Onkraj uvriježene psihologije i sociologije, Améry pokušava iznutra rasvijetliti fenomen samoubojstva
Može li se shvatiti, pa i opravdati oduzimanje vlastitog života, dakle, taj apsurdni izbor koji poništava svaku daljnju mogućnost izbora, odnosno, slobodna odluka koja ukida samu slobodu? Da li je život bezuvjetno ono najviše među dobrima? Ima li psihijatrija što reći na slučajeve poput onog kada je, pripovijeda Jean Améry u esejističkoj knjižici pod naslovom Dići ruku na sebe: Diskurs o slobodnoj smrti, “jedan kovač gurnuo glavu među stranice škripa pa desnicom zavrtao spravu dok mu se lubanja nije rasprsnula”? Tko je u stanju procijeniti ima li smisla svojevoljno se zaputiti prema ništavilu i treba li za mišljenje upitati društvo, ili čovjek bitno pripada samome sebi, što najviše potvrđuje upravo samoubojstvom? Sumornim, čini se, pitanjima bavi se drugo autorovo djelo objavljeno na našem jeziku, nakon njegove najpoznatije knjige, zbirke eseja S onu stranu krivnje i zadovoljštine. Njoj je, pak, bila priložena fotografija: vidimo zamišljenog, proćelavog muškarca s dubokim borama; mogla su ih utisnuti samo užasna iskustva. Uhvaćene u nekoj dramatičnoj igri, crte lice neobično su izražene pa izgleda kao da se ispred nas nalazi voštana maska; dojam ipak narušavaju žive oči i ruka koja goruću cigaretu odmiče od usta. Portret je snimljen crno- bijelom tehnikom; odsustvo boja i nefokusiran Améryjev pogled potpomažu impresiju da je riječ o čovjeku koji ne pripada u potpunosti ovom svijetu, svojevrsnom asketu ili filozofu suočenim sa strašnim problemom. Nekome, tko je za sebe kazao da ima “prilično dug život intimnog odnošenja spram smrti”, što je posve vjerodostojno ako znamo da je taj specijalist za najteža pitanja prvo mučen u gestapovskom zatvoru, da bi potom preživio Auschwitz; nakon rata bavio se pisanjem. Rođen u Austriji kao Hans Chaim Mayer, promijenio je ime u francuski anagram, simbolizirajući tako vlastitu otuđenost od njemačke kulture, tema na koju je napisao oštrouman i dirljiv tekst naslovljen Koliko čovjek treba zavičaj. Dvije godine prije no što je 1976. objavio Dići ruku na sebe, pokušao je samoubojstvo; isti čin, uz pomoć šake tableta za spavanje, pošao mu je 1978. za rukom.
Onkraj psihologije i sociologije “Ovaj tekst situiran je onkraj psihologije i sociologije. On započinje tamo gdje prestaje znanstvena suicidologija”, stoji u uvodu. Dakle, nikakva znanstvena rasprava koja bi pretendirala da suicid proučava kao “objektivnu činjenicu”. Čega se, onda, autor prihvatio? Poriče da je riječ o fenomenologiji samoubojstva; njegovim riječima, “svih pojmova izvedenih iz riječi logos (...) ja sam se oslobodio” te navodi poznati Wittgensteinov citat: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti”. Ipak, svjestan svih apsurdnosti svog poduhvata, Améry piše: “Pokušao sam da slobodnu smrt ne gledam izvana, iz svijeta živih ili preživjelih, nego iz nutrine onih koje nazivam suicidarima ili suicidantima (...) Ja nisam pokušao ništa drugo nego da istražim nerazrješive oprečnosti ‘condition suicidairea’ (odnosno, samoubilačkih uvjeta) i svjedočim o njima – dokle jezik seže”. Suicidanti su, pojašnjava, samoubojice, dok je suicidar “onaj koji projekt slobodne smrti nosi u sebi, svejedno računa li ozbiljno s njim ili se samo igra”. Bez obzira radilo se o Paulu Celanu koji se namjerno na vrhuncu slave utopio u Seini, nepoznatoj kućnoj pomoćnici koja se bacila kroz prozor zbog nesretne ljubavi prema pjevaču s radija, ili ostarjelom i teško bolesnom psihoanalitičaru koji se ustrijelio, za sve važi jedino “totalna i nezamjenjiva jedinstvenost njihove situacije”. Središnji je pojam l’échec, francuska riječ koja otprilike označava propadanje, neuspjeh, “nepovratnost totalne propasti”, odnosno “prijetnju koja stoji u pozadini svačije egzistencije”, pri čemu je ključno da isključivo svatko za sebe ima pravo suditi o vlastitom slučaju - i nitko drugi; da li je nešto promašaj ili ne, ingerenciju nad odlukom da li je u nekoj situaciji samoubojstvo rješenje, ima samo mogući suicidant. Naravno da je smrt kućne pomoćnice uslijed trivijalnog razloga besmislena, ali, za Améryja, “što bi trebalo da bude vodvilj, a što tragedija (...) odlučuje autor”. Iskazi znanstvenika ili bilo kakvih promatrača sa strane nemaju nikakvu važnost, jer sucidanti su raskinuli s logikom života i svim zdravorazumskim argumentima koji u njoj – ali i samo u njoj – vrijede. “Ono što se zna izvana, nije ništa (...) Govoriti smije samo onaj tko je zajedno s njima (suicidantima) stupio u tamu”, tvrdi pisac. Oni koji slobodno odabiru smrt, čine to onkraj psihologije, baš u ime vlastite čovječnosti i prava na sreću; možda su preslabi da pobijede, vjerojatno i kukavice, izjedaju ih gađenje i mučnina, ali upravo će tim činom, umjesto pasivnog gnjiljenja, potvrditi vlastitu slobodu i autentičnost; žudnja smrti iz, kako je Nietzsche rekao, “ljubavi prema životu”. Kućna pomoćnica koja se bacila kroz prozor tako je “najekstremnije i samim tim najistinitije živjela u trenutku skoka”, koji je njezinoj egzistenciji podario puninu. To je pobuna, ali ne pobuna protiv društva, nego suvereno odbijanje pojedinca da se “komforno instalira u échecu”.
Biti normalan Sve svemu, biti normalan znači prevladati échec, ali ovdje se gorljivim uvjerenjem brani pravo na odustajanje. Društvo od svakog pojedinca zahtijeva prava koja mu pripadaju i pri tom je uvijek u pravu, ali ni obitelj ni prijatelji ne dijele našu mučninu i échec; individua ima pravo da se tome izmakne. Ono gdje društvo jest u krivu, je kada životu pridaje metafizičku vrijednost, dok je on, u stvari, biološka činjenica. Samoubojstvo je stvar “koja se, doduše, nikad ne izvodi izvan društvenih odnosa, ali s kojom je u krajnjoj liniji čovjek sam sa sobom i pred kojom društvo ima da šuti”. Čak se i sam izraz “samoubojstvo” izbjegava; riječ o dobrovoljnom činu u kojem nema nikakve agresije. Proklinjanje suicida je nehumano i arhaično; Améry nipošto ne poziva na samoubojstvo, ali želi s njega skinuti stigmu prezira i izopćenja, ili, pak onu bolesti; riječ je o posve legitimnom odgovoru na izazov postojanja. U Dići ruku na sebe ima bolnih redaka o usamljenosti pojedinca; baš kao i u Sartrea, pronicljivo se analizira kako su drugi zapravo protivnik, sam pakao koji mi stoji na putu. Inače, francuski je filozof presudno utjecao na Améryja, ali to ga nije spriječilo da iz Sartreovog djela izvuče radikalno suprotne zaključke. I za autora ovog djela čovjek je biće koje se neprestano projicira u svijet; tako je i ono što netko voli ili mrzi, zapravo “komad svijeta prisvojen iskorakom”; logično je, dakle, da kažemo i to da ovo djelo u nekom smislu sasvim sigurno pripada egzistencijalizmu. Također, staložena i čvrsta autorova sigurnost, nemaju, doduše, mnogo s vulkanskom invektivom “Van Gogh – ubijeni samoubojica” koju je Antonin Artaud napisao protiv društva, a naročito protiv psihijatrije, ali u određenom smislu ipak na nju podsjeća; uostalom, Artaud je napisao da je samoubojstvo “samo jedan način da nasilno ponovno osvojim sebe”. Vjerojatno će mnoge odbiti teška tematika i naizgled apsurdni argumenti, kao i ponekad zamoran esejistički stil, na momente patetično lirski. Ipak, doima se kao da je Améryjevo variranje određene suhoće i slikovitosti i te kako prikladno; kao da čovjeka uvlači sve dublje u samu suštinu predmeta. S pozicije zdravog razuma – pri čemu se otvoreno upozorava da se ovo razmatranje nalazi izvan njegovog polja - moguće je Dići ruku na sebe otpisati kao banalan pokušaj da se obrani samoubojstvo nasuprot tom istom razumu. Améry zna da njegov govor, kako piše. “svaki glupan može bez ikakva troška učiniti smiješnim”, ali to je rizik koji je svjesno preuzeo. Ovdje ćemo, nasuprot onome što pokušavamo da bude naša praksa, zauzeti drugačiji stav, sa svom sviješću o njegovoj problematičnosti. Baš kao što je Améry znao da se u taj “sablastan krajolik”, kako kaže “ne dospijeva čistim mišljenjem”, možda ljepotu njegovog djela u potpunosti mogu osjetiti samo oni koji bar donekle iz iskustva znaju o čemu se radi. Dobra je šansa da će većina čitatelja čvrsto usidrenih u “logiku života”, onih koji nikada nisu ozbiljno pomišljali da sami završe svoj život, knjigu doživjeti dosadnom i napornom. No zagonetka o kojoj Améry govori ipak postoji, a autor je uložio strasni trud da je razumije. Dići ruku na sebe tako nije apologija samoubojstva, nego afirmacija slobode pa i po cijenu ukidanja vlastitog bića, padanja u konačnu proturječnost: biti slobodan od nečeg – za ništa