Prostitucija, kurtizanstvo i kurvinstvo

Pretposljednjeg dana ručali su u Osteria del Fiore filetto al carpaccio, poslasticu izumljenu u čast izložbe koja je tih dana mamila u Veneciju prijatelje umjetnosti iz cijeloga svijeta: tankokrvavi teleći narezak u maslinovom ulju, s morskom solju, limunom, paprom, bijelim tartufom i parmigianom, i sve zaliveno toskanskim montepulcianom. Uz tihu glazbu, andante i adagio, Marcella i Albinonija. Norma je bila osobito privlačna u zelenoj svilenoj haljini i s bisernom ogrlicom na décolletéu koji je potvrđivao da joj ne treba grudnjak, što Andreu podsjeti na Claudette Colbert kao Nane u doba njezine najviše slave. A da konobari ne bi pomislili kako mu je ona starija sestra ili mlada majka, on joj pokloni crvenu ružu i udijeli poljubac kakav se na takvim gradskim mjestima rijetko viđa. “Pomislit će”, reče ona, “da si moj farfadet”. “Farfadet?” “Da, u libertinskom 18. stoljeću galantne dame su imale četiri vrste kavalira: prvi je takozvani Milord Pot-au-feu, entreteneur, uzdržavatelj; drugi je farfadet, vragolan, ljubavnik njenog srca; treći može biti, ako drugog nema, guerluchon, ljubavnik kojeg dama plaća; i četvrti importe, povremeni, dopunski klijent. Posljednja tri su obično potajni, uzdržavatelju nepoznati, a od njih jedino je farfadet voljen – onaj s kojim bi dama, da može, isključivo ljubovala.”

Prisilna i dobrovoljna, profesionalna i divlja, bijedna i otmjena

I dok su slavili carpaccio, Norma se vrati temi trgovine seksom. Najprije iznošenjem njezinih uzroka u socijalnoj bijedi jednih i u nezadovoljenoj spolnoj žudnji drugih, kao i njezinih posljedica u jadu, prisili, izrabljivanju i ponižavanju “tog uglavnom ženskog zanata koji nudi za novac zadovoljstva koja se drukčije ne mogu dobiti ili nisu dovoljna u braku i kod takozvanih ‘poštenih žena’.” Zatim je spominjala razloge kojima se kroz povijest opravdavala prostitucija: od sakralnog služenja božicama plodnosti u antičkim društvima, preko onog Solonovog, Katonovog, Augustinovog, katoličkog i građanskog kako je bolje da se mladići i nevjenčani mužjaci zadovoljavaju prostitutkama nego da ugrožavaju djevojke i udane žene, čemu Bernard de Mandeville 1714. piše apologiju u The Fable of the Bees. Private Vices, Public Benefits, i o čemu jedan viktorijanski historičar reče:

prostitucija je u krajnjoj instanciji najuspješnija čuvarica vrline. Da nje nema, bila bi ugrožena dragocjena čistoća bezbrojnih sretnih domova,

sve do higijeničarskog razloga doktora Alexandrea Parent-Duchâteleta, iz sredine prošlog stoljeća, prema kojemu je prostitucija “nužno društveno zlo, jednako neizbježno kao kanalizacija i smetlište”, te da je zbog toga treba tolerirati, nadzirati (policijski, medicinski) i ograničiti u maisons closes. “Gadno”, namršti se Andrea. “Gadno i tužno, ali za ona vremena uglavnom istinito!” Norma također istakne i ignorirane zasluge filles d’amour u inicijaciji mladih i u zadovoljavanju osamljenih i hendikepiranih ljudi. “Taj aspekt se najčešće zanemaruje: kome da se obrate za svoje prirodne potrebe osamljenici, bolesnici i invalidi ako ne ženama koje će im to naplatiti, kao što im svoje usluge naplaćuju liječnici, bolničarke i služavke? Znaš li da u Firenzi i drugim većim gradovima to rade neke starije žene u materijalnim nevoljama nudeći bolesnicima i osamljenim muškarcima seksualne masaže za umjerenu cijenu...” “Pošten posao!”

Potom Norma izloži jednu tipologiju prostitucije: prisilna i dobrovoljna, stalna i povremena, profesionalna i divlja, ulična i zatvorena, bijedna i otmjena, ovisna i neovisna, ženska i muška, punoljetna i maloljetna, heteroseksualna i homoseksualna. “Franco izjednačava”, zamijeti Andrea, “izrabljenost i poniženost proletera i prostitutki”. “To je istina. Nema bitnih razlika između njih, osim sredstava i načina rada! Kao i proleteri, prostitutke su, kako kaže spis Les Sérails de Paris iz doba prosvjetiteljstva,

nesretna stvorenja osuđena na davanje užitka prvome koji ih plati, a sama taj užitak ne primaju.

(...)

“Da, u osnovi je licemjeran ili nedomišljen argument protiv prostitucije da je ona nešto posebno ponižavajuće zato jer od tijela čini robu i postvaruje čovjeka – kao da ljudi oduvijek i pod najogavnijim uvjetima ne prodaju svoje ruke i svoj mozak kao robu, postvarujući se za novac? ....

Svijet oslobođene spolnosti

Norma je u to doba sudjelovala u pokušajima europskih prodavačica seksa, ponajprije onih iz Amsterdama, Pariza, Hamburga i Rima, da steknu pravno priznanje svoga zanata i da stvore svoja zaštitna udruženja. Utoliko joj bijaše stalo, znajući da je Franco već načeo s Andreom temu prostitucije, da razjasni svoj stav o mogućnosti i potrebi preobražaja tog zanata u društvu oslobođene spolnosti. “Učinkovite mjere protiv prostitucije, slično kao i protiv proleterizacije, mogu biti samo one koje otklanjuju njezine društvene izvore: školovanje mladih, pristojno plaćen rad, poboljšanje društvenog položaja žene i socijalna pomoć porodicama, nezaposlenima i drugim ugroženim osobama, kao i promjena nasilničke i egocentrične naravi muškarca koji zapravo uživa u podčinjavanju žene kao predmeta. Međutim, i kad bi sve te mjere bile uspješne, opet će u budućnosti nešto od prostitucije opstati zbog potreba nekih za plaćenim seksom i želje nekih da prodajom seksa zarade više nego drugim radom.” “Znači da je prostitucija neuklonjiva?” “U potpunosti je neotklonjiva, no to ne znači da se ne može ograničiti ili preobraziti u mnogo višu kvalitetu – zapravo u nešto psihološki i socijalno sasvim drugo! U svijetu oslobođene spolnosti i ljubavi ljudima će zasigurno manje trebati kupoprodaja spolnih usluga, ali u mjeri koliko ta potreba ipak bude opstala, iz rečenih i drugih razloga, a između ostalog i onih erotsko-estetskih, žene i muškarci će moći sačuvati određenu mjeru digniteta u upotrebi tijela kao sredstva rada i razmjene dobara. Bitno je da u tome svi budu slobodni – naravno, koliko u životu uopće možemo biti slobodni od društvenih i ekonomskih prisila, pa da u spolnu razmjenu mogu stupati s kim, kako i kadgod žele. To pravo na raspolaganje vlastitim tijelom nitko i ni zbog kojih razloga ne smije čovjeku oduzeti!” “Pogotovo ako time nitko nije oštećen, uključujući osobe koje u tom odnosu sobom slobodno raspolažu!” “Što još uvijek načelno ne shvaćaju, na žalost, ni mnogi politički naprednjaci i feministice – da ne govorimo o neupućenosti šire javnosti. Jer se još krivo misli da kupoprodaja seksualnih dobara nužno znači društvenu degradaciju, izrabljivanje i ponižavanje na način bijednih grčkih pornai i dikterida, rimskih puellae publicae, japanskih yotaka, pariških pierreuses i marcheuses, talijanskih lucciola, tih operaie del sesso, travailleuses du sexe, koje se moraju prodavati za sitni novac po parkovima i bordelima kakve su slikali Hogarth u Londonu, Toulouse-Lautrec i Degas u Parizu, Picasso u Barceloni, Otto Dix i Elfriede Lohse-Wächler u Berlinu i kakve su više ili manje uljepšano opisivali Lukijan u Dijalozima kurtizana, Aretino u Ragionamenti, Lorenzo Venier u La puttana errante, Palaviccini u Rettorica delle puttane, Rojas u La Celestina, Delicado u La Lozana andaluza, Defoe u Moly Flanders, Cleland u Fanny Hill, anonomni autor romana o Josephine Mutzenbacher Povijest jedne bečke prostitutke, Maupassant u La Maison Tellier i još desetak pripovijedaka, pa još Montbron, Stendhal, Baudelaire, Verlaine, Zola, Malaparte, Céline, Miller i Genet, i kakve su u noćnom Parizu i New Orleansu fotografirali Brassa? i Ernest Bellock, a na filmu ih prikazali Fellini, Mizoguchi, Suzuki i Godard. U takvom užasu prostitucije najdraži Lautrecov model, jadna Rosa-la-Rouge, zarazila je slikara sifilisom...” “Ipak”, zapazi marni slušatelj, “umjetnici gaje simpatije prema prostitutkama”, i navede riječi Radovana Ivšića iz kataloga nadrealističke izložbe Eros:

Pjesnici ih općenito vole, makar zbog nereda koje siju u nekim velikim porodicama; na nesreću, nakon otkrića antibiotika njihova korisnost na tom polju postaje dosta upitna.

“Da, umjetnici ih redovito vole, prvo, jer su mučenice nasilja i nepravde, kako dirljivo pokazuje Maupassant u Boule de suif, drugo, jer su ponekad i lijepe, i treće, jer nas unatoč njihovoj bijedi i naplaćivanju usluga samoutješno podsjećaju na altruistički ideal darivanja sebe.” “Podsjećaju i na Fourierovu utopiju zajednice ljubavi...”

“Izvore i jade moderne prostitucije registriraju mnoga dokumentarna djela”, nastavi Norma, “između ostalih činjenično vjerodostojan apokrif Correspondence d’Eulalie iz 1785., anonimni Les Sérails de Paris iz 1802., izvještaj De la prostitution dans la ville de Paris, iz 1836., od već spomenutog Parent-Duchâteleta, liječnika zaduženog za higijenu Pariza kad je tamo bilo preko dvije stotine maisons de tolerance, autobiografski spis Marthe Richard koja je u Drugom svjetskom ratu postala francuska heroina i potom autorica zakona protiv javnih kuća, te autobiografija Vie d’une prostituée izvjesne Marie-Thér?se, prostituirane za vrijeme i poslije rata u Njemačkoj i Francuskoj, koju je 1947. djelomično objavio Sartreov Les Temps moderne i 1964. integralno predstavljena u knjizi Histoire d’une prostituée. Ta Marie-Thér?se izlaže s hladnokrvnošću ukorijenjenih navika svu zbilju uličnog seksa: venerične bolesti, alkoholizam, liječničke kontrole, ilegalne pobačaje, policijska privođenja i korupciju, nasilje makroa, drogiranje, kao i sve usluge koje žene daju klijentima spolovilom, ustima, stražnjicom i rukama, primjerice, kako se radilo u jednom američkom garnizonu:

Prvog dana 20 usluga, drugog dana 40, oh, koliko coups de queue! Pa onda njihovi capote, i suha pička...

Kurtizane, a ne prostitutke

Ali, ta strašna zbilja prostitucije zakriva važnu činjenicu da je hiljadama godina postojao, istina, kao izrazito manjinska pojava, i jedan kreativan, čišći, često profinjen i ponekad zaista slobodan rad erotskih kurtizana koji se ne može svesti na uobičajeno značenje prostitucije. Između ostalih razlika, između prostitutke i klijenta postoji samo ugovor o spolnom djelu, dok između kurtizane i njenog klijenta postoji, osim toga, još i žuđeni odnos estetskog zavođenja.” “Koja je prva kurtizana iz povijesnih izvora?” “Jedna hramska svećenica iz mesopotamskog epa Gilgameš koja dobiva zadatak da svojim zagrljajima uljudi divljaka Enkidua – i ona to učini:

zbaci svoje velove

i otkri svoju stidnicu

da mu dade užitak,

a on legne kraj nje

i ona je divljaku bila žena.

(...)

“Kreativan erotski rad su nosile”, govorila je neumorno Norma, “obrazovane i emancipirane grčke hetere, ‘družice’, kad su svojom ljepotom, glazbom, plesom i razgovorom zabavljale imućne građane na gozbama ili bile njihove više ili manje trajne konkubine...

Hetere su bile uzdržavane ili nagrađivane zlatnicima, na primjer Frina sa sto drahmi, 600 obola, za razliku od prostitutki, dikterijade, koje su se obično prodavale za jedan bakreni obol. Ista takva erotska kreativnost i društveni ugled, za razliku od običnih bludnica, krasili su indijske vesje i ganike, od kojih je mudra Ambapali ugostila Budu. I u Japanu su se razlikovale prostitutke iz tokijskih pučkih distrikata Yoshiwara i Fukagawa, od cijenjenih ‘udovica čajnih kuhinja’, od visokih kurtizana iz djela Album zelenih kuća Jippenshe Ikkue i iz kabuki predstava – poput Katsuragi, Nimagawe, Komurasaki i drugih dama, te najzad od gejši, najviše kategorije erotskih umjetnica. U antičkom Rimu su uličarke iz lupanara četvrti Suburi i via Appia, nazivane meretrices i većinom ropkinje prokseneta lena, a za koje Plaut kaže da su prljave bijednice dobre za obrtnike i robove, stajale tek dva do petnaest asa, dok su istovremeno slobodnije, uščuvanije i obrazovanije kurtizane naplaćivale svoje usluge zlatom. Istina, rimske kurtizane nisu imale društveni ugled atenskih hetera, no koliko su i one bile cijenjene znamo po plavoj Deliji, po muzičarki Phyllis i po ponosnoj Corini, miljenicama pjesnika Tibula, Horacija i Ovidija, po moćnoj Flori cara Pompeja ili po lijepoj Nemesis o kojoj Tibul piše:

Moja Nemesis pliva u luksuzu i kad šeta gradom mami poglede mojim darovima. Ona nosi prozirne haljine optočene zlatom koje plete jedna žena s Kosa. Nju prate crni robovi potamnjeli od sunca Indije. Ona dobiva, ne štedeći, skerlet iz Afrike i purpur iz Tira.

Slično bijaše u Veneciji, o čemu smo već govorili. A Rim je početkom 16. stoljeća bio paradiso delle puttane, s oko tisuću bijednih prostitutki na pedesetak tisuća stanovnika, ali također, naročito u doba pape Leona X., s nešto slobodnih i bogatih cortigiane oneste, poput Lorenzine i Beatrice de Bonis, spomenute u Aretinovim I soneti lussuriosi, a možda je jedna od njih bila Raffaellova lijepooka Fornarina.

Erotski pupak modernog svijeta

U novije doba najkvalitetniju ponudu filles de joie daje Pariz, erotski pupak modernog svijeta, gdje se krajem 18. stoljeća svaka osma odrasla žena bavila najstarijim zanatom na svijetu, i to, prema Tableau de Paris Louisa-Sébastiana Merciera, s tridesetak hiljada filles publiques i desetak hiljada ‘manje indecentnih, uzdržavanih žena’. Na vrhu ljestvice ovih posljednjih bile su otmjenije kurtizane kojima su u to razuzdano doba iluminizma bile uzor Ninon de Lenclos, Marion d’Orme i Madame du Barry. Najpotpuniji prikaz odnosa tih dama i njihovih klijenata nalazimo u tjednim izvještajima koje je policijski komesar Louis Marais sakupljao i njegov šef Sertine dostavljao Louisu XV. za njegove voajerske zabave, a koji su 1863. objavljeni u Bruxellesu kao Journal des inspecteurs de M. se Sertine i potom analizirani u knjizi Paris sous Louis XV. Rapports des inspecteurs de police au roi historičara Camille Pitona. Na primjer, među mnogobrojnim takvim izvještajima Marais spominje 1764. vezu koju je tada imao već poznati mladi bludnik markiz de Sade s glumicom Colette, pa opet 1767. ‘sa svih strana stalno doznajemo o groznim ispadima gospodina markiza de Sadea’ ili, pak, 1765. piše o nižoj kurtizani Favier:

15. februara 1765: Gospođica Favier, negdašnja operna statistica, trenutačno ima tri ljubavnika. Gospodin Durand, opunomoćenik pokojnog nadbiskupa iz Combraia, dodjeljuje joj petnaest lujdora mjesečno; gospodin Toquinx, koji se predstavlja kao bankar, daje joj dvadeset; gospodin de Sully, mušketir, deset. Sve to ne računajući darove koje dobiva od te trojice. A k tome je najčudnije što svi žive u savršenoj slozi. Svake večeri se susreću u kazalištu i određuju koji će s njom provesti noć.

