Potaknuti aktualnim medijskim napisima i zlonamjernim insinuacijama vezanim uz poslovanje Druge strane d.o.o. kao izdavača dvotjednika Zarez, želimo podsjetiti na okolnosti nastanka i specifičnosti rada ovoga poduzeća i naše novinske redakcije.
Potaknuti aktualnim medijskim napisima i zlonamjernim insinuacijama vezanim uz poslovanje Druge strane d.o.o. kao izdavača dvotjednika Zarez, želimo podsjetiti na okolnosti nastanka i specifičnosti rada ovoga poduzeća i naše novinske redakcije.
Naime posljednji su se tjedan u raznim novinama i na portalima pojavile interpretacije po kojima je Zarez izvor nekog tajnog 'Zlatarovog zlata', poligon za regrutaciju u državnu službu, fikus-firma za izvlačenje državnog novca, kulturni parazit koji vlast hrani samo zato što neki njezini službenici u tome imaju vlastiti materijalni interes.
U pozadini takvih napisa stoji prekrajanje medijskih zakona u Ministarstvu kulture i nova-stara neuroza koliki će komad budžetskog kolača netko dobiti, pa su se uslijed te neuroze sami zainteresirani akteri s medijske, tobože nezavisne, scene brže-bolje prihvatili posla da iz reda izguraju, tj. eliminiraju, svaku konkurenciju.
No nasuprot teorijama s rubova pameti o Zarezovom interesnom organiziranju stoji stvarni život. Stvarna redakcijska borba da se objavi novi broj, borba koja u manjem ili većem intenzitetu traje već 14 godina postojanja ovih novina. To što je Zarez opstao svih tih godina u najvećoj mjeri ovisi o ljudima koji su novine radili, njihovoj energiji i njihovoj spremnosti da bez novca ili za mali novac rade što je moguće više profesionalne i relevantne novine za kulturu, pa tek onda ovisi i o novcu koji je uvijek transparentno i na natječajima Zarez dobivao.
Zarez je počeo izlaziti u veljači 1999. godine, nakon što je cijela tadašnja redakcija Vijenca napustila redakciju, ne pristajući na cenzuru i pritiske izdavača Vijenca Matice hrvatske. Novi izvaninstitucionalni i neovisni subjekt, poduzeće Druga strana d.o.o., kao izdavač Zareza osnovano je uz financijsku pomoć Instituta Otvoreno društvo, a svi članovi redakcije koji su to željeli postali su njegovi dioničari. Temeljni kapital Druge strane iznosio je 1999. zakonski propisanih 21.000 kuna, što znači da je na svakog od 15 dioničara dolazilo 1400 kuna.
Do danas Druga strana d.o.o. nije povećala svoj osnivački kapital niti su dioničari ostvarili ikakvu dobit, jer u poduzeću nije bilo nikada dobiti, već se tijekom godina zbog nedovoljnih sredstava zapravo stvarao dug. Redakcija Zareza je tako uvijek, u svim svojim različitim sastavima, zapravo plesala na žici između održivog i neodrživog, i da smo se rukovodili isključivo financijskim interesima i 'tržišnim uspjehom', odavno smo se trebali ugasiti. Dioničari Druge strane nisu imali nikada privatne financijske koristi od Zareza, nisu privatnu korist ni očekivali, a nisu se ni ponašali kao da je ovo poduzeće koje mora ostvarivati rast i biti konkurentno na tržištu kapitala.
Iako je većina dioničara, tj. novinara i urednika prestala raditi u novinama tijekom godina (iz različitih razloga), vlasnička struktura nije se bitno izmijenila. Sami dioničari – svjesni okolnosti nastanka novina – nisu nikada vršili pritisak na nove članove redakcije i nove urednike, nisu određivali što treba pisati, nisu se bavili pozicioniranjem i lobiranjem, jer su svi oni znali da Zarez pripada najviše ljudima koji ga u tom trenutku rade. Stupanj samostalnosti i neovisnost o 15-ero vlasnika u odlučivanju kakvi postoje u Zarezu ne vrijede u većini drugih domaćih tiskovina, pa predstavljaju čak svojevrstan eksces u uobičajenoj medijskoj strukturi.
Zarez je većinu godina svoga postojanja (osim prvih godina) dobivao dotacije Ministarstva kulture i Grada Zagreba, i to uvijek putem godišnjih javnih natječaja. Uredno smo svake godine osmišljavali programe, izrađivali budžete, podnosili izvještaje i ispunjavali svoje obaveze (broj svezaka, broj stranica, teme i dr.). Tako je bilo za ministra Bože Biškupića, pa Antuna Vujića, iznova Bože Biškupića, sve do Andree Zlatar.
Iznosi tih potpora su se posljednjih godina čak smanjivali, pa je ove godine – dakle u komisijama u kojima su sada neki od članova navodne Zarezove krtice – Zarez dobio 600.000 kuna od Ministarstva i 180.000 od Grada, dok je u Biškupićevo vrijeme dobio 700.000 kuna (npr. 2008. i 2009), tj. ranije od Grada 330.000 kuna (2008), 250.000 (2009), 200.000 (2010). Na što se trošio i troši taj novac poreznih obveznika, opširno i po stavkama, možete pročitati u novom broju Zareza.
Odluku o mogućem formalno-pravnom sukobu interesa u slučaju aktualne ministrice i Zareza donijet će, naravno, za to nadležno državno Povjerenstvo. Ono što mi znamo jest da nije bilo privatnog bogaćenja, pogodovanja ili zloupotrebljavanja javnog interesa od strane privatnih osoba. Moguće je tek da je bilo nespretnosti i sporosti u proceduri prijenosa vlasničkih udjela ili pak ponašanja suvlasnika koje se ne uklapa u današnje poduzetničke norme. Ali sve to ne znači 'sukob interesa' u smislu pogodovanja nečijem privatnom interesu nauštrb javnoga, niti znači državno protežiranje jednih novina za kulturu.
O tome koliki je doprinos Zareza javnom interesu mogu se uvjeriti svi koji pogledaju arhivu dosadašnjih 357 brojeva Zareza dostupnu na našim internetskim stranicama. Ta arhiva objavljenih brojeva nije hudinijevski trik, nju ne mogu uništiti kuloarsko mrmorenje i medijske diverzije nekih aktera. Arhiva je stvarna, brojevi su doista objavljeni, kupovani su na kioscima, sačuvani u knjižnicama, a tekstovi iz njih već dugo imaju svoj javni život i mnogi od njih su tijekom godina doista mijenjali ovdašnju društveno-kulturnu klimu. To je jedino stvarno Zarezovo blago i jedina dionička vrijednost Druge strane d.o.o.