Šamšon Absalom  

Poznavali smo Strikana

Izvadili su ga iz bunara jednog sivog prijepodneva, svalili u draču. Otresli su ruke kao da se gnušaju dodira s tim njegovim mlohavim tijelom. Nijemo su ga gledali dok se on s mukom pridizao iz prašine i divlje kašljao, pogledavajući pritom sad jednog, sad drugog svog spasioca (među njima si i ti). Pogledi im sijevahu nekom prisnom ljutnjom, kakva se već javlja kad od ruba provalije odvučeš brata, majku ili dragog prijatelja. Na brdu daleko gore iznad njih bjelasao se Sveti Mihovil. Njegov je zvonik bio ravnodušan, kao da se upravo spustio s obilatog ručka na nebesima, pa sad u suncem oparenoj udolini gleda nemušt odraz gornjeg veličanstvenog otajstva. Umiri se kašalj onog zemnog stvorenja upravo izvađenog iz podzemlja – prvi od spasilaca zaruži nogom po prašini, napravi nekoliko koraka i upitno pogleda spašenoga.

– I? Štaćemosad?

Ovaj nešto promumlja odmaknuvši glavu od Goje, to je taj koji je pitao a ko da i nije ništa pitao. – A? –Muk. – Pitam te šta ćemo sad s tobom, da ti pička materina mutava! – slinavo se prodere Gojo i odma udari po Strikanu da šta je sinoć otišo ronit u bunare. Sam! Da, zvao je on malu Renatovu Ivku da pođe s njim, ali ona ga je samo uplašeno pogledala i otrčala kući ispričati ocu što joj je (već prosijedi) Strikan predložio. Nije, budala, ni lampu ni konop uzeo da ga priveže o pojatu ko što su činili mladići kad su išli ronit, a i oni su pizdekala neodgovorna. Mogo se utopit ko ništa. Da ludo jedan nije zvao Ivku (šta je on s njom htio?) i da Renato nije imo broj od Goje u mobitelu, našli bi ga sutra s druge strane brda, u brnjičkom bunaru, nabreklog trbuha i iskolačenih očiju. Baba Katuša bi dušu isplakala. A i Gojo bi plakao, al više zbog babe – ma treba budaletinu išibat, da mu se sjaji pred očima, da zapamti. I viče Gojo, ljudi se smijulje iza škura, vjetar vije žito i piri kroz bajame...

Ispod Pokrovnika ima jedan splet podzemnih voda, zovu ga Bunari. Od ovog se ulaza pruža kroz brdo preko prema Brnjici, a otamo tuneli poniru još dublje pod naslage vapnenca i nitko ne zna kamo dalje idu niti gdje završavaju. Prosječni Pokrovničanin ni u najhrabrije mladenačko doba ne dopre dalje od drugog raskršća tunela, koje leži na oko pedeset metara od ulaza. Tu ga prijatelji počnu povlačiti prema svjetlu smijehom prikrivajući svoj strah. Sve dok ne vide svog druga na suhom lebdi oko njih neki nemir, neka mutna strava iz babljih priča o Crnom svatu koji čuva vrata Dodol–jame, gdje posrebrene kosti plešu kolo i vila rušulka pjeva pjesmu godišnjih doba. Priča, u svojoj verziji zapisanoj još u osamnaestom stoljeću, na kraju kaže da će otamo vrazi iskočiti na dan Posljednjeg suda. Taj kršćanski dodatak lijepom poganskom concettu utjeruje ipak pretjeran strah od pećine, čini od nje neprijatelja i razbija tisućljetno jedinstvo čovjeka s njome. Možda je to bilo potrebno Crkvi u ona vremena, možda su ljudi pećinu štovali kao božanstvo, jer pružala im je vodu, život i povod za pjesme, priče i djetinja drhturenja u sumrak.

 Otišlo stado daleko naprijed, a zvonca najednom prigušila zvuk skrenuvši na bili put. Sam si. Tama, sićušni klokot vode ko šapat, ko praporci. Zaborav neviniji od nedjeljnog sunca u vitrajima i tihih odziva oltaru, zaborav zapleten u grive životinje koju si zajahao i ponio mirno usud svoj sa sobom u noć. Jer bio si i ti ondje sa četrnaestogodišnjim Strikanom, pa i ako te milovao neki drugi svod, poznavao si njegovu starmalu mučaljivost radi koje ga i prozvaše Strikan.

Znao si da nije sveta ta njegova šutnja, još manje njegove velike sive oči što su vazda upitno gledale u ljude. A oni su skretali pogled onako nesvjesno, sjena bi im prešla preko lica. Ti bi poslije žetve ili nogometa na Šarinoj Dragi pak ostao sjediti u njegovoj blizini, preblizu mu ipak nisi smio biti, vjerno iščekujući onaj trenutak kad bi on grlenim glasom stao izvikivati imena stvari u okolini i stvari kojih tamo nije bilo, kao da ih on sam stvara tog časa i milostivo daruje praznini. Žito na Strikanovom jeziku nije više bilo obična žuta masa, bilo je ono i pustinja i stijena i karavana, maslina je crkva usred polja, selo podno brda tek je šljunak u engleskom perivoju. Tvoje ime nije izgovarao, priznao te kao stvorenog i prihvatio kao susjedovu voćku, ne imajući ipak odviše poštovanja za tvoje kultivirano, nezgrapno držanje.

Rasli ste u istom fizičkom prostoru, a opet ste se gledali preko ograde, kao što kupus ili rajčica iz vrta gledaju divlju omoriku kako se upinje u neznane visine, i sa strahopoštovanjem slušaju propovijed ustreptalih njenih grana. Nije to bila propovijed s gorskog pijedestala, o blaženstvu koje snalazi siromašne duhom. Nije to bio neki sakralni, blijedi mir ugniježđen u Strikanovim obrvama. Bilo je to upravo divlje bulažnjenje, zapjenjeno more iza brda o kojemu si samo slušao priče od nadničara sa šibenskih polja, a koje je opet nekako bezazleno u usporedbi sa Strikanovim solilokvijima. Zahvalnost, gađenje, udivljenje, bespomoć...nisi točno znao što si pred njim osjećao. Nisi znao ni tko si pred tim hramom čovječjim, iako se sada budiš s mirom i punim pouzdanjem u vlastitu samospoznaju. A iza kupaonskih vrata u velegradskom stanu čuči još uvijek praznina, čekajući nekog da je odriješi od lanaca obzira, da je pusti na ulicu. Čeka uzalud.

Vladala je treptava, eterična svibanjska vrućina onog dana kad ste izišli iz drniške gimnazije ti i Strikan. Omamljen, pričao si mu o Katici, maloj pjegavoj plavoj iz 3.c., o tome kako te pitala za zajednički odlazak u mjesno ljetno kino, ne biste li pogledali špicu nekog ruskog ljubića, a onda čačkali ždrijelo jedno drugom...nema pomoći. Svaki govor o tim stvarima pred Strikanom nužno zapada u banalnost (uprkos tvojim "zvjezdanim čežnjama", gimnazijski pjesniče), a jedino ga tvarna vulgarnost zatim može izvući. Vulga, vulva, pizda. Strikan se samo zasmijulji na spomen tih i takvih stvari, i to je bilo sve što se iz pričanja o tim stvarima s njime dalo izvući. Tišina. Sjedoste u neku kamenu nišu pored Meštrove česme. Strikan, inače pun prijezira prema umjetnosti, u Meštrovu je slučaju činio iznimku. Pričajući o njemu, odavao je pak dojam neke profane prisnosti, maltene mu je s ćaćom išao u školu. Neistančanom uhu zvučalo bi to poput priče o nekom lokalnom autoelektričaru i njegovom bravuroznom radu na skupim stranim kolima koja će, tako dobro udešena, nadživjeti male smrtnike – budale u antropocentričnoj zabludi, misle da su ta kola za njih načinjena, da ih voze. Nisi doduše bio sasvim siguran zna li Strikan o čemu priča i je li negdje vidio makar sličicu iz monografije o Meštroviću, ali tvoj je naivni, humanistički pojmić znanja, spoznaje i gnose, šuć-muć, redovito zamuknuo pred Strikanovom silenskom mudrošću.

– Čuješ, ne zna se je li to slika, ili ptica, ili nešto treće, što je Meštar sanjao – govorio bi Strikan (ali nikad, nikad jednolično i školnički) – ali ono što se zna jest da su vrata koja je odškrinuo dugo bila zatvorena za ovaj ćoškast i sirov živalj – (Strikan je često govorio "zna se", nekakav impersonalni oblik, kao da je on stražar na tim vratima i iz vlastitog hira nije seljaka pripustio unutra) – Također, ovi ljudi ne znaju da tamo iza nije sve med, mlijeko, duga poslije kiše i slične pizdarije. Tamo ima mrtvih trudnih prvopričesnica, masturbacije uz posmrtne svijeće, ovaca ljudoždera i sitnih, sitnih, neprimjetnih znakova Božje milosti u oblacima. Ne znaju to oni, njima je do nedjeljne prasetine i šetnji lungomare, čistih karburatora i debele djece. Ali neka ih takvih. Valja i da neko gnoji zemlju kad umre.

Skočio si, humanistu, na ove ohole riječi.

–Ta i ti si čovjek, bogamu! Ta i ti hodaš ovom zemljom i jedeš njene plodove. O, ne, ne kažeš ti "hvala, neću, vi ste niži soj" kad se pred tebe stavi janje iz paca s krumpirima, ma i najobičnija pura u mlijeku. Kažeš "hvala" i sijevaš očicama neće li te netko ponuditi vinom. Samo bi najveći gad prokleo domaćine onako iz hira, vraćajući se kući puna želuca i dobrano napit. Oholice! "Niske, zemne stvari", kažeš, a sam si od zemlje postao i u zemlju ćeš se vratiti (da, Pismo ni tebe ne zaobilazi, nadmenjače!). I nije ovo neka zatucana dogma što iz mene progovara, to je ono neporecivo ljudsko što ti, čini se (!), svjesno odbacuješ od sebe, amputiraš! A s kojim pravom? Ta više ću, kažem ti – sad si već crven od bijesa – više ću cijeniti onog blentu Bilića iz Pakova kad vješto ulovi zeca u zamku ili kad preroni prag Bunara nego to tvoje ludo umovanje, sumanuto ludovanje. A budala si, čuješ li? Čuješ li!? – dovršio si u šaptu od silne ljutine, ne shvaćajući ni sam što se zbiva. A Strikan se samo smijuljio i sjedio dlanovima se držeći uspravnim i njišući se lagano naprijed–nazad. Napokon provali u grohotan smijeh i zapita nevinim glasom:

– Ali sam i takav vrijedan Božje i ljudske milosti, je li? Mislim, ako je Bog dobar i milosrdan, a bogobojazan čovjek isto tako, na sliku Njegovu, neće ni mene zaobići spasenje, ovamo i onamo, s druge strane groba? – Ti šutiš, ništa ti nije jasno, samo ti neka bespomoć navire iz želuca. Gledaš kako se Strikan leđero, s rukama u džepovima, zaputio kući, kao da ste upravo dovršili razgovor o izlasku u grad ili novom Hajdukovom lijevom krilu. I nisi ga otad vidio dugo, jako dugo. Sve do danas.

Sjedeći poluuspravno u prašini kraj Bunara, Strikan te promatra. Usne mu podrhtavaju, ruke su trijumfalno oslonjene o bedra, svijenih laktova. Čeka. Svjetina isto tebe promatra, slijedila je pravac Strikanova pogleda. Ti saginješ glavu, previše je ovo za jedan miran vikend u rodnom selu, provod na svježem zraku i domaćoj spizi. Poluglasno, a ipak svima čujno procijediš:

– I? Šta si vidio dolje? Šta kaže Crni svat?

– Kaže da si glup – spremno odapne Strikan, iskesivši se prašnjavo. I svjetinom se načas uzbiba neki smiješak. Strikan se u hipu osovi na noge i stane se ogledavati oko sebe, ovaj put nadmoćno. Ljudi odmah to primijetiše i opet zavlada opće mrštenje naspram ovog...mlatimudana.

– A nisu ni ovi ništa bolji, dapače. – Ti si zapravo osjećao ponos. Nazvao te glupim, tebe, Strikan! Možda prvi put u životu, neka je njegova rečenica služila izricanju suda o tebi, tebi kojemu se i u drugoj rečenici Strikan prisno obratio, obezvrjeđujući druge ljude oko vas dvojice. Jedino je još o Meštru Strikan govorio ad personam, sva su se ostala njegova demijurška nastojanja rastvarala u nedoglednoj općenitosti...

– Za tebe ima još nade, u tome je razlika – Strikan otpočne, glasno, drhtavo, nasmiješeno – Ovi su se davno rastali od svojega spasenja, negdje tamo u drugom osnovne, kad nam popovi počinju naveliko tuviti Pismo u glave, ali na svoj način, uvaljuju nam vlastitu...egzegezu, jel’ se tako kaže? – Kimneš glavom, samo da ovaj ne prekine monolog – A nisu tu samo popovi, ima egzegeta i egzegetovića kamo god pogledaš. Čuče na šalterima, iza stakala, ekrana raznoraznih i popuju...egzegiraju. Izgradili su oni tako kao neki grad od stakla, klimavu neku nakupinu građevina koja se ruši pod prvim naletima istine...Oh, kako su smiješna njihova bulažnjenja, pojmovi o sreći, ljubavi, prijateljstvu, žalosti, nesreći i smrti. Ali neka ih. Gnoje zemlju – značajno te pogleda. Ovaj put nisi protestirao, nije se zapjenio tvoj humanistički patos. Bilo ti je to pomalo i čudno, ali niotkuda bilo snage, bilo volje da se suprotstaviš ovome jarcu poganome.

