Silazim niz stepenice. Pedesetlitarski vojnički ranac iz prodavnice vojne opreme na leđima. Manji ranac na desnom ramenu. U lijevoj ruci kofer s petnaestoinčnim Toshibinim laptopom. Stubište je čisto. Na zidovima su otisci dječijih patika i cipelâ pijanih odraslih.
Moram prema bus kolodvoru.
Njeni SMS-ovi ostavljaju rane po mom tijelu. Krvarim. Puštam da krv teče niz kožu. Zatim slijede druge poruke od kojih po mom tijelu raste mirisno cvijeće. Upao sam u meteorsku kišu poruka koje daju život i snagu kakvu ništa drugo ne može dati.
Opet ćemo se pomiriti. Nema nam druge. Osuđeni smo na uspjeh. Znam, uspjećemo kao niko prije nas. Poznajem toliko bezveznih parova koji imaju duge i uspješne veze. Kako njima to uspijeva, a nama tako teško ide?
Vjerovatno zato što se pretvaraju. Lažu jedno drugome. Imaju paralelne živote. Ili su potpuno prazni pa nemaju ništa osim vlastite veze. Možda ih ona čini stvarnim u blijedom svijetu sjenki koje se pretvaraju da su ljudska bića. Mislim da se oni samo vješto pretvaraju, dobro igraju uloge koje im je dalo društvo, roditelji, geni, bilo ko i bilo šta. Znaju kako to da urade. Sve im uspijeva: stan, auto, krediti, djeca. Na zidovima već imaju slike poznatih slikara. Dosada se uvlači u njihov život i oni postaju iskonski sretni i beznačajni.
Postoje muškarci i žene koji već u srednjoj školi izgledaju kao odrasli i ozbiljni ljudi, onakvi kakvi mi nikad nećemo biti. Već tada puštaju brkove, nose se staromodno i u svemu predstavljaju sretne kopije svojih bioloških stvoritelja.
Zašto mi ne možemo kao oni? Zašto se ne znamo pretvarati? Zašto sanjamo o životu dok nam se on dešava tako brutalno? Zašto je naša mašta tako zahtjevna i uvijek nam gradi kristalne svjetove u kojima je nemoguće živjeti? Zašto stalno želimo toliko puno od života, a dobijamo tako malo.
Ništa me ne može pokolebati. Ako se ne pomirimo, večeras imam noćni autobus za povratak kući. Četiristo kilometara unazad kroz vrijeme i prostor. Devet sati razapet na sjedištu što miriše na hranu siromašnih. Onda opet nazad ka njoj. Neumoran sam. Mogu tako stalno. Mogu tako godinama. Osamnaest sati gore-dole puta godinama.
Mogu ja tako do vječnosti. Sve dok me SMS ne usmjeri prema poznatom stubištu. Dok otisci patika i cipela na svježe okrečenom zidu stubišta ne postanu znakovi iz nove Altamire u eonskoj budućnosti. Kad propadne Zapad.
Isto tako mogu besciljno šetati kvartom. Krivudati oko njene zgrade u koncentričnim krugovima. Biću heliocentričan jer ona je moje Sunce. Sve dok mi ne otpadne vojnički ranac s leđa. Dok mi se odjeća i obuća ne pretvore u krpe. Ništa me ne može pokolebati. Svaki njen SMS me pogađa ravno u srce. Ja sam Isus. Krvarim samo za sebe. Pustinja me očekuje.
Faruk Šehić
(1970.) bosanski je pjesnik, romanopisac i pisac kratkih priča. Studirao je veterinu u Zagrebu do početka bosanskog rata u kojem je aktivno sudjelovao. Poslije rata posvetio se književnosti. Za roman Knjiga o Uni dobio je nagradu Meša Selimović kao najbolji roman objavljen na govornom području Srbije, Hrvatske, Crne Gore i BiH u 2011. i nagradu Europske unije za literatureu – EUPL 2013. Radi kao novinar i kolumnist u sarajevskom magazinu BH Dani. Knjige su mu prevođene na engleski, njemački, makedonski i bugarski jezik.