16.12.2004.

Frieder Nake  

Racionalizam, tehnicizam, egzistencijalizam

algoritmi u muzeju

Tehničke zadaće kompjutora na stuttgartskom Institutu za matematiku, početkom šezdesetih godina

Od ljetnog semestra 1958. studirao sam matematiku na (kako se tada zvala) Višoj tehničkoj školi Stuttgart. U dvanaestom semestru, zima 1963./64., ondje sam diplomirao. Na Institutu za matematiku već sam nekoliko godina bio zaposlen kao studentska ispomoć. Prema mojoj procjeni 1960. ili 1961., u svakom slučaju, sjećam se da je bilo govora o Algolu 60. Morao sam obraditi male programske zadatke ili korigirati zadatke, vjerojatno i pripomagati u običnom nepoštenom poslu. Bog zna da nemam konkretnih sjećanja na prvo vrijeme. Na početku je sve bilo usmjereno na SEL ER56, kasnije je bila riječ o programskoj biblioteci Telefunken TR4. Tijekom godine 1963. profesor Walter Knödel bio je dovoljno hrabar da mi povjeri zadatak koji me formirao i promijenio mi život. Za svoj je institut pribavio, vjerojatno, prve primjerke Zuse Grafomata Z64. Rupičaste papirnate vrpce, koje su trebale sadržavati kodove crteža za ovaj automat za crtanje, trebale su biti od Zuse Z22, kao i od Standard Elektrik Lorenza ER56. Za ER56 tvrtka Zuse nije imala softver. Stoga mi je profesor Knödel zadao sjajan zadatak da napišem osnovni softver.

Iako sam u ono vrijeme donekle znao da se uz pomoć kompjutora može računati, te da to otvara napeta pitanja o točnosti, brzini i konvergenciji, nisam ništa znao o tome kako geometriju, čak i onu najjednostavniju, kombinirati s podacima i algoritmima. Osim toga, stroj je bio razmjerno fleksibilan, ali mogao je crtati samo određene smjerove. Aproksimacija bi u svakom slučaju mogla poslužiti. Kako?

Zaboravio sam sve pojedinosti. Samo znam da me to strašno oduševilo. Ne vjerujem da je zadatak doista bio težak. Samo sam morao biti precizan, razmisliti o svemu, ne previdjeti nijednu pogrešku, savršeno testirati. Jer, iako je svatko tada mogao programirati kako je želio (mi smo to činili na jeziku stroja), ipak je sve trebalo biti u redu i funkcionirati, te biti korektno i efikasno. U svakom slučaju, smatrao sam da sam napravio svoj osnovni softver. Naručio sam da mi izračunaju pokusni crtež i otišao sam na svoj prvi službeni put iako još bijah student, negdje u jesen 1963. u 24. godini. U Bad Herzfeldu kod tvrtke Zuse moje rupičaste papirnate vrpce nisu doživjele potpun uspjeh. Ali automat sam prvi put vidio, dodirnuo ga i divio mu se. Moj je ponos znatno popustio, što je bilo korisno i poučno, a programsku sam pogrešku lako pronašao. Ipak je programiranje s udaljenosti bio rizik, a od studenog ili prosinca moj je program proizvodio crteže koji su izgledali uredno. Stroj je napokon bio tu i ja sam bio ponosan kada su se drugi koristili mojim softverom.

Nešto kasnije, već kao suradnik i na TR4, zajedno s drugima izgradio sam tamošnju Algol-biblioteku i brinuo se za nju. Stalno smo morali imati pripremljene bušene kartice i davati ih ljudima. Više se ne sjećam otkud je došao softver za crtanje za TR4.

Okolnosti pod kojima su nastala prva promišljanja o umjetničkim programiranjima

Dok sam radio kao studentska ispomoć na Institutu za matematiku stuttgartske Visoke tehničke škole, dobio sam zadatak da na ER56 napišem osnovni softver za grafomat. Uz to treba pridodati i predavanja kod Maxa Bensea o onome što je predavao semestar za semestrom, pogotovo o semiotici i estetici. Onamo su odlazili svi koji su držali do sebe.

Tijekom studija matematike specijalizirao sam se malo pomalo za teoriju vjerojatnosti (utjecaj Ludwiga Arnolda). Na Institutu sam sudjelovao u mnogim raspravama, ali i radio na vlastitom programiranju pseudo-generatora nasumičnih brojeva (utjecaj Paula Roosa). Tijekom zadatka testiranja softvera za grafiku, udaljio sam se – pod utjecajem različitih faktora – od uobičajene sistematske izgradnje pokusnih nizova te smatrao opravdanim da dozvolim iscrtavanje nasumičnih višekutnika. Jer to bi se razvijalo u različitim smjerovima, a oko bi veoma dobro odmah otkrivalo ako nešto ne bi bilo u redu. Od nasumičnih višekutnika prešao sam dalje na složenije oblikovanje na crtačkoj plohi. (Softver nije sadržavao mogućnost geometrijskog modeliranja.)

