnim društvom. Ma koliko bilo potresno još jednom vidjeti grotesknost režima, u filmu zapravo ne doznajemo ništa novo niti dobivamo svježi uvid u postojeće činjenice. Pozitivan primjer dokumentarnog filma koji se bavi istom temom je Hana, dul, sed (2009.) austrijske redateljice Brigitte Welch, koji govori o ženskoj nogometnoj reprezentaciji Sjeverne Koreje. Welch je u snimanju jednako ograničena kao Manski, ali ipak uspijeva otkriti nove činjenice i postaviti ih u širi kontekst. Naime, kao svaki autokratski režim, i Sjeverna Koreja pridaje veliku važnost sportskim uspjesima. Međutim, kako se financijski ne može nositi s jačim zemljama Zapada, S. Koreja odlučuje uložiti veći dio budžeta u razvoj ženskog nogometa. Welch prati najbolje igračice reprezentacije koja je u samo par godina od potpunog amaterskog nivoa dospjela među pet najboljih ekipa svijeta. I protagonistice tog filma iznose opća ideološka mjesta, hvale život u domovini i nose bedževe ljubljenog vođe. No, za razliku od ostatka svojih sugrađanki, ne moraju preuzeti nametnute obaveze patrijarhalnog režima: ne moraju se udati prije igračke mirovine, ne moraju rađati, ne moraju brinuti za kuću, a imaju status sportskih heroja. Time Welch implicitno upućuje na neočekivane kontradikcije unutar ideološki čvrstih okvira, ali i na njihov odnos s ostatkom svijeta. Ne slavi Sjeverna Koreja svoje nogometašice zbog progresivnih feminističkih nazora, nego jer nemaju drugih sportskih heroja. A nemaju ih jer su na ekonomskoj periferiji i ne mogu se natjecati sa Zapadom u “njihovim”, muškim sportovima. I tu od čuđenja bizarnom režimu Sjeverne Koreje dolazimo do čuđenja Zapadu: zašto u centru moći, formalne rodne ravnopravnosti i slobodnog tržišta dominiraju muški sportovi? Kako to da se u muškom nogometu vrte stotine milijuna eura, a u ženskom nogometu jedna Sjeverna Koreja može u nekoliko godina doslovno iz ničega stvoriti TOP 5 reprezentaciju svijeta?
Filmu Vitalija Manskog nedostaje ta veza sa širim kontekstom, iako se ona nameće tijekom cijelog filma. Cijeli cirkus koji gledamo, sav napor oko konstruiranja lažne filmske priče, nije tu zbog Korejanaca (koji dobro znaju kakvu agoniju svakodnevno proživljavaju) nego zbog stranih gledatelja kojima će ruski redatelj prikazati film. Zašto je jednom tako zatvorenom režimu toliko stalo kako će ih promatrati zapadni gledatelji? I kako je uopće nastala uhodana turistička i parafilmska industrija koja spremno preuzima i vodi zgrožene turiste / filmaše po S. Koreji? Bilo bi jasno i opravdano da Manski u teškim uvjetima nije snimio odgovore na ta pitanja, ali glavni je problem što ih nije ni postavio. To ga nažalost čini dijelom, a ne kritičarem spomenute orijentalističke industrije.