Računa se da je i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Parizu bilo 120.000 stalnih i povremenih prostitutki, ali također određeni broj kurtizana koje su nazivane les grandes cocottes, les horizontales i hautes biches, visoke srne, od kojih su najpoznatije careva metresa Margueritte Bellanger, ljubavnica princa Jerômea Anne Deslion, žderačica milijunaša Pa?ve koja se na kraju udala za Bismarckova nećaka, te Blanche d’Antigny koja je Zoli poslužila kao model za Nanu. Balzac i Zola su gotovo sociološki razlikovali ulične prostitutke, registrirane i neregistrirane les insoumises, od kurtizana kao salonskih cocottes koje su i tada, kao u prošlosti, potjecale ponajviše iz svijeta teatra i bile uzdržavane od bogate gospode pa je onda na toj relaciji i Margueritte Gautier, la Dame de Camélias, izazivala sukob poštovatelja i osporavatelja jednog romantično erotskog lika. Zatim će u Belle époque glasovite kurtizane biti glumice Caroline Otero, Cléo de Mérode, Liane de Pougy i Émilienne d’Alençon, a bistra Céleste Mogador je napredovala od bijedne prodavačice seksa i cirkuske izvođačice do supruge grofa de Chabrillana, konzula u Melbournu, te nakon njegove smrti sve to ispovijedila u svojim Memoires objavljenim 1858. godine. O superiornoj samostalnost takvih erotskih diva rječito govori jedna anegdota iz doba Napoleona III. o razjašnjenju jedne kurtizane s njezinim škrtim zaštitnikom:

Ja sam mlada, vi ste stari; ja sam lijepa, vi ružni; mene ponekad smatraju duhovitom, vi obično niste zabavni. Osim toga, vi mene ne volite i ja ne volim vas. Dakle, dragi moj, recite opet da sam vam skupa!

(...)

Kurtizane su općenito obrazovanije žene, upućene u erotske vještine i u zadovoljavanju različitih naravi i potreba muškaraca pa su kao takve izvrsne u davanju onih vrsta ljubavi koje Stendhal naziva ljubav-ukus i fizička ljubav, ali samo iznimno i u davanju ljubavi-strasti. Balzac se u Physiologie du marriage pridružuje onoj prastaroj argumentaciji da su one vrijedna društvena institucija po tome što kao

patentirana srca zadovoljavaju samce... i tako svojim tijelima postaju branik poštenih porodica.

“Uz to”, naglasi Norma, “neke visoke cocotte ne skrivaju svoju biseksualnost i tako postaju zaslužne za afirmaciju prava međuženske ljubavi, kao Liane de Pougy, koje je o svojim strastima napisala Une idylle saphique. A što se tiče kulturnih kvaliteta kurtizanstva, Malraux u La Condition humaine pokazuje, na primjer, kako još početkom našeg stoljeća nije bio običaj da se legne s kineskom kurtizanom prije nego ona pjeva, razgovara, posluži stol ili pripremi pipe...”

Oslobođenje prostitucije od bijede i izrabljivanja

Norma stane, da predahne u svom dugom govoru, ali Andrea odmah upita: “ako podržavaš novi zakon o zatvaranju javnih kuća jer su u ovima prostitutke izrabljivane, a istovremeno se protiviš kriminalizaciji i zabrani prostitucije, kako prodavačice seksa mogu postići oslobođenje svoga rada?” “Oslobođenje prostitucije od bijede i izrabljivanja, a to znači i njeno preoblikovanje u kurtizanstvo, moguće je samo osposobljavanjem onih koji hoće zarađivati na svome tijelu da to rade kao pravi obrt – slobodno, legalno, stručno i čisto, kao društveno priznati rad. Međutim, u Francuskoj je 1946., zakonom nazvanim po već spomenutoj Marthe Richard, a u Italiji 1958. zakonom nazvanim po Lini Merlin, kao i drugdje neposredno nakon rata, obavljen tek manji i najlakši dio posla: ukinuti su tradicionalni prostibuli, maisons closes, case chiuse, ali nisu stvoreni uvjeti za individualni ili zadružni obrt spolnih usluga – prije svega mogućnost da prodavačice i prodavači tih usluga imaju svoj primjereni i siguran prostor rada. Time se položaj prostitutki u određenom smislu čak i pogoršao u odnosu na ranije stanje jer su one većinom izručene ulici i takozvanim ‘zaštitnicima’, svodnicima, makroima, i uz to su izrabljivane cijenama iznajmljenih soba i hôtels de passe. Tako se danas samo manji dio prodaje spolnih usluga odvija u pristojnijim uvjetima samostalnog rada, po načinu call-girls, djevojaka za pratnju poslovnih ljudi, salona za masažu ili simbioze s boljim hotelima – u čemu se tek naziru začetci suvremenog kurtizanstva.” “Je li istina da se povremeno prostituiraju i slabije plaćene radnice, domaćice i studentice?” “Kako da ne! Radi zaokruživanja domaćeg proračuna ili ekstra izdataka. Već je spomenuta kronika Les Sérails de Paris, iz 1802., razlikovala osam vrsta prodavačica tijela, među kojima su tada najviši rang imale kazališne glumice i udane žene. Poznajem više takvih, i to relativno dobrostojećih žena koje nude više ili manje kvalitetne aranžmane imućnijoj gospodi, ali također i onih bez viših kriterija na koje se profesionalke najviše ljute – jer im svojim neiskustvom uvelike obaraju cijene na tržištu.”

