Biserka Cvjetičanin  

Prema kulturnoj strategiji Rijeke

U tekstu o kulturnim/stvaralačkim industrijama u prošlom broju Zareza upitala sam se nije li vrijeme za osnivanje centra ili instituta u našoj sredini koji bi se posvetio njihovu istraživanju, te sam istakla da bi Sveučilište u Rijeci svojim otvorenim i dinamičkim pristupom novim izazovima moglo odgovoriti i ovom, možda u okviru kulturalnih studija. Koincidencijom, tih dana dobila sam publikaciju Prilozi kulturnoj strategiji Rijeke/Contributions to Cultural Strategy of Rijeka (Rijeka, Drugo more, 2004., urednik Davor Mišković), kao rezultat istoimenog projekta koji su financijski pomogli Grad Rijeka i Europska kulturna fondacija. Dok Sveučilište u Rijeci potiče promjene u okviru Bolonjskog procesa i, na primjer, programa PIL (u prošle tri godine ostvarilo je velik investicijski ciklus kojim je osuvremenjena infrastruktura za edukativne i istraživačke programe), prilozi kulturnoj strategiji u najvećem dijelu govore o “zatvorenim svjetovima” riječkih kulturnih institucija, što pokazuje da veze između kulture i obrazovanja ne postoje, odnosno da se kultura ni u kojem slučaju ne percipira kao transsektorska djelatnost.

Stvaralački grad

Za Rijeku, snažno industrijsko i lučko-transportno središte koje godinama propada, razumijevanje kulture kao razvojnog resursa grada je imperativ. Mnogi gradovi u svijetu u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća prihvatili su novi koncept ekonomskog razvoja općenito i urbanog razvoja posebno, nazvan Kulturom predvođen ekonomski razvoj (Culture Driven Economic Development). Kultura, njezine institucije i sve ono što ih prati, postaje središte gradskog i regionalnog razvoja, stvaralaštvo i umjetnost priznaju se kao predvodnici nove ekonomije i urbane obnove, a posebno se inzistira na ulozi kulturnih industrija. Dovoljno je spomenuti neke gradove koji su, preobrazbom u kulturna središta, osigurali i vlastiti ekonomski razvoj: Birmingham u Velikoj Britaniji, Bilbao u Španjolskoj, Bogota u Kolumbiji koja je, štoviše, od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas smanjila broj ubojstava, te noviji primjer Liverpoola koji je nominacijom kulturnoga grada doživio razdoblje ekonomskog napretka. Naglašavajući da su gradovi oduvijek bili srce kulture i civilizacije, stvaralačka žarišta, te da se u današnje vrijeme suočavaju s ekonomskim, socijalnim i infrastrukturnim problemima, Charles Landry u knjizi Stvaralački grad (The Creative City, London, 2001.) u središte stavlja novu dimenziju – ljudske kreativnosti i kulturne inovacije – kao razvojnu pokretačku snagu. Kulturne institucije ne smiju biti statične strukture nego “procesi koji pridonose stvaranju kulture grada”.

Autističnost kulturnih institucija

Prema Prilozima kulturnoj strategiji Rijeke, te kulturne pokretačke snage nema. Kulturne institucije zatvorene su u čvrste, nepomične strukture (koliko smo udaljeni od široko organiziranih clustera u drugim zemljama!), uz neke iznimke one su potpuno autistične, samodovoljne i neprepoznatljive, ne postoji programska temporalnost i prostorna fleksibilnost. Ova obilježja pripisuju se, velikim dijelom, naslijeđu socijalizma. Ne bih se s time složila. Sjećam se kada su mnogi od nas, riječkih (sušačkih) srednjoškolaca – u doba socijalizma – hrlili na izložbe koje je pokretao i ostvarivao Boris Vižintin, uvijek u “novim trendovima” kako bi se danas reklo, ili u HNK s Otelom Veljka Maričića. Tada je Rijeka bila eminentno kulturno središte, dinamično i živo. Naravno, s tranzicijskim procesima, kulturne promjene su bile neizbježne, i u mnogim zemljama Središnje i Istočne Europe dovele su u krizu brojne institucije, od kojih su neke nestale, a neke redefinirale svoju ulogu. Međutim, to što se Rijeka dovela u situaciju da se “od kulture traži da funkcionira kao vodovod, kanalizacija ili distribucija energijom” (str. 63), stvarno nema veze s naslijeđem socijalizma, nego s onima koji ne razumiju nove izazove, pa im se, prirodno, opiru. Tim su dragocjeniji novi akteri u kulturi koji pripadaju neinstitucionalnom sektoru, otvorenom i fleksibilnom, spremnom na prilagodbu uvijek novim promjenama ili njihovu iniciranju.

Perspektive

Stoga je pojava Priloga važna. Oni kritički analiziraju stanje u riječkoj kulturi, osobito upravljanje u kulturi, naznačuju probleme i potrebe, i daju neke smjernice koje bi mogle biti korisne za (buduću) kulturnu strategiju Rijeke. Sigurno su šansa za kulturu Rijeke brojna napuštena skladišta i tvorničke hale, na primjer golemi prostori Torpeda, koje “valja pretvoriti u ulice kulture i umjetnosti”, zatim ulaganje u kadrove, reorganizacija ustanova kulture, što se sve nabraja u Prilozima. Također bi projektni ili programski pristup financiranju kulture bio mnogo efikasniji od sadašnjeg. Učlanjenje u Mrežu stvaralačkih gradova (Creative City Network) otvorilo bi nove mogućnosti međunarodne suradnje. Međutim, za identitet i razvoj ovoga mediteranskog i srednjoeuropskoga grada burne povijesti, bogatog kulturnog nasljeđa i umjetničke tradicije, velikih suvremenih stvaralačkih potencijala, potrebno je mnogo više: istaknuti njegove vrijednosti i posebnosti i strateški se opredijeliti.