Nataša Govedić  

Protiv ispraznih antagonizama

Pravičnost je članstvo, uključenost, sudjelovanje. Tako kaže suvremena pravna teorija, na čelu s Michaelom J. Sandelom. U diskretnoj parafrazi, pravičnost je zajedništvo. Riječima Hannah Arendt: “Rođenjem ulazimo u zajednički svijet, ali ni umiranjem ga ne napuštamo. Jer nemamo samo puno toga zajedničkog s onima koji sada žive s nama, nego i s onima koji su živjeli prije nas, kao i s onima koji će tek živjeti”. Kako to funkcionira u javnosti kojom prije svega upravljaju korporativni interesi i privatni lobiji? Postoji li zajedništvo na razini distribucije informacija ili namjernog zagovaranja srodnih suradnji? Postoji li zajedništvo u obliku medijske solidarnosti prema veoma različitim autorskim projektima, prema njihovu ravnopravnom praćenju i uvažavanju, bilo da nastaju unutar institucija ili na nezavisnoj sceni? Postoje li uopće tiražni mediji koji ne zagovaraju kupoprodajnu tupost i plačljivost oko građanske “nemoći”? Postoji li platforma javnih natječaja koji doista drže visoke i transparentne profesionalne kriterije? Znate odgovor. I s druge strane, postoji li zajedništvo kulturne scene po pitanju jasnih i dosljednih zahtjeva, ne samo oko golog preživljavanja kulture i umjetnosti, nego i oko sustavnog unapređenja svakog stvaralačkog rada? Postoje li umjetničke i građanske inicijative koje nadilaze pojedinačni interes i svjesno rade na stvaranju platforme solidarnosti? Postoje li prijedlozi upravljanja ili pristupa institucijama koji svjesno rade protiv izoliranih diktatura ukusa? Postoji li svijest bilo koje generacije kulturnih radnika da ne treba čekati da se vlast otrijezni, već joj treba sada ponuditi zajedničku listu zahtjeva? Opet znate odgovor. Naša je kolektivna strategija korsko prigovaranje, a ne sinkronizirano otkazivanje poslušnosti ili kolektivno zauzimanje Ministarstva kulture i Gradskih ureda za kulturu. Ne usuđujemo se biti politični, doista uključeni u zajednicu kojoj pripadamo, čak ni po cijenu vlastita izumiranja.

Prazno antagoniziranje Tekst “O problemima politizacije umjetničkog polja” Vesne Vuković (objavljen u novopokrenutom internetskom Biltenu) po mome mišljenju izvrsno sumira našu aktualnu situaciju: “Ovo inzistiranje da se ostane unutar granica svoje profesije vječno delegirajući politički angažman na nekog drugog, pa bio to i umjetnički objekt ili rad, pojačan s druge strane teorijskim, ili preciznije akademskim, izjednačavanjem umjetnosti s politikom, jedan je od ključnih razloga nemogućnosti njezine politizacije.” U nastavku, Vesna Vuković točno primjećuje kako čak i “kritika vrlo često završava u antagoniziranju s ostalim radnicima u polju”. Kazališne polemike koje trenutno čitam ne vode ni prema uvažavaju kritike, ni prema produbljivanju refleksivnog rada na umjetničkim ili analitičkim materijalima. Uopće ne svjedočim polemikama koje pomiču raspravu s točke afektivnih ispada protiv ovog ili onog kritičara ili protiv ovog ili onog kazališnog autora, niti polemikama koje ulaze u bilo kakvu kolegijalnu frontu solidarizacije umjetnika i kritičara radi društvenih promjena. Polemika je stoljećima suprotna dijalogu baš zato što joj nije cilj unaprijediti polje same rasprave, već diskvalificirati sugovornika. Osobno, duboko me zanima suprotan smjer. Zanima me kako istupiti iz “ratničke” Hrvatske, kako prestati s netrpeljivostima i neslušanjima među anarholijevim, lijevim i liberalnim frakcijama (poznatima po tome što su toliko progresivne da ne mogu ni zamisliti da imaju išta zajedničko), kako se oprostiti sa stavom da je u korist javnosti dozvoljeno i dapače poželjno nasrtanje na druge kulturne radnike, posebno one koji na bilo koji način doprinose redateljskom, kritičkom ili glumačkom talasanju vrijednosne pustinje.

Ne želim se stalno vraćati na temeljnu defanzivnost javnog rada, u kojoj je svima “prihvatljiva” jedino pohvala. 

Kako smo uopće postali toliko defanzivni?

I druga pitanja Defanzivnost je, čini mi se, mnogo više od “obrane i zaštite”. Defanzivnost je glavna valuta socijalnog vegetiranja. Ne samo da joj je cilj izbjeći bilo kakvu povredu ili propitivanje (vlastite) identitarne matrice nego su defanzivna društva često usredotočena na proizvodnju različitih vrsta “neprijatelja”, od kojih valja braniti “naše” vrijednosti. O čemu točno govorimo? O kakvim neprijateljima i kakvoj to naškosti, kakvom našijenstvu? Evo, konkretno, nekoliko nadasve naših glasova. Miroslav Krleža: Zar doista nismo doživjeli ništa? Zar u ovom apsurdnom vakuumu, koji kao grozno crno i tamno zvono poklopi tu prokletu Mezopotamiju i koji leži u nama i nad nama već vjekove, te nam pije krv i mozak i tijelo i dušu koji nas grozno muči, zar u ovom Vakuumu nismo otkrili nikakve nove oblike? Antun Šoljan: Jer pisac znade, kao i svi mi drugi, da nema danas niti jednog pravog pitanja na koji bi postojao lak, nedvosmislen i valjan odgovor – a najmanje takav univerzalan, konfekcijski odgovor koji bi podjednako utaživao svačiju žeđ i glad. (...) A svijet je sve više nalik sajmu: više se i ne pita kako glasi pitanje, nego ima li se gdje kakav odgovor. Predrag Matvejević: Pitanje: A gdje biste Vi najviše voljeli živjeti? Odgovor: U višenacionalnoj zajednici. Bez zajedljivosti.

Baš zahvaljujući navedenim piscima, ne postoji vladalačka garnitura koja nam može oduzeti kontinuiranu javnost zabilježenih glasova, trajnost njihove zahtjevnosti, njihova kursa propitivanja i istraživačkog žara. Glasova koji pred sobom imaju zajednički, a ne samo vlastiti cilj. Glasova, kako je točno zapazila Hannah Arendt, koji nadilaze ideju o javnosti kao zapjenjenoj medijskoj kuhinjici samo jednog vremena. Možemo citirati i suvremenika Viktora Ivančića, kao glas koji nas dekadama oslobađa bilo kakvog ceremonijalnog i udvorničkog kolektivizma, upravo zato poklanjajući pisanju fokus drugačije komunalnosti: Čak i ako efekta nema, odnosno ako se ne vidi, to ne znači ništa, jer ne možemo znati što bi se dogodilo da kritičkih glasova uopće nije bilo. Ne dopuštam si da me to obeshrabri jer, u krajnjoj liniji, čak i ako ne bude efekta od mog pisanja ili pisanja mojih drugova, postoji ta osobna potreba da se ne bude pijun u društvenoj igri, nego da, jednostavno, kritički djelujem. Shvatio sam da je to dobro, između ostalog, za mene, a hoće li imati pozitivnih posljedica – tim bolje ako ih bude. I ako ih nema, opet bih pisao.

(Post)kolonijalne naočale A što je s diobom zajedničkog prostora? Dok se poslovično otvorenoj Rijeci smiješi mogućnost nove kazališne uprave (najozbiljniji kandidati za upravu HNK Ivana pl. Zajca zasad su Oliver Frljić i Marin Blažević), zagrebačka kazališta prolaze kroz rošadu starih i dobro nam poznatih upravljačkih imena. Nijedno kazalište nije ni pomislilo na mogućnost samouprave. Ponovno se čekaju upravitelji i redatelji kao “vođe i spasitelji”, umjesto da se promjene zahtijevaju i grade iznutra. Upravo se u odnosu prema tim mesijama domaćeg teatra vidi koliko smo dugo bili kolonijalna ispostava, odnosno koliko je u svakoj našoj institucionalnokazališnoj čekaonici pohranjeno mitskih strahova i mitskih nada. Male si zajednice utvaraju da trebaju velike spasitelje, toliko su duboke brazde internih konflikata. Istu je problematiku, međutim, moguće i sasvim drugačije postaviti. Uzmimo da nas nitko osim nas ne može spasiti. Uzmimo da su svi članovi umjetničke zajednice – glumci, scenografkinje, kostimografi, kompozitorice, plesači, kritičari, dramaturginje, pjevači, producentice, inspicijenti, vizualni umjetnici itd. – odgovorni za zakapanje rovova i paralelni rad na vlastitoj glasnosti, kao i na odgovornosti za sustav predloženih promjena. Možemo li uspostaviti takvu zajednicu? Možemo li se maknuti od ispraznih antagonizama i mesijanskih čekanja prema učenju zajedničkog jezika, u kome (i mimo povremene nerazgovjetnosti) ima više nego dovoljno prostora za uvažavanje tuđih perspektiva? Glavno je pitanje ionako već dugo isto: hoćemo li se usuditi aktivno, nepromatrački baviti svojim komadićem igralačkog javnog polja – makar ono bilo krajnje neglamurozno, pješadijsko – ili ćemo se tiho i skrušeno, makar i u obličju lokalnog kralja, skortljati sa šahovske ploče.

U ništavilo.

Upozoravam: ništavilo je samo negativ ili prazno mjesto propuštenog zajedništva.