Saša Šimpraga  

Protiv eskalatora

Namjera šibenskih gradskih vlasti da realiziraju ideju uglednog arhitekta Nikole Bašića koji je predložio da se u povijesni koridor između bedema koji povezuje najstariji šibenski kvart Dolac i tvrđavu sv. Mihovila, postavi natkriveno pomično stubište, tj. eskalator, po svemu sudeći – i u nedostatku drugih prijedloga – nailazi na odobravanje lokalne sredine. Eskalator u povijesnom prolazu zapravo je dio projekta koji uključuje povezivanje starog i izgradnju novog pješačkog koridora s tunelom do tvrđave sv. Mihovila koja bi i žičarom imala biti povezana s ostalim šibenskim gradskim utvrdama.  

Bašić je još unazad desetak godina po prvi put predložio uvođenje eskalatora na mjestu tzv. “ceste spasa” ili “strade del soccorso”, kako je taj prolaz nazvao srednjovjekovni venecijanski kartograf i enciklopedist Vicenzo Coronelli u jednom tlocrtnom prikazu tvrđave. Izgrađen u 15. stoljeću, prolaz između dvostrukog obrambenog zida omogućavao je direktni uspon do sv. Mihovila, a njegovo oživljavanje aktualizirano je s ovogodišnjim završetkom (po nekim segmentima kontraverzne) obnove same tvrđave s kojom je grad dobio ljetnu pozornicu s koje se nudi i jedan od najljepših pogleda na šibenski kanal i srednjodalmatinski arhipelag.

“Cesta spasa”, koju bi ispravnije bilo nazivati prolazom, po mnogo je čemu jedinstvena urbana situacija u Šibeniku, ali i općenito u gradovima na hrvatskoj obali Jadrana. Prolaz je sazidan za mletačke uprave, a bio je to i “pravi graditeljski pothvat: u 40 metara dužine trebalo je svladati visinsku razliku od 28 metara, i to preko strmih i teško svladivih litica”.

Dvostruki povijesni zid ili bedem unutar kojega je prilazni put do tvrđave, tj. kaštela, najkraći je i najbrži put od tvrđave do mora, odnosno bio je najkraći put u slučaju potrebe za sigurnošću utvrde na vrhu brda ili bijega iz nje. Prolaz je svojevremeno neko vrijeme vjerojatno sadržavao i drveno stubište, na što upućuju neki povijesni izvori. Kroz stoljeća prolaz je ostao sačuvan, iako je s vremenom zatrpan otpadom da bi 1990-ih bio temeljito očišćen, no u suvremenosti nikad posebno uređivan ni aktiviran.

NEPRIMJEREN ODNOS U prolaz se ulazi kroz postojeći otvor u podnožju; čitav koridor je danas uglavnom zarastao i nedostupan, a kao novi i vrlo atraktivni javni prostor oživjeti bi ga se moglo vrlo jednostavno i bez radikalnih zahvata. To, međutim, nije slučaj, a namjera je šibenske gradske uprave tri milijuna eura vrijednim pomičnim stubištem koje uključuje i posve novi dio koridora s tunelom u gornjoj polovici dionice, nadovezati se na projekt uređenja tvrđave te na priču o “inovativnom turizmu”. Problem je pritom u načinu iskorištavanja povijesnog prolaza, a potencijalna šteta po baštinu je velika. Trenutno stanje se najkraće može svesti na dijagnozu da se radi o vrhunskoj baštini, naime srednjovjekovnom prolazu, ali da odnos prema njemu nije primjeren i to ne samo po projektu, već i pristupu.

Promašenost Bašićeva prijedloga očita je ne samo po svojoj neprilagođenosti povijesnom ambijentu, već i činjenici da bi njegovom implementacijom bio poništen genius loci i time praktički izgubljena jedna vrijedna povijesna osobitost. Slab po programu – ali i oblikovanju koje u ovoj fazi, doduše, još nije finalno – Bašićev prijedlog povijesni prolaz na neki način žrtvuje svodeći ga na utilitarno, umjesto da novim sadržajem kvalitetno afirmira zatečeno kroz nove vrijednosti i stvaranje novog javnog prostora za grad. Uopće je neprihvatljiva činjenica da se umjesto autentičnog doživljaja i sofisticiranog pristupa prostornom problemu i njegovom specifičnom stoljetnom kontekstu, nudi eskalator kojemu je jedina prednost da mase turista ima dovoditi u što kraćem vremenu do vrha brda kako bi im se, vjerojatno, naplatilo i jedno i drugo. Ako i kad se ono izgradi, jasno je da će turisti masovno koristiti pokretno stubište, ali i da bi koristili puteljak koji bi nudio više osjećaja i zadovoljstva mjestom.

Posve nepotrebno je i natkrivanje eskalatora koje proizlazi iz činjenice da on treba biti zaštićen od atmosferilija, a ne zato jer je to ideja koja bi komplementirala prolaz. Konačno, činjenica je i da je prolaz uvijek bio otvoren i da je upravo to jedna od njegovih specifičnosti. No, uopće je uvođenje eskalatora na mjestu srednjovjekovnog prolaza svojevrsni apsurd te svakako nije uputan ni dobar način da se prostor privede svrsi.

Izvorna ambijentalnost i atmosferičnost mjesta koje će biti radikalno narušene ako se Bašićev projekt realizira bez izmjena, ide na štetu Šibenika, hrvatske i europske kulturne baštine i utoliko se taj deplasirani prijedlog ne bi trebao dogoditi. Istaknuti valja da je aktivacija sada nepristupačnog prolaza svakako poželjna te da bi nedvojbeno doprinijela atraktivnosti samoga mjesta, a time i turističke ponude grada. Zato protivljenje takvom projektu nipošto ne znači protivljenje nekakvoj intervenciji, odnosno nije protiv kvalitetnog suvremenog zahvata, već je problem u konkretnom projektu, odnosno ponajviše u dijelu koji se odnosi na “cestu spasa”. Jednostavno, pristajanje na ovakav Bašićev prijedlog, nepriznavanje je mogućnosti.

ALTERNATIVE Pitanje odnosa starog i novog i u tom slučaju nije pitanje da ili ne, već kako. Primjerice, budući da je prostor prolaza nekad vjerojatno imao neki tip (drvenog) stubišta, utoliko je neko novo i suvremeno oblikovano stubište svakako jedno od mogućih rješenja, odnosno bilo bi primjerenije rješenje od eskalatora. I s obzirom na strmost najgornje dionice, neki tip stubišta ondje bi bio svakako nužan. Stube u prolazu bi pritom trebale sugerirati da se ne radi o uobičajenoj ulici sa stubama kakvih je grad pun, već da se, s obzirom na karakter mjesta, sačuva njegova osobitnost i to kroz program i oblikovanje koje poštuje izvornu prirodu prolaza. Svaka buduća namjena trebala bi i u najvećoj mjeri uključiti – a ne poništiti – i prirodne stijene, pa u nekoj mjeri i samoniklo zelenilo. Upravo se u tome nalazi vrijednost, isto kao što je imaju povijesni zidovi i ukupni ambijent čiji je sastavni dio i priroda u ovom slučaju. Valja reći i da sâm Bašićev prijedlog, sudeći po objavljenom obrazloženju, ide za tim da se stjenovito tlo “u najvećoj mjeri sačuva”, ali je ono u njegovom projektu i u dijelu povijesnoga prolaza svedeno na minimum. Sve to samo potvrđuje da je trenutni prijedlog – slab, te da mu se treba usprotiviti.

Nasuprot prijedlogu eskalatora, mogućnost suptilnije aktivacije prolaza moguća je npr. rješenjem s najbazičnijim utabanim puteljkom koji bi usred grada nudio dodir s prirodom s jedne, i baštinom s druge strane, te tako ponudio uistinu autentično iskustvo. Tako su jedno od mogućih rješenja i minimalni zahvati u vidu npr. stubišta ili kamene staze, tako karakteristične za dalmatinski krajolik.

Jedna od mogućnosti svakako je i formiranje svojevrsnog vrta kroz koji bi se prolazilo, a koji bi uključivao sve ono samoniklo, autohtono, ali i drugo za Dalmaciju uobičajeno bilje: od kadulje i lavande do ružmarina, smilja, komorača pa i bugenvilije itd. Bila bi to nekakva skrivena zelena pa i rascvjetana arkadija u povijesnoj jezgri grada tamo gdje se takvo nešto ne očekuje. Prošetati, uspeti se do tvrđave takvom zelenom oazom u odnosu na vožnju pomičnim stubama u staklenom tunelu, čini veliku razliku.

Eventualno uređenje nekakve staze i/ili stubišta s vrtom znači i da bi se horde turista, umjesto vožnje eskalatorom, trebale malo oznojiti ne bi li se uspele do tvrđave; ali Sv. Mihovil nije Dinara, a i sam uspon može predstavljati zadovoljstvo koje nosi otkrivanje grada pješice sa svim onim neočekivanim situacijama i vizurama koje namjernik otkriva a da mu se baš sve ne servira. Uz to, mjerilo povijesne jezgre Šibenika takvo je da se ona može prehodati u vrlo kratkom vremenu pa je dostupnost tvrđave ionako brza i jednostavna i bez eskalatora i tunela. U svemu, zapitati se možemo i čega će se turisti prije sjećati kao izuzetnog: uspona kroz npr. čarobni vrtni prolaz ili usputnog eskalatora?