Dakle, ovdje se susreću dvije vrste predznanja (teorija vjerojatnosti i estetika), jedan poseban i nepoznat zadatak (program za crtanje), i drukčija zamisao: dalje od sistematičnih pokusa. A posljedica toga je “umjetnost”!

Značenje Benseove estetike za ove radove  (Poticaj ili naknadno potkrjepljivanje?)

Bense kao osoba, kao osobni poticatelj, promicatelj, diskutant ili slično ne igra ulogu. To se nije dogodilo. Bio sam previše plašljiv da ga potražim. Imao je dovoljno posla. Benseovi govori, a i njegovi tekstovi, njegov način razmišljanja i njegov drugačiji, provokativan pogled na svijet i znanost imali su i imaju veliko značenje za većinu onoga što sam činio. Općenito gledano, sa sigurnošću mogu reći: Benseova filozofija, a posebice estetika, njegov stav prema svijetu i znanosti snažno su utjecali na moj rad i način razmišljanja.

Sjećam se da sam semestar za semestrom svakog ponedjeljka u 17 sati hodočastio na velika Benseova predavanja na koja su dolazili i ljudi koji nisu izgledali kao studenti. Bili smo znatiželjni i bilo je uzbudljivo, iako sam uglavnom malo razumio, a ponekad ništa. No, znao sam, ovdje se misli. Ovdje se iskazuje novo mišljenje. Dokaze o Benseovim predavanjima (govorio je posve slobodno) začudo imamo samo iz prvog semestra 1958. (“naturfilozofija”) i jedanaestog semestra 1963. (“racionalizam, tehnicizam, egzistencijalizam”). Prije mnogo sam godina, na žalost, uništio sve svoje bilješke iz studentskih dana. Siguran sam da sam tada razumio malo, gotovo ništa. Bilo je teško, često i teže od matematike. Kad sam pratio predavanja, slušao, pokušao razumjeti i pisati bilješke, mora da sam bio tjeran sveopćom fascinacijom, vjerojatno žudnjom za razumijevanjem i spoznajom.

Svoj prvi seminar o informacijskoj estetici (pod naslovom Cybernetic Serendipity) održao sam u proljeće 1969. u Torontu. Dakle, u dalekom svijetu! Vjerojatno je to bio prvi seminar takvoga tipa u sjevernoj Americi. Kad sam još jednom bio u Stuttgartu, u ljetnom semestru 1970., imao sam priliku da u Studiumu Generale održim seminar pod naslovom Umjetnost i kompjutor.

Knjigu Ästhetik als Informationsverarbeitung napisao sam u Vancouveru i ondje, u ljeto 1972., zaključio rukopis (koji je objavljen 1974.). U njemu se jasno primjećuje “potkrjepljivanje”. Jedno poglavlje govori o veoma ambicioznom programu, vjerojatno najambicioznijem uz prekinuti Projekt Mondrian (u Vancouveru 1972.), koji sam napravio: Generative Aesthetics I. On je bio središte mojega rada u Torontu 1968/69. i rezultirao je cijelim nizom eksperimenata, od kojih su kasnije dva i realizirana. Jedna slika je nestala, druga se nalazi u zbirci Etzold u Muzeju Abteiberg u Mönchengladbachu.

U tom sam programu Benseovu sklonost generativnoj estetici matematički i algoritmički strogo prihvatio i izradio. Do danas vjerujem da je to bilo najradikalnije moguće preuzimanje Benseovih ideja. Zauzvrat se od mene u dalekoj Kanadi mnogo tražilo, došao sam do pozitivnog završetka na kompjutoru, omogućeno mi je sudjelovanje na nekoliko konferencija. S Maxom Benseom o tome nikada nisam razgovarao. Jesam li bio preponosan? Prebojažljiv? Nije važno. Bilo je lijepo.

Značenje drugih (američkih) radova na području kompjutorske umjetnosti (Pierce, Hiller, Fetter i drugi)

Ovako je to formulirao von Herrmann: Pierce nije izravno prethodio kompjutorskoj umjetnosti. Ali njegova je znakovna teorija, otkad nam je to Bense ispričao, imala najveći utjecaj na moj rad uopće. Jači utjecaj imao je samo Marx. U jednom programskom jeziku, koji sam sasvim općenito definirao za crteže, razlikuju se podatkovni tipovi sign i graphic, i u tom je jeziku moguće, stoji u jednoj publikaciji, proizvoljno definirati dvodimenzionalne znakove.

Lejaren Hiller veoma je rano u Chicagu uz pomoć kompjutora stvarao glazbu. U glazbu se uopće ne razumijem. Ali znao sam za njegove radove i rano sam na praktičnom rezultatu imao mogućnost upoznati razliku između vremenskih znakovnih lanