Irena Borić  

Prostor jezika, jezik prostora

Davne 1900. godine modernistički arhitekt bečke adrese, Adolf Loos, u svojem najvažnijem djelu, Ornament i zločin, kritizirao je stilski pravac Jugendstil zbog suvišne upotrebe ornamenta koji onemogućava prostor za kretanje, odnosno prostor za promišljanje i planiranje budućnosti, prostor za razvoj i želje. Nadovezujući se na Loosova shvaćanja o nepotrebnoj dekorativnosti, njegov prijatelj, satirični pisac Karl Kraus 1912. u eseju Spielraum govori o nedostatku "spielrauma", pod kojim podrazumijeva prostor koji dopušta slobodu kretanja. Krausovo protivljenje nepragmatičnom korištenju dekoracije u arhitekturi, ali i jeziku, razlog je zašto je Jasmina Cibic najrecentniji projekt nazvala Spielraum. Naziv objedinjuje trodijelnu seriju izložbi od kojih je prva, Spielraum – The Nation Loves It, predstavljena u Muzeju Ludwig u Budimpešti, a druga pod nazivom Spielraum – izrazi zajedničke želje trenutno je izložena u Međunarodnom grafičkom likovnom centru. Posljednja u nizu bit će ostvarena u rujnu 2015. u Salonu Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu.

Suvremenik iz istog kruga kojem su pripadali Kraus i Loos, filozof Ludwig Wittgenstein, promišlja o riječima na istoj liniji kao njih dvojica, što se očituje u tvrdnji da značenje pojedine riječi proizlazi iz njezine uporabe, odnosno da njezin sadržaj slijedi funkciju. Za Wittgensteina svaka nova upotreba riječi predstavlja jezičnu igru i ovisi isključivo o načinu korištenja, čime ista riječ, ovisno o kontekstu, dobiva mnoštvo različitih značenja. K tome, da bi se riječi koristile smisleno, potrebno je odabrati jezičnu igru i oblik života koji joj je moguće dati. Prema tome, riječi služe kao mjesto imaginacije za stvaranje drugog svijeta.

White cube, black box

Takvo shvaćanje riječi moguće je primijeniti na razumijevanje pojedinih elemenata unutar instalacije Spielraum – iskazi zajedničke želje Jasmine Cibic u kojoj ispostavlja prostor jezika kao i jezik prostora. Odmjerena ljepota i preciznost postava potiče na razmišljanje o svrsishodnosti takve vizualne reprezentacije. Svi izloženi elementi postavljeni su u precizno izračunate odnose, a mjesta za grešku nema. Instalacija zauzima dvije prostorije – jednu svijetlu, koja predstavlja izložbenu bijelu kocku, i jednu tamnu, koja ima ulogu black boxa, odnosno projekcijske prostorije. No dok white cube i black box obično definiraju bijeli i crni zidovi, Cibic ih prekriva zastorima i vizualno omekšava čvrstoću klasičnog izložbenog prostora galerije. U prvoj prostoriji crni trokuti – objekti, odnosno trostrane prizme različitih veličina mišljeni su kao stolice za posjetitelje, a njihov neobičan oblik proizlazi iz nacrta i skica arhitektonskog programa za prvu konferenciju Pokreta nesvrstanih održane 1961. u Beogradu.

Cibic je istražujući nacrte izdvojila nekoliko arhitektonskih elemenata, spomenute trokute-sjedalice i višebojni stakleni strop smješten iznad njih. Umjetnica je geometrijski strop pastelnih tonova rekonstruirala baš za tu izložbu, a on je izvorno bio postavljen nad stubištem u nekadašnjoj Palači Federacije. Možemo se upitati postaje li gledatelj/ica i sam/a nesvrstani subjekt okružen elementima preuzetim iz reprezentativnog "nesvrstanog" konteksta? Funkcionira li izložbeni prostor također kao nesvrstani prostor budući da njegova političnost nije predstavljena kao neutralna, već namjerno manipulira elementima vlastite političnosti? Cibic upravo kroz preuzimanje elemenata iz originalnog politički programatskog konteksta Palače Federacije manipulira jezikom reprezentacije, dok novo značenje odabranim elementima daje specifičan raspored u prostoru kao i pozicija promatrača/ice. U tom smislu izložbeni prostor Međunarodnog grafičkog likovnog centra postaje nova značenjska pozornica utilitarne vizualne scenografije i priziva specifičnu problematiku politika izlaganja suvremene umjetnosti.

