Probavljam te vječno kao sirovi komad mamuta

Kritični susreti

Zalijevam dolinu tropa Orahovcem s usirenim mlijekom Evociram ideal tebe kao Paleontolog davna vremena

Nekada si imala koronu I moć poigravanja s dimenzijama Neeuklidskog prostora

Nekada su tvoji pokreti organizirali Čestice tvoje nježne aureole U tek izmišljene jezike I neponovljive načine razmišljanja

Nekada su tvoji pogledi bili satkani od Zvukova uspavanke Drevne polifonije biljaka

Nekada je asimetrija tvojih dojki Dok ležiš Remetila kozmos Kao kvantni kaos

Nekada si razumjela nedosljednost Mojih dodira I sintaktičkih Kakofonija

Nekada si se taktilno sporazumijevala Sa nebeskim tijelima I tješila sunca na samrti

Tvoje biće u meni još evoluira Iako sam te davno nehotice ubio

Uz tvoje balzamirano tijelo Prebirati ću prosute zlatne spirale

I čekati

Dok me za ruku ne odvede crnokosa kurva Grimiznih usana umazanih vriskom Zmijskim stiskom odvući će me daleko ?U titanski polis rasapa duha Dekonstruirati ćemo zbilju U maniri drevnih bića Kopulirati ćemo s mrakom ?U ekscesu groteske

Mrsit će se naša tijela kao psovke Dok nas hrani nektar neo-mazohizma

Naši hibridni organizmi Iznjedrit će nova spolovila Naša ljubav Ljubav dviju prekomjernih lucidnosti Suočenih kao dva zrcala Tvoriti će neponovljivu romanesknu Mrežu Beskonačnu i zasljepljujuću

Plod naše ljubavi

Posramit će čovječanstvo

I uništiti ga kao što je kromanjonac uništio

neandertalca

Pozivnica

Uzmi moj dlan od finog kvarca Vodim te u kraljevstvo samoće Obuci nešto toplo od nerca Da ne umreš od hladnoće

Kraljevstvo je duboko ispod zemlje Ispod tisućitog sloja iluzije ljepote Kada te obaspe istinosno inje Ne boj se sivila i strahote

Sjeti se, odavno smo mrtvi Najgore je daleko iza nas Samo osluškuj kako zidovi Reflektiraju naše korake i glas

Drži čvrsto moj pješčani dlan Dok te vodim kroz poroznu tminu Za povratak je već kasno Istražimo pustu građevinu

Istina je ovdje toliko blizu ?Da je možeš opipati Vječnost je pred našim nogama Nemoj zaspati

Predmeti kao duhovi blještavi i odvratni Smrznuti dok se svijet stvarao Dok smo živjeli životom samoubojice Tok vremena je ovdje stajao

Čak kada istražimo i zadnji kutak Samotne palače bez ijednog čuda Život će nas i dalje trgati Ali sasvim nježno, kao bijesni buda

Smrznuti čovjek

Vučem svoj rigidni kip kroz vrijeme pijeska Tražim sitne pukotine i ližem kondenziranu okrutnost Pitaš se je li uživam? Moj metabolizam je spor Spremam zimnicu za dane na samrtničkoj postelji Niz grlo mi još klizi prvi kolostrum dok trepćem po treći Put od rođenja Tvoja toplina tek je na putu do mog srca A stići će tamo kada eksplodira sunce Mekoću tvojih tkiva ne mogu dodirnuti na vrijeme Poruku će zamrznuti zglobovi mojih prstiju Tvoji živi osmjesi za mene su aktovi u maslinovom ulju Probavljam te vječno kao sirovi komad mamuta Kroz bakrorez mozga omamljen očekujem prošlost Ti si ljubav, al to ću osjetit poslije

Kada se rasprsne velika slagalica koju danonočno slažem Tijelo nalik na citadelu mi više neće predstavljati problem Uzet ću suhu travku i crtati portret tišine Po tvome licu, Uvući ću te u svoj prostor na dnu oceana Gdje se šapat sporo probija kroz toplu melasu

A onda ću ti razmaknut kosu i ugrist te za uho

Ljubav, a?