JAVNI PROSTOR Nadalje, prolaz koji bi, umjesto eskalatora, imao stazu i/ili stubište, nudio bi i mogućnost zaustavljanja i boravka, primjerice na klupama, u povijesnom ambijentu. Utoliko je poželjna aktivacija koja će od prolaza stvoriti novi javni prostor, čime bi on dobio ulogu i onda kada ne služi samo kao komunikacija do kaštela. Takvim pristupom, prolaz bi bio i u funkciji grada, a ne samo Šibenika kao turističke destinacije.

No, koliko god Bašićev prijedlog bio slab, toliko je još više loš pristup rješavanju tako važnog prostornog pitanja od strane mjerodavnih.

Da bi se općenito došlo do najboljeg rješenja, potrebno je inzistirati i na potpuno drugačijem pristupu od dosadašnjeg. U tome smislu i prije ikakvih zahvata, logično bi bilo problem sagledati interdisciplinarno i na temelju kvalitetnoga programa raspisati javni natječaj za rješenje oživljavanja prolaza. Odgovorni pristup također bi uključivao i kompetentno žiriranje pa svakako i uključivanje javnosti u ključne faze projekta. U takvom bi pristupu bila veličina, prije svega odgovornog i kompetentnog upravljanja baštinom i javnim dobrima, a onda i autorskog autoriteta i imaginacije koja bi novim sadržajem oplemenila, a ne degradirala, postojeći. Upravo to bio bi korak prema inovativnom i otvaranje mogućnosti realizacije najboljeg rješenja. Nažalost, takva praksa u Hrvatskoj ne postoji, niti ju je posebno realno uskoro očekivati, ali unatoč tome na njoj treba inzistirati da bi se jednom i dogodila.

KRIZA STRUČNOSTI Arhitektu Bašiću ne mogu se osporiti važni i kvalitetni projekti, od npr. marina na Murteru do zadarskih Morskih orgulja te je nesumnjivo nekima od svojih djela obilježio hrvatsku suvremenu arhitekturu. Međutim, njegov – za sad samo idejni – projekt šibenskog eskalatora, izuzetni i jedinstveni ambijent povijesnog prolaza svodi na usputnost, umjesto na atrakciju samu po sebi. Bašićev prijedlog jest legitiman, ali to ga ne čini nužno i dobrim, a problem je i gradska vlast koja ga prihvaća bez ikakve kritičnosti i uopće ne otvarajući mogućnost drugih, boljih, rješenja i vizija za grad. Postavlja se i pitanje kako takav projekt može dobiti pozitivna mišljenja stručnih tijela koja su dužna meritorno sagledati problem? No, žalosna je i činjenica da nema nikakvih strukovnih reakcija kojima se izražava neslaganje s idejnim projektom. Čini se da je sve to samo dio opće krize, pa tako i krize stručnosti.

Osim projekta eskalatora koji čini njezin sastavni dio, Bašić je iznio i zanimljivu ideju žičare koja bi povezala sve šibenske tvrđave, što nije loš prijedlog ako se kvalitetno osmisli. U slučaju da se tvrđave povežu na taj način, našlo bi se mjesta i za žičarni pristup sv. Mihovilu, možda sa same obale, a da pritom “cesta spasa” ostane pošteđena sadašnjeg plana. Pritom, žičara samo do sv. Mihovila nema puno smisla jer se radi o maloj udaljenosti i visinskoj razlici, no to nije ni ideja. Jedna od opcija svakako je i modifikacija projekta u dijelu koji se odnosi na povijesni prolaz, a eskalator u tunelu nije problem. U svakom bi se slučaju za izuzetni prostor “ceste spasa” trebalo pronaći primjerenije rješenje od eskalatora jer drugačiji pristupi i bolja rješenja postoje. Ne treba bježati ni od rješenja koja idu za minimalnim. U svakom slučaju, pitanje treba otvoriti, a odgovor tražiti u suvremenim pristupima i, prije svega, kreativnosti koja će maksimalno uvažiti specifični prostor u koji se intervenira te ponuditi održivost i istinsku inovaciju kroz izgradnju mjesta.

Imperativ je “cestu spasa” sačuvati kao osobitost, tek s nužnim prilagodbama kako bi se prostor kvalitetno aktivirao i to kao javni prostor i time, kroz nadogradnju baštine, obogatio grad.

Neponovljivost povijesnog ambijenta Šibenika i njegova vrijednost kroz pojedine elemente urbane cjeline, tamošnja “materijalna prisutnost srednjovjekovnog”, daleko nadilazi lokalne razmjere, a obaveza čuvanja baštine nalaže odgovorni pristup onome što smo baštinili i što imamo obavezu sačuvati. No, s ovakvim projektom, čini se da “cestu spasa” sada prvo treba doslovno spašavati.