Reprezentacija države

Nadalje, u crnoj prostoriji je video projekcija ispred koje se nalazi samo jedna trostrana prizma, ista onakva kakve su izložene u svijetloj prostoriji. Ovdje taj objekt, gotovo neprimjetan zbog mraka filmske projekcije, ima funkciju sjedalice iz koje je moguće pogledati video. Video se nadovezuje na prvo poglavlje izložbe Spielraum jer je snimljen u Muzeju Ludwig u Budimpešti čime su dvije izložbe povezane i prostorno, a ne samo tematski. U Muzeju Ludwig predstavljeno je poglavlje Spielraum – The Nation Loves It u kojem Cibic istražuje instrumentalizaciju vizualnog jezika i retorike u konstrukciji države kao spektakla. Scenografija izložbe polazi od nacrta i skica za prvu konferenciju pokreta nesvrstanih, posebice za Palaču Federacije, čime umjetnica razgrađuje ideju patriotskog spektakla na elemente scenografije, rekvizita, zvuka i izvedbe. Naposljetku, izložba u Muzeju Ludwig postaje scenografski set za iduće poglavlje filma, predstavljeno u Međunarodnom grafičkom likovnom centru.

U snimljenom videu glavnu riječ imaju dvije žene koje poput suvremenih Penelopa šivaju šareni zastor i vode dijalog sveden na arhitektonske upute. Dijalog na engleskom jeziku bez specifičnog naglaska uokviruje performans u kojem se isprepliću elementi scenografije i tijela izvođača. "First you have to clear the site. Draw back the curtain of the future. Display things beautifully", riječi su kojima počinje video, a pozornica, zastor budućnosti i ljepota postava ključni su motivi čitave instalacije. Iz njih se iščitava fokus na politike reprezentacije, kako jezične tako i vizualne. U tom smislu projekt Spielraum nadovezuje se na rad Za naše gospodarstvo i kulturu koji je Cibic predstavila na prošlom venecijanskom bijenalu. Umjetnicu je prvenstveno zanimalo pitanje nemogućnosti izbjegavanja nacionalne reprezentacije i što predstavlja njezina pozicija umjetnice koja predstavlja svoju naciju. O problemu ovakve reprezentacije govori polazeći od arhitektonskih propozicija nacionalnog slovenskog paviljona koji tretira kao scenografiju. Zanimale su je arhitektonske, odnosno umjetničke strategije države zbog čega su video materijali snimljeni na službenim državnim lokacijama, dok je u okviru instalacije izloženo povijesno slikarstvo iz zbirke slovenskog parlamenta. Spomenutim reprezentacijskim motivima pridružena je i umnožena slika kukca Anophotalamus hitleri, propale nacionalne ikone zbog imena neprihvatljivih ideoloških konotacija. Time Cibic naglašava specifične metode stvaranja nacionalne ikonografije čija je svrha konstrukcija identiteta.

S druge strane, Cibic se također dotiče politike reprezentacije kroz razgradnju jezika utilitarnih arhitektonskih strategija, scenografije, izlaganja i naposljetku izvedbe, odnosno performativnog čina. Zato nije slučajno da za polazište istraživanja odabire protokolarnu arhitekturu izložbenih paviljona jer su oni često privremenog karaktera, odražavaju suvremena arhitektonska stremljenja, ali sadrže i određenu ideološku pozadinu, redovito vezanu uz nacionalno predstavljanje. S jedne strane umjetnica se oslanja na osnovne postulate modernizma, što se reflektira i kroz afirmaciju budućnosti, iako i ta afirmacija pripada modernističkoj prošlosti. Izmještenost pojedinih elemenata iz originalnog konteksta, prostornog i vremenskog, ovdje im daje posve drugačiju ulogu jer su ondje bili tek dekorativni elementi, možda manje važni u kontekstu čitavog djela, dok su u instalaciji Spielraum – izrazi zajedničke želje ti elementi glavni nositelji značenja. Iako su i ovdje dio Gesamtkunstwerka, upleteni su u sasvim novu jezičnu i prostornu igru. Naposljetku, samostalna izložba Jasmine Cibic ne zauzima mnogo prostora niti sadrži mnogo izložaka, ali slojevitost u značenju i izvedbi svakako poziva na daljnje promišljanje prostornih politika izlaganja, kako unutar umjetničkog tako i političkog konteksta.

ekst je emitiran na Radiju Študent 2. travnja 2015.

http://radiostudent.si/kultura/fine-umetnosti/o-neomejenem-premikanju-telesa