– A eno, tamo dolje u pećini čuči Bog. Sad sam ga vidio, malo smo i prodivanili. Saznao sam dosta, premda ne sve...– Ovakvu hulu ljudi pak nisu bili spremni progutati. Uskomešaše se, krug se stegao oko Strikana, pali su i prvi buboci po njegovoj zasmrađenoj glavi, brzo, kratko, kao u želji da ga se što kraće dodiruje. Strikan je izvikivao nešto stihovano (dok su ga mlatili i mlatuckali), činilo ti se (nije mu baš uspijevalo nadglasati svjetinu): – Što to noću lupa u tami...GADE ĐAVOLJI...Smijehom putuj...JAČE GA UDRI...Odbrojavanje do novih zora...KUŠ, NESREĆO!...Unatrag i unaprijed...DOSTA JE, UBIT ĆU GA...Šešir na nekom štapu usred mora...STANI, ZBOG KATUŠE! UMRIĆE, BIDNA!...što i riječ svjetotvorna.

Svjetina se umiri, apel na savjest možebitno uznemirenu plačem jedne jadne starice upalio je. Buboci su prestali kad i Strikanova deklamacija. Ti si ga molećivo gledao, gotovo spreman da padneš na koljena pred njim, ne bi li on ponovio svoj božanski pravorijek, da ga čuješ u cijelosti. On se nasmiješen, s rukama u džepovima, isto kao onomad udalji skroz leđero i samo dobaci:

– Ih, pa nisam ja onaj zdesna Velikome Baji da ponavljam prispodobe... Zdrav bio!

Nikad ga više nisi vidio, budalu.

 Već u podnaslovu ovog teksta shvaćamo opasnost od drastičnog pogoršanja već lošeg stanja: ovo je tek proslov budućeg romana. Na pacijentu stoga treba hitno izvršiti liječenje jer, ukoliko ovaj tekst ponese romaneskna struja, njegovom autoru više nema spasa.

Pripovjedač opisuje i idealizira Strikana, starijeg usmenog kazivača čije priče prikazuju izvitoperenu stvarnost, ističu nepostojeće elemente stvarnosti (tzv. fikciju) i provociraju ciljanu publiku. U tom smislu ova priča može biti ogledan primjer kako se bolest književnog stvaralaštva prenosi s koljena na koljeno. Ukoliko i autor nastavi kozjim stazama pripovjedača i Strikana, napustit će obitelj, dobar posao, komforan gradski stan i otići širiti književnost u nezaštićenim ruralnim područjima.

Šamšonova priča pokazuje koliko odrastanje na selu može biti književno opasno. Na velikim livadama i u malenim zajednicama kontakt mladog čovjeka s literaturom je svakodnevan i posve nekontroliran. Osim knjiga koje leže posvuda, mladi je um izložen legendama i pričama starijih, socijalno neprilagođenih boema (poput protagonista Strikana) – a kad se usmena i pismena književnost pomiješaju s opojnim pićima u domaćoj proizvodnji, dolazi do stanja koje laik vidi kao pijano divljanje, a stručnjak prepoznaje kao knjigoholnu komu. Ljudi koji odrastaju u takvim svakodnevnim uvjetima gotovo sigurno će postati nekakvi umjetnici. Pitanje je – kako to liječiti?

Rješenje se nalazi u autorevom odlasku van grada i višetjednom liječenju u zdravim uvjetima. Međutim, ovdje se ipak ne radi o odlasku u toplice, nego u polje. Autor teksta dva će mjeseca provesti u vrtu i polju, te će svakodnevno od rane zore do večeri obrađivati polje i sudjelovati u svim fizički zahtjevnim tipovima posla. Nakon terapije pacijent će izgubiti volju za pričanjem i pisanjem, a usput će razviti snažno i zdravo tijelo. Na njegovu sreću, troškovi liječenja potpuno su pokriveni dopunskim zdravstvenim osiguranjem.