“Koliko je prostitutki danas u Italiji?” “Ovisi i o definiciji pojma. Procjene idu od sto tisuća do milijun, i to vjerojatno jedna trećina vidljivih i dvije trećine nevidljivih, dok je za Francusku procjena pouzdano niža. Većinom mlađe žene, pretežno sa sela, uz ne mali broj maloljetnica i možda nekoliko stotina kurtizana. Za klijente podaci su sigurniji: oko 70% muškaraca do 30 godina i slabijeg ili srednjeg imovnog stanja, oko 20% između 50 i 65 godina i imućnijih, nekih 10% između 35 i 45 godina i dobro stojećih profesionalaca, a u svim tim skupinama ima ih neodređeni broj sa spolnim disfunkcijama ili mazohista, fetišista, voajerista i tako dalje. Najtraženije usluge su klasičan koitus i fellatio. U sjevernoj Italiji se uglavnom odbija analni seks, dok se u južnoj Italiji on lakše prihvaća. Seansa traje najčešće do petnaest minuta, s otkrivanjem samo onog dijela tijela koji služi traženoj usluzi, bez milovanja i s kondomom, con guanto, a sve preko toga posebno se plaća – koliko novca toliko muzike, sve do potpunih porno-programa i vikend-provoda. U laganom porastu je broj nezavisnih radnica s boljim prihodima, a još uvelike prevladavaju zavisne prostitutke koje rade u veoma teškim uvjetima svakakvih nasilja i primanja manjeg dijela dobiti, po odbitku eventualnog najma prostorije (većina odnosa se obavlja na otvorenom i u automobilima) i onoga što uzimaju svodnici.” “Zaista proleterski rad!”

(...)

Patrijarhalno poimanje spolnosti

“Norma, a kako objasniti da i današnji naprednjaci ignoriraju ili odbacuju mogućnost slobodnog erotskog rada?” “Time što i kultura liberalizma i kultura ljevice još ignoriraju erotiku, pa se stoga u toj temi ne snalaze ni građanski demokrati, ni anarhisti, ni komunistički birokrati. Uz to djeluje prastaro patrijarhalno poimanje spolnosti i naročito ženskog tijela kao nečega što istovremeno pripada oblasti blistave svetosti i prljavog demonskog, a u oba slučaja kao nešto zabranjeno izvan posvećenog braka. Zbog toga ni naprednije osobe, među njima većina marksista i feministica, ne shvaćaju vrijednost slobodne seksualnosti i njenih mogućih radno-kulturnih uloga pa onda i oni podržavaju vladajuću moralističku bigotnost i opću represiju, kriminalizaciju i medicinsku patologizaciju jednoga i drugoga. Zatim, poseban je razlog tog ignoriranja što se u razumljivom žaru borbe protiv ropske i prljave prostitucije ili gubi iz vida mogućnost slobodne i umjetničke razmjene spolnih vrijednosti ili se taktizerski računa da je preuranjeno i kontraproduktivno ukazivati na tu višu i daleku mogućnost spolnosti – premda baš ta mogućnost ukazuje na jedan od pravaca oslobođenja i žena i muškaraca od ropske prostitucije, kao što, mnogo šire gledajući, slobodan rad uopće, s porastom slobodnog vremena i poboljšanjem radnih uvjeta, vodi općenito oslobođenju čovjeka. Znaš li kako je pariško građanstvo sedamdesetih godina prošlog stoljeća dočekalo avangardna platna Edouarda Maneta Doručak na travi i Olimpija?” “Znam, na nož, skandalom, zbog tobože vulgarnog i opscenog prikaza ženske nagosti i prostitucije, kao i pola stoljeća kasnije Picassovu sliku Les demoiselles d’Avignon i Duchampovu Nu descendant un escalier.” “Točno, a kod Maneta je dublji razlog bio u tome što njegove nage žene nisu više bile, kao u ranijoj umjetnosti, samo lijepa tijela posve raspoloživa muškarcima, već kurtizane oslobođene i ponosne na svoje vrijednosti. Karakterne žene su patrijarhalcima nepodnošljiva drskost jedne nove društvenosti i erotike, uključujući i kulturne igre kurvarluka. Muška ikonografija je stoljećima označavala nadarene i samostalne žene kao femme fatales, čudovišne zlokobnice, đavolske ljepote, zavodnice i žderačice muškaraca – kao u zbilji pučke vračare, ljekaruše i babice, kurtizane, Kleopatru, Teodoru i Lukreciju, ili u fikciji Evu, Sfingu, Kirku, Salomu, Lewisovu Matildu, Flauberovu Salammbo i Meriméovu Karmen. Žena je tek izuzetno mogla postati, naprimjer kao vladarka ili plemkinja, društveno priznati subjekt, pa stoga Virginia Woolf kaže da čak i kad je ona

od najveće važnosti u mašti, u zbilji je potpuno beznačajna; poeziju žena preplavljuje od korica do korica, dok je u povijesti uopće nije bilo...

“Dakle”, zaključivala je Norma, “odnos naplatnog davanja i primanja spolnih zadovoljstava ne smije se načelno podcijeniti, kuditi i zabranjivati – kao što se ne smije ni precijeniti i glorificirati jer je i život kurtizane ugrožen osamljenošću, nedostojanstvom i bijedom, već bi trebalo stvoriti društvene uvjete da takav odnos postane što slobodnija, čišća i estetski vrijedna igra kurvarluka za one koji se u nju žele upuštati.”

Jebomanija

‘’Kurvarluk, zar to nije prostitucija?’’ ‘’Treba razlikovati, držeći se i smisla riječi u jezičnoj upotrebi, prostituciju od kurvarluka. Prostitutka je žena koja daje spolne usluge samo za ekonomsku retribuciju, dok kurva to može, ali ne mora činiti. Istina, ponekad se izrazu ‘kurva’ daje i uže značenje posljednje i najvulgarnije prostitutke – Franco kaže da na hrvatskom postoji za to i izraz ‘drolja’. No u drugom, širem značenju, kurva je žena koja, neovisno o tome naplaćuje li ili ne svoja putena davanja, snažno uživa u spolnosti, u bludu – kao bludnica, razbludnica, pomamnica. Prostitutka ili kurva u onom prvom značenju nužno zarađuje, ali rijetko uživa; kurva u ovom drugom značenju uvijek uživa, a ponekad i zarađuje. Ja sam mislila, rekavši ‘vrijedna igre kurvarluka’, na erotičnost i jebozovnost strasne žene – i u tom smislu je fututrix, putain, garce, salope, puta, puttana i sporcacciona, kako se tepa u ljubavničkom žargonu, svaka žena koja obožava seks, bez obzira je li heteroseksualni ili lezbijski.” “Na hrvatskom je to jebica, jebačica, jebežljivica, kurva, kurvica i kurvača, pa i bludnica i gadura”, zapisat je kasnije Andrea u svom dnevniku nakon jezičnog savjetovanja s Rozom. “U tom smislu je predivna”, nastavi Norma, “ona rečenica iz pisma strasne Heloize svome Abelardu:

Premda je ime supruge svetije i jače, naziv ta maîtresse mi je uvijek izgledao slađi, a, ako te to ne ljuti, i onaj ta putain.