Sve do kraja moga djetinjstva vjetar je proizvodio sablastan Zvižduk u mojim šupljim očnim dupljama I šamarao mi solju šupljikave obraze Svrake su gradile gnjezda u zjapećim međurebrenim procjepima I hranile se preostalim živim mesom Sunce je pržilo moje plastelinske organe iznutra

Dok je moje vlasište smrdilo na zgarište Drugi su se sjajili kao začešljani oratori I veseli diktatori Udarali me vilicama u grkljan I ostavljali testosteronske pozivnice

Vrela protoplazma negacije mi je Poput antimaterije Plela nerazmrsive trajektorije Po golcatome tijelu i unutar lubanje

Bio sam sin iščekivanja smrti I nasljednik mučnine alkemičara

Pljuvačka koja se cijedi niz žicu Jedva održava integritet.

Kada sam tebe upoznao Negdje na kraju djetinjstva Našao sam se ispod proplanka moći Licem u lice sa suitom u D-molu

Noćni leptir mi je sletio na ruku I odsvirao deset najnižih tonova klavira

Istodobno

Basovi su zagušili moje oči I zapetljali uzdignute dlake na podlakticama Mješajući tužnu leguru moga srca Kao lišće

Volim te

Pacov na cesti

Zgaženi pacov na cesti u disperziji samrti ?mislio je na smrt prijateljice mušice u pisoaru

Grijala ga je krv u grlu, golicala ga je parodija slike dok je ležao udobno zavaljen U betonskom budoaru

Osjetio je da je neobično sretan, životnu je magmu žvakao Parodija je pogrešna riječ, realnost je bila nevidljiva dok je po otpatcima skakao

Takvu ugodu nije osjećao ni kad mu je mušica skrotum grickala Niti kada je on njoj minijaturni šupćić lickao

Razmišljao je je li ju uopće itko vidio na stjenci pisoara u klubu Dok je pjevušeći narodnu melodiju praznio mjehur na beživotnu bubu

Koliku je agoniju proživljavala, je li mislila na njega Je li se hihotala nad aranžmanom svega?

Onda se iskrao od svojih misli da bi ih u miru promatrao Divio se toj neobičnoj kreaciji kao potentan mladi orao

Drhtio je nad neponovljivom estetikom Plakao nad pejzažem smisla i njegovom poetikom

Iznenada ga je kerumov kamion prevozeći neke emulzije ?Bezbolno sveo na dvije dimenzije.

Granice drevnog kraljevstva

U ovakvim noćima mi agonija degeneriranih beskućnika Ili krikovi prasaca iz postrojenja za proizvodnju pancete Malo znače Mušica se stropoštala na tipkovnicu ispred mene I odlučila umrijeti Arhitektura drevnog kraljevstva Je možda i bila kaleidoskop svijetlosti sa tisućama stupova I apsidama određenim putanjama prastarih kometa A možda još postoje vilinski organizmi u tim neviđenim prostranstvima Ali bedemi koje treba prijeći mogu se samo preletjeti u treskavici boga morfeja međutim njihova se topologija ne može zapamtiti a kamoli hotimice rekonstruirati

dao sam danas babi sa batrljcima mjesto nogu 5 kuna više se ne sjećam zašto

oppenheimer je glavni tvorac atomske bombe pitao se odakle izvanredna briga za svijet koji je osuđen na smrt uz ismijavanje u šupljoj svemirskoj rupi

više se ni ne sjećam prvotne ideje budući sam pio gusto holandsko pivo sa 8.6 posto alkohola međutim uprkos što sam pijan slutim stanovite mehanizme koji se poigravaju mnome

začas postajem krvoločni rasist a onda zatim vrlo brzo budist? koji prepoznaje apstraktne aždaje pojavnog svijeta ?znam samo da zazirem sve više od forme i od bilo kakve uniforme da ne spominjem definicije

svijet je pomalo tužan

ljudi znaju izmamiti čak i suzu daju cijeloga sebe tek za blijedu slutnju

ali ipak za opravdanu slutnju

pijan stari antiša, pijan

Posljedice Zen-Budizma

Rider on the wheel

Jesi li se umorio crni jahaču sa maramom od pijeska Zvjezdani kotač je još jednom prošao startnom ravninom Polja kamilice su ti ponovo eksplodirala u lice Dok si vagao misli i rastezao sinapse Lice ti se naviklo na topli miris vjetra Zubi ti tromo grizu tek ubrani kupus Umjetno sunce te stalno prži i ne možeš izdržati njegove zrake Uvjek je visoko, vječno je podne

Mase ljudi, miljarde, jedan identitet, isti entuzijazam Ne smiješ misliti o trenutku jer si se u njemu uvijek izgubio Kotač te razvlači protiv svoje volje kroz poznatu pustoš Pa te malo muči scenama iz stare trash burleske Koje nisi nikada dobro podnosio

Pitaš se jesi li negdje pogriješio Vjerojatno si precjenio taj mali odsječak svijesti Zaboravio si kada si plašljivo otvarao neočekivani poklon Kada si se brčkao u pličaku i tražio školjke i oblutke Ljuljuškao se među svjetlucavim zvijezdama

Baudrillard

Danas je umro Jean Baudrillard Slomio sam olovku i stavio papir preko očiju Buddha Shakyamuni je umro prije 2500 godina Shakyamuni znači utihnuli mudrac iz plemena Shakya

Baudrillard je mrtav, simulakrum dalje živi Nemilosrdno integrira ljudsku biocenozu Apstrakcija je prevladala Apstrakcija je evoluirala Apstrakcija kao obmana Apstrakcija je nestala ?

Gledam

Oči su mi otvorene

Gledam

Vidim vrlo dobro

Gledam naprijed

Vidim kristalno čisto

Očima upijam svjetlost

Gledam vrlo aktivno

Udišem i gledam

Ne moram slušati

Slike spremam

Kroz kapilare

Na mrežnici

U krvotok

Sjedim

sjedim

Istina o istini

Postoje dani kada se ne pitam ima li života prije smrti Dan kada sam jahao ogromnog vola Ili dan kada je smrt oblizivala usta ispucana Kao šupak zoofoba Svaki dan kada sam nadmudrio moloha marihuane I plutao na njegovim treptajima Ili pak sintetički dani mozga Prepunog šarenih molekula Orgijastični dani kada sam naučio najviše o anatomiji Ili autoorgijastični dani kada sam proučavao Natpis na delfijskom proročištu (Gnothi Seauton)

A tek dani pod palijativnom njegom raznih proizvoda ljeta

Kada razmislim bolje tih dana nisam imao podsvijest Tek tijelo kao galaktičku antenu I objektivan mozak bez centra za logiku

Postoje teorije da ne postoji istina Čiji tvorci vjerojatno misle na pogrešnu istinu A postoje i teorije da se njezin nedostatak Nadomješta savršenom istinom Postoje dani kada sam uvjeren da je to hrpa pizdarija

Noći bez osjećaja

Dok se jebemo negativnim pokretima zdjelica U noći bez osjećaja Po uhu mi rasipa tišinu plišana životinja Šapće mi o budučnosti O dugoj šetnji rubom vremena Prešutno pričamo o danima izvan tijela Dugim ležanjima na duguljastim trenutcima

Dok sunce? bude duboko ispod planeta Sa neba će kapati destilirani pesimizam Penis će mi stiskati etika samilosti

ležat ćemo sklupčani u toploj kutiji svemira kao duhovi nježnih asketa

sunce će se vraćati sve rijeđe i rijeđe

i kada zvukovi kozmičke oboe izbrišu posljednje naslage stiliziranih krokija sa posuđenih tijela upoznat ćemo se naposlijetku i dati si nova imena

Antej Jelenić ( 9. rujna 1983.) studira automatiku u Splitu, piše poeziju i kratke priče, a bavi se i konceptualnom umjetnošću. Izlaže na AAA manifestaciji u Splitu.