U slavljeničkoj, petnaestoj sezoni Hrvatskog baroknog ansambla, Mozart je predstavljen na modernim violinama s metalnim žicama, uz potporu modernih oboa i fagota
Uz koncert Hrvatskog baroknog ansambla, održan u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu 18. siječnja 2015.
Povijesno obaviješteno izvođenje glazbe iz razdoblja klasicizma (koje ugrubo obuhvaća drugu polovicu 18. stoljeća) nije pojavnost koja iznenađuje. Već su davno svijet “šokirali” svojim izvedbama relativno nedavno preminuli pionir povijesno obaviještenog izvođenja, Christopher Hogwood te njegov sunarodnjak Roger Norrington. Dok se prvi bavio ponajviše izvođenjem Mozartovih djela, drugi je ostao najupamćeniji po snimkama simfonija Ludwiga van Beethovena. Od toga je prošao popriličan broj godina.
U Hrvatskoj, ipak, povijesno obaviješteno izvođenje Mozartove glazbe (koja je uz Haydnovu i onu ranoga Beethovena dio glazbenoga nasljeđa 18. stoljeća) nije toliko učestalo. Stoga svakako vesele koncerti na kojima se Hrvatski barokni ansambl odvaži svirati repertoar skladatelja kojeg se od milja (ali ne i bez pokrića) od devetnaestog stoljeća naziva genijem. Pod ravnanjem Saše Britvića na koncertnu naslovljenom Tag und Nacht (Dan i noć), na program su uvrštene u svaki od dijelova koncerta po jedna simfonija iz Mozartova ranog opusa, te po jedna arija za sopran i orkestar iz nešto kasnijeg opusa.
Rogobatne simfonije
Kada se Mozarta sluša u izvedbi ansambla specijaliziranog za povijesno obaviješteno izvođenje, očekuje se da će se čuti kakav će timbar orkestar postići korištenjem starih (ili “starih”) instrumenata. No ovaj je koncert po tom pitanju bio razočaravajuć. U slavljeničkoj, petnaestoj sezoni Hrvatskog baroknog ansambla, Mozart je predstavljen na modernim violinama s metalnim žicama, uz potporu modernih oboa i fagota. Od baroknih instrumenata tu su (uz najveću žalost) bila četiri roga. Koja je svrha takvoga sviranja jednog baroknog ansambla? Povijesna obaviještenost se, naime, ne ogleda u potpunosti i samo isključivo u instrumentima, no i ona je ovdje kroz tehniku (naročito pojedinih gudača) zapravo izostala.
Na samome početku 29. simfonija u A-duru, KV 201 donijela je neobične i nejasne odnose između puhača i gudača, odnosno neusklađenost između njihovih dinamika. Puno je nesretnije prošla 25. simfonija u g-molu, KV 183. U njoj je već na samome početku tema, obilježena snažnim sinkopiranim ritmom, artikulacijski ostala nedorečenom, kao i završeci ekspozicije te sam završetak prvoga stavka. U objema su simfonijama dirigentu promaknuli detalji koje Mozartova simfonijska glazba skriva. Oboe (naročito barokne, kojih u ovome slučaju nije ni bilo) su vrlo često intonacijski neprecizne, no u ovoj izvedbi nisu bile. Njihovi su se promašaji odvijali na polju interpretacije, pa su zvučale kao da su promašile skladatelja na M, pa umjesto Mozarta stilski svirale, recimo, Mendelssohna.
Tko to tamo (ne) vježba
Prva arija koja je izvedena na koncertu, Vorrei spiegarvi, oh Dio, KV 418, bila je čisti dokaz da nije svako djelo koje je Mozart napisao remek-djelo. U njoj je sasvim jasno da je pisana kao umetak u tuđu operu (u ovome slučaju je to Il curioso indiscreto Pasqualea Anfossija), jer ne sadržava dovoljnu “dozu” tipične mocartovske dramatičnosti u odnosu glasa i orkestra. Sopranistica Ivana Lazar izvela ju je solidno. Nešto učestaliji tehnički problemi pojavili su se u njezinoj izvedbi komplesknijih i kudikamo skladateljski inventivnijih recitativa i ronda Mia speranza adorata... Ah non sai qual pena sia, KV 416. Ipak, bilo bi možda puno poželjnije ponovno čuti Ivanu Lazar u nekoj od Mozartovih opernih arija (ili možda čitavih uloga).
Što je Hrvatski barokni ansambl ponudio na ovome koncertu? Za očekivati je bilo da će se čuti timbralno drukčiji Mozart na crijevnim žicama i s baroknim puhačkim insturmentima. Umjesto toga, donesena je izvedba kakvu se očekuje od prosječnog komornog orkestra koji pristojno muzicira. Uz to, bili su tu i prirodni rogovi, koji su (nažalost) zalutali u taj prosječni komorni orkestar ne bi li donijeli barem malo “baroknog” timbra. No problem naposljetku i nije u instrumentima, nego možda više u onima koji ih (ne) vježbaju.