(...)

Te značenjske razlike najbolje pokazuje ljubavničko tepanje: dragoj u zagrljaju lako kažeš od milja ‘kurvico’ ili ‘kurvo’, ali malo teže, osim ako si obdaren viškom erotskog humora, ‘prostitutko’.” “Može se i tako!” “Ma da, u krevetu se može sve reći, pa i u milju ‘prostitutko’ i ‘droljo’, ali moraš priznati da takve upotrebe riječi nisu uobičajene.” “To je jasno, a sjećam se da i Brantôme rabi izraz ‘kurva’ kad se pita gdje u Europi ima najviše rogonja i putains, pa onda kaže da je nekoć to prvenstvo imala Grčka od toplijeg podneblja, domovina Venere, pa kasnije Rim i Italija, a da u posljednje vrijeme, uslijed ‘cette belle liberté françoise’, Francuska nadmašuje u kurvarluku sve ostale narode.” “Sretnik Andrea što će studirati u Parizu! Ali, i dalje, uz to što izraz ‘kurva’ nije samo erotski izraz, nego dobiva i moralno negativno značenje, u smislu navodne amoralnosti žene koja se podaje i prodaje bez ljubavi, muški šovinizam je stvorio i još pogrdniji, pa i skoro klinički termin ‘nimfomanka’ za ženu koja obožava seks, ‘seksualnu proždrljivicu’, kakve su navodno bile ekstravagantne Mesalina, Katarina II., Sarah Bernhardt i Ana?s Nin, ali, dakako, nije pridao jednako uvredljivo značenje vlastitom kurvarstvu i obožavanju jebačine, već je, naprotiv, tomu dao samopohvalno značenje! Biti fututrix i libido insatiata bilo bi nimfomanski sramotno ili bolesno, a biti fututor ili jebač bilo bi zgodno i muški ponos! Muškarac ima pravo hvaliti se onim što je za ženu gadno, na primjer ono priznanje gospođe Agathe iz romana Charlesa Sorela Histoire comique de Francion, iz 1623. godine:

Svakog dana sam morala uzimati redoviti obrok kako mojim tajnim ustima, tako i onima što se pokazuju cijelom svijetu.

Sve je to dio šire mizoginije po kojoj samo žene mogu biti kurve, nimfomanke, frigidne, histerične, neplodne, i slično, a muškarci ništa od toga! Tek je uspaljeni pametnjaković Mirabeau predložio da se jebačka groznica, zvana kod žena ‘nimfomanija’, kod muškaraca nazove ‘mentulomanija’. Ali, možda bi još najbolje bilo i mušku i žensku zanesenost seksom ravnopravno nazvati ‘jebomanija’ – termin koji nalazimo u pjesmi La Foutro-Manie Gabriela Senaca de Mailhaua s kraja 18. stoljeća.”

(...)

“Sjećam se”, Andrea će, “da je neka prostitutka rekla Walteru iz My Secret Life:

Rođena sam kurva, jer to volim i jer volim gledati kako se muškarci zabavljaju sa mnom”.

“Sumnjam da među prostitutkama ima takvih koje se prodaju zato što u tome uživaju. One to rade samo iz materijalnih potreba i iz krajnje bijede, dobro znajući da ih očekuje ono što u jednoj japanskoj erotskoj knjizi iz 1798. reče jedna noćna dama o svojim klijentima koje ne može birati:

Prijatni ljudi su rijetki, a nedobrodošli brojni, i zato se ova četvrt naziva ‘svijet patnje’.

Ali, onih što cijene svoj posao ima nešto više među kurtizanama koje biraju svoje klijente ili među uspaljenim ‘poštenim’ ženama koje se prodaju. Razumije se, i za njih vrijedi, kao kod svake normalne osobe, žene i muškarca, razlog ‘prodajem svoje tijelo, ali ne i svoje srce’, to jest činjenje bluda bez ljubavi, no njihovo slobodno, profesionalno, samopoštovano i bolje naplaćeno prodavanje erotskih užitaka može biti spojeno i s vlastitim zadovoljstvima. Pogotovo ako se ima u vidu važna okolnost da kurtizanstvo nije tek prodaja spolovila, nego nuđenje mnogo šire lepeze putenih i duhovnih naslada! Kultivirane dame mogu imati onaj prekršajni ukus i pomamnu radost koje izražavaju riječi Mae West:

Između dva poroka, biram uvijek onaj koji mi je nepoznat.”

Delikatesa erotičara

Bijaše jasno da slatka Norma pripada vrsti kurvača iz emancipiranog i estetiziranog svijeta kurtizanstva. I ona se još dosjeti “znaš da i djevica može biti kurva u smislu opsjednutosti uživanjem?”. “Ozbiljno?” “Da, to je djevojka ili zrelija žena koja nema spolnog iskustva, ali žestoko čezne, sanjari i izgara u očekivanju i voajerskom promatranju spolnih naslada.” “Napaljena jebulja u mašti?” “Vrhunska delikatesa erotičara. Nalazi se često u erotskoj književnosti, i to obično u uvodnim epizodama djevojačkih inicijacija.” “Na žalost, takva nije Marta, a nije više ni Silvana!” “Naći ćeš je ako tražiš. A možeš je čak sam stvoriti!” “Kako?” “Ako se u tebe zaljubi radoznala i zapaljiva djevica, ti joj dugo i bestidno pričaj o ljubljenju, ne izostavljajući ni najsablaznije teme, a istovremeno je ne dodiruj, ne miluj i ne ljubi. Tada bi se ona mogla pregrijati i, kako se kaže, početi ‘kvariti’ i pomamljivati od neudovoljene strasti. Pogotovo ako osjeti tvoju simpatiju ili zaljubljenost.” “Razumijem: treba joj napuniti glavicu bludom i ujedno je ne maziti, da pregori!” “I tako postane djevica kurva – koja u tajnosti svojih noći mašta o užicima gotovo kao iskusna žena.” “Krasno! Djevičanska kurvica!”

Na toj ideji se Andrea dulje zamisli, dragajući ruku svoje dame i polagano ispijajući montepulciano, pa onda krene dalje: “Norma, nudi li bijedna prostitucija neka uzbuđenja, kao na primjer čari vulgarnosti, koje takozvane poštene žene i finije kurtizane ne mogu dati, pa da i zbog toga čak imućniji muškarci i erotomani posjećuju javne kuće?” “U principu, da. Seksolog Havelock Ellis s pravom kaže:

Prostitutka može privući svježinom svoje grubosti i spremnošću na najsirovije životne činjenice.

Ali, vulgarna opscenost prizora i govora, kao erotske poslastice u kojima erotomani poput Aretina, Maupassanta, Verlainea, Louysa i Millera nalaze najviša zadovoljstva, nisu isključivo dobra degradiranih prostitutki. Dapače, kao što pametne, školovane i iskusne žene mogu biti najbolje ljubavnice, tako su one, uz slobodne kurtizane kao umjetnice ljubavi, sposobne i za najlascivnije čine!

(...)

I još više, bizarne čari vulgarnosti mogu biti najsnažnije, kad za to postoji sposobnost i volja, u intimnosti prave ljubavi, u kojoj je sve dopušteno i oprošteno! Dragi Nerciat kaže:

Ljubav može i najizopačenije sklonosti, prema kojima u početku osjećamo samo gnušanje, pretvoriti u uzvišena zadovoljstva.

Stoga griješi izvjesna gospođa Camille Mauclaire kad početkom ovog stoljeća u svom Essais sur l’amour pripisuje isključivo prostitutkama vrlinu – po njoj porok

pružanja silnog zadovoljstva da se može sve činiti, sve profanirati i parodirati bez ikakva straha od kazne i kajanja.

To jednostavno nije istina. Krajnja pomama i razvrat mogu se postići, sa svim zamislivim ‘perverzijama’ i ‘prljavštinama’, u najrafiniranijem kurvarluku ljubavi.” “Rafinirani ljubavnici kao vrhunski bludnici!”, nemalo se začudi Andrea. “Da, oni se najviše i bez gađenja naslađuju, na primjer, guženjem, vodenim igrama, besramnim masturbacijama, prihvaćenim flagelacijama, najprostačkijom koprolalijom... Tako se može imati bordel kod kuće, na radost supružnika ili ljubavnika i radi njihova odvraćanja od vanjskih izleta!” “Ipak, samo se kod prave droljice nalazi izvorna prostota!” “Izvorna da... što nije za zanemariti!”

Plaćanje kao erotska igra

 Uza sve to, neofita u kurvarluku kopkalo je još jedno pitanje: “Čuo sam od Franca da i sam čin plaćanja spolnih radosti može imati neku posebnu, ne samo imovinsku nego i erotsku draž.” “To je zaista zanimljiva stvar – i jedan od načina uživanja u prostoti, a može postati dio erotske igre i izvan odnosa prostitucije. Sastoji se, s jedne strane, u zadovoljstvu da se stekne materijalno dobro i obilježi svoja seksualna vrijednost, a s druge strane, u zadovoljstvu da se izrazi svoja društvena moć.” “Zašto je i to uživanje u prostoti?” “Plaćanje može biti igra simulacije ponižavanja, predstavljanja žene kao prostitutke – a što je ista vrsta draži kao kad u grljenju dragoj tepaš ‘droljo’ ili ‘kučko’. Jedan blaži oblik jednostranog sadističkog ili dvostranog sadomazohističkog uživanja. Izvrstan erotski fotograf Helmut Newton, koji slika snažne vamp žene, jednom reče da rado kruži pariškim ulicama od prostitucije jer voli gledati i raditi sa ženama koje se nude kao roba. To je ona privlačnost cvijeća zla i pakla koju nalazimo na različite načine kod Sadea, Baudelairea, Verlaina, Lautreamonta, Mirbaeaua i Bataillea. Naravno, taj nadražujući doživljaj plaćanja mogu imati i dominantne žene prema muškarcima u prostituciji i drugim erotskim igrama, a može ga biti i u supružničkom i u ljubavničkom odnosu.” “Ali, o tome se ne radi u onom slučaju iz Maupassantove priče Au bord du lit kad supruga traži od muža 5000 franaka mjesečno za tucanje rekavši da je to još uvijek znatno manje od onoga koliko troši na svoju cocotte!” “Ne, to je već druga furbarija! Međutim, sociološki je u pravu Simone de Beauvoir kad uspoređuje društvene položaje zavisne supruge i prodavačice seksa:

S ekonomskoga gledišta, položaj prostitutke odgovara položaju udane žene. Za obje je spolni čin služenje: ova druga je doživotno obvezana jednom jedinom muškarcu, dok prva ima više mušterija koje joj plaćaju na parče.”

“Norma...” “Što, cuore?” “Bi li te stimulirala moja novčana ponuda za neku posebno nepristojnu radnju?” “Tebi to ne treba, dajem ti s najvišim užitkom štogod hoćeš samo za nagradu nježnosti!” “Ali ponižavajuća i bezobrazna novčana ponuda je poseban užitak!” “Dobro, ako želiš neku prostotu za jednu liru, bit ću očarana!’’ Momak je htio provjeriti koliko je istina da nasladu od prostote možemo dobiti i od osobe koju volimo. I šapne joj nešto na uho. “Dražesna bestidnost”, prenula se, “priznajem da me hvata trema!”

Pola sata kasnije, kod kuće, on će je povesti u kupaonicu, sjest će na školjku, dovest će je sebi na bedra i uvući se u nju. Ona će ga cjelivati pitajući koliko je voli, a on će reći da je želi i voli za vijeke vjekova – u čemu nije pretjerao jer će je godinama tražiti, kadgod bude mogao. Pa će onda zaneseno osluškivali šiktanje dugog mlaza u njenom tijelu, a zatim još jednog, uzvratnog, jednako dugog i vrućeg, sve to u toploj kupki koja im je prskala i curila po jajima i guzovima. “Ovo nikad nisam radila”, reče mu ona na uho. Da joj vjeruje? To bi ipak nešto značilo, za takvu pomamnicu! I sve za jednu liru! Koju će ona sanjarski primiti u krevetu, s tko zna kojim poljupcem po redu. (...)

“Ali”, već u krevetu, pred sijestom, učeniku se nametne i pitanje “zašto se prostitucija i kurtizanstvo vezuju samo ili uglavnom za žene?”. “Pametno moje muško! Zato jer su odnosi moći takvi da se prvenstveno prodaje žena, od nevjeste i supruge do pornai i kurtizane, a znatno manje spolnost muškarca. Muškarac nju zarobljava iz barem četiri razloga: zato da mu rađa djecu, zato da mu radi u kući, zato što mu daje jedan od najsnažnijih užitaka i zato da s njom vježba svoju prepotenciju i nasilništvo. Sve te usluge sjedinjuju se u supruzi, druga i četvrta se osamostaljuju u sluškinji i treća i četvrta se osamostaljuju u prostitutki i kurtizani. Tijekom cjelokupne povijesti vlada ta muška prisila, koju pravdaju svi umnici od grčkih do modernih filozofa, između ostalog i na način konzervativca Louis-Gabriela Bonalda:

Žene pripadaju obitelji, ne političkom društvu; priroda ih je stvorila za domaćinske poslove, a ne za javne funkcije.

Ali, žena u kući nije dovoljna gazdinom uživanju. Njemu je čak poželjnija žena slobodna od domaćinstva, koja ne stari i ne troši se kućnim poslovima, a može se po volji uzeti, platiti i bez odgovornosti odbaciti. Kakvih žena ima na pretek – jer ih svakodnevno na ulicu tjeraju bijeda i domaća tiranija očeva, muževa i braće.

U svim rodnim kombinacijama tražnje i ponude

Ipak, i za neke muškarce vrijedi sve što je rečeno za žene koje se prodaju, pa znamo iz japanske, grčke, rimske i arapske povijesti da oduvijek postoji, premda znatno malobrojnija, i muška prostitucija. Nasladama sa ženinim tijelom konkuriraju one s ne beznačajnim dražima muškog tijela. Mladiće traže i kupuju homofili i moćnije žene koje se ne mire sa spolnom apstinencijom ili se u jeseni života strasno raspaljuju. (...)

Mirabeau je prije dvjesto godina prikazao u knjižuljku Ma conversion jednog žigola kao ‘zakletog pastuha za žene na zalazu’. Prošlog stoljeća je izvjesni Charles Hammond otvorio u Londonu javnu kuću za homofile. Jean Genet o tome piše do dosade u Notre-Dame-des Fleurs, Journal du voleur, Miracle de la rose i Querelle de Brest. I danas u velikim gradovima postoje mjesta gdje se mladići nude za novac muškarcima i ženama – kao u Parizu kavane poput Kalisaya i nasip Tuilleries nad Seinom, ili u Rimu Via Veneto i Parco Borghese. Procjenjuje se da sada muškarci čine oko četvrtine pariške prostitucije i da u Pirejskoj luci ima toliko muških koliko i ženskih prostitutki. U budućnosti će takva ravnopravnost sigurno još jačati, kako u bijednoj prostituciji tako u višim kurtizanskim erotski zadovoljstvima, i to u svim rodnim kombinacijama tražnje i ponude: žena-muškarac, muškarac-žena, žena-žena, muškarac-muškarac, uključujući biseksualce i transvestite.” “Shvaćam... Ali posljedice prostitucije i kurtizanstva uvijek će biti teže za ženu.” “Istina, kao fizički, psihički i zdravstveni teret, no s time moraju računati ne samo žene koje se upuštaju u spolni zanat, sve do žrtvovanja materinstva, nego i žene koje rade neke druge teške poslove.” “A što je u svemu tome sa biseksualcima?” “U društvu koje homoseksualnost i biseksualnost gleda kao na bolesti, perverzije ili delikte, oni u ljubavi i erotici još nemaju nikakvu priznatu ulogu. Jedan moj prijatelj je vjenčani biseksualac, a prisiljen je da se potajno i u strahu sastaje sa svojim muškim miljenicima. Ipak, vjerujem da će u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti hedonističkog oslobođenja spolnosti biti moguće da se bez sablazni uživa u ljubavi i erotici s oba spola, pa i da se gaji dvospolno kurtizanstvo!” “A može li se sve ovo o čemu govorimo povezati s razlikovanjem, koje si spomenula, između pornografije i erotike?” “Dakako da može, najmiliji moj, jer u svijetu tlačenja i bijede svakom izrazu spolnosti prijeti pornografija, dok u svijetu slobode i umjetnosti svaki izraz spolnosti može postati erotika.”