Tomislav Fačini izazovima je Cavalierijeve partiture pristupio zdravo uravnoteženom kombinacijom principijelnosti i pragmatičnosti
Uz poluscensku izvedbu Prikazanja duše i tijela Emilija de’ Cavalierija u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 2. lipnja 2015.
S dobrim pokrićem sve angažiraniji i ambiciozniji Vokalni ansambl Antiphonus svoju je koncertnu sezonu zaključio uistinu ambicioznim projektom – poluscenskom izvedbom opere/oratorija Prikazanje duše i tijela Emilija de’ Cavalierija. Ansambl predvođen vrsnim dirigentom (a po potrebi i sporadičnim pjevačem i/ili čembalistom) Tomislavom Fačinijem latio se tako zadatka koji je na određenim razinama zahtjevniji čak i od Bachove Muke po Ivanu, izvedene nešto ranije ove sezone. Bachova je glazba, doduše, kompleksnija; Cavalierijeva je, međutim, izazovna upravo u svojoj prividnoj jednostavnosti. Prikazanje, naime, uglavnom slijedi načela firentinske Camerate, postavljajući solističke nastupe uglavnom u monodijske okvire, dok orkestralni ulomci i zborovi uglavnom homofono oblikovani. Takvim, dakle, asketskim materijalom treba moći ispričati moralitetsku priču napučenu alegorijskim likovima, koja je, kao takva, prilično strana današnjem prosječnom slušatelju i na glazbenoj i na idejnoj razini.
Tomislav Fačini tom je izazovu pristupio zdravo uravnoteženom kombinacijom principijelnosti i pragmatičnosti. Potonje se očitovalo ponajprije u razumnom kraćenju brojnih strofno oblikovanih odsjeka – glazba time nije izgubila ništa, dramaturška ravnoteža nije dovedena u pitanje, a izvedba je postala protočnijom. Pragmatičnom se pokazala i izvedba s raspoloživim snagama dijelom profesionalnih, dijelom poluprofesionalnih ili amaterskih pjevača, kao i instrumentalista s različitim razinama iskustva u povijesno obaviještenom izvođenju rane glazbe. No, kao i u slučaju Muke po Mateju, i ta se odluka pokazala možda čak i više principijelnom nego pragmatičnom – realno je pretpostaviti da ni u Cavalierijevo vrijeme Prikazanje nisu izvodili isključivo profesionalni glazbenici; k tome, “neprofesionalni” glasovi bitno pridonose neposrednosti dojma, što je u ovakvom djelu i više nego dobrodošlo. Isto vrijedi i za poluscenske elemente, kojima je izvedba dobila na dinamičnosti, posebice s obzirom na to da su odlično iskorištene prostorne datosti atrija Muzeja za umjetnost i obrt, ali i stubišta i galerije na prvome katu.
U glazbenom smislu, Fačini je pronicljivim i stilski opravdanim odlukama o rasporedu sudjelovanja pojedinih glazbala u pojedinim odsjecima dobro slijedio dramaturgiju djela i dodao razinu raznolikosti u inače relativno jednoličnoj partituri. Posebno raduje proširena continuo sekcija (koja je uključivala i lutnju i harfu), kao i sjajna sekcija limenih puhača (kornet i tri trombona), dok su gudači Hrvatskog baroknog ansambla bili na svojoj uobičajenoj razini.
Među pjevači, najbolji su dojam ostavili – i glazbeno i scenski – tumači naslovnih uloga: sopranistica Ana Lice kao Duša i bariton Leon Košavić kao Tijelo, a svakako treba izdvojiti i kvalitetne doprinose sopranistice Monike Cerovčec (Anđeo čuvar), altistice Martine Borse (Savjet) i tenora Želimira Panića (Razum).
U riznicu se ranobarokne opere, dakle, zagrabilo smiono, ali i uspješno. Stoga nema razloga u tu riznicu ne posegnuti još koji put. Primjerice, Seelewig Sigmunda Theopila Stadena djelo je srodno Prikazanju duše i tijela – a nema sumnje da bi ga Vokalni ansambl Antiphonus znao i mogao uprizoriti dostojno i pravedno