Poezija odbrane
Hodam brzo, lako
Rep mi se ljulja u ritmu kukova
Zbog maskare od juče
Pogled mi djeluje sanjivo
Ne umijem da se šminkam
Ali ovaj karmin mi dobro stoji
Svi se okreću
Jer sam ženstvena
Pucam od radosti
Bola
Ah, da, prkos je riječ-
Shvatam pa
Pokazujem srednji prst
Nekom debilnom bilbordu
Ali krišom
Jer sam ženstvena
Prolazim pored gomile
Policajaca
Pokazujem im srednji prst
Krišom
Ne jer se bojim, već
Jer sam ženstvena
I izazivam ih na poglede
Koje prezirem
Koje, ipak, tražim
Jer sam ženstvena
Kojih se gadim
Jer sam suptilna
Ja sam njiva
Jer sam ženstvena
Na meni se prima
Sjeme pogleda
Sjeme smjeha
Sjeme suza
Sjeme sjemena
Jer sam ženstvena
Jer sam ženska
Čak i ova poezija
Neko je zrno što je uspjelo
Na njivi moje otvorenosti
Natopljene, sveopšte
Poezija odbrane
Nećkanja
Poezija primanja
Poezija čekanja
Ženstveno
Palacam jezikom
Kopam njim kao plugom
Po sopstvenoj vlažnoj njivi
I užitak je nevjerovatan
Iako ne znam šta radim
Čežnja, je li uopšte moja
Pipamo se čežnjama
Na mojoj njivi
Valjamo se goli
Na mojoj njivi
Jer oni vjeruju da moja zemlja miriše
Jer ja sam ženstvena
Sve to sjeme koje mi je sad u ustima
može se progutati
Zaliti vinom
Zatim pokakiti
(Ova poezija ne psuje)
Negdje usput prosuće se novo
Taći se u praznim jamicama
Opet
U šupljinama riječi
Opet
U mojim šupljinama
Opet
Eto, zato oni pišu
Jer sam ja užasno
Ženstvena
I uvijek mogu opet
Ja sam
Blato njihove poezije
Meso koje suzdržano čeka
Uvijek čeka duže
E, zato ja pišem
Samo malo drugačije
Znaš
Ženstveno
Slično kao što dižem srednji prst
Gotovo
Krišom .!.
Gorko senzualno
Samoća počinje
Našom paralelom
I umnožava se do beskraja
U kom se diramo
Kako smo pokušali JEZIKOM
I jezikom-
Pomislila je.
A onda se sjetila da, ipak, nije ništa
Pokušala .
I pomirljivo je spustila tanke prste u gaćice.
Mi nikada nećemo (p)ostati
Mi nikada nećemo postati bivši ljubavnici.
Ja ne želim da znam šta je odlučnost
Ti žeđaš ideale.
Mi ne ubijamo.
Mi ginemo.
I kažemo-
Hvala!
Tu prestaje razmjena polova
Dva ushićena hermafrodita.
Tu, gdje je počeo rat-
Tješim se.
Hobotnica
Jezik palaca
Siječem ga
Oštrim skalpelom tišine
Precizan je rez
I savršeno besmislen
Raste sa svih strana
Zove ispod kapaka
Viri iz ušiju
Nemam više nokte
Sve to je jezik
Pipci vječnog htjenja
Vječito bez plijena
Probija koljena
Pruža se niz stopala
Čeka da samo pokušam da vodim ljubav
Utroba se grči
On igra
Zove-
Roni!
Mastilo ispuštam
Da se spasim
Nek palaca u tami
Bezzubnik predator
Skini se!
On kaže-
Skini se i piši!
On se skine
I ja se skinem
I pišem
Gleda me
Ne može da podnese tipkanje
Pipkanje
Sa daljinom u meni
Do koje nikad ne probija
Ustaje
Go i nimalo krut
Ali jezivo odlučan
Uzima i mene i
Zagrijanu mašinu koja je postala
Moja pohota
Moja nježnost
Moje meso
Misao
Smisao
Samo jednim hitrim pokretom
Izbacuje nas kroz prozor bez zavjesa
I opet sam na tlu
Razlupana
Gola
Oko mene
Krv
Blato
Slova
Prokleta slova.
Lavica lovi
I vrebam
I kružim
I prilazim
I rastežem
I tu sam
I skačem
I dotaknem
I pobjegne
I opet
Vrebam
I kružim
I bliža sam
I razvlačim
I skačem
I ne hvatam
I opet
Vrebam
I kružim
I kružim
I kružim
Samo da ne prestane
Jer ako Mu donesem iskasapljen plijen
Metafora postaje prosta
Pjesma ljubavna
A nisam zamislila da On bude baš
Lav
Savršeno zadovoljstvo?
Zavaljena sam
Izmrcvarena
Duša mi izviruje iz podočnjaka
Ruke umorene
Od ispruženosti
Noge malaksale od
Međusobnog utrkivanja
Utroba izmorena od autoironisanja
I metautroba spremna za san
Pored mene
Čovjek
Od snažnih mišića, kostiju
Brze, moćne krvi
Ne stiže da me želi
Moja ravnodušnost ga prestiže
I ogromna nježnost
Koju dijeli sa svijetom
Danas sam se strasno bacila na bjelinu
Valjala se uzbuđeno preko tvrdih stranica
Danas sam dotakla sve
Nečim posle noktiju
I sad samo gledam
Iz jalove blizine
Jedan cijeli život
Što pored mene
Potpuno sam
Tone u san
Marija Dragnić rođena je u Nikšiću 1990. Engleski jezik i književnost studirala u Podgorici i Vesterosu, diplomirala na Katedri za anglistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Objavila knjigu poezije Druga obala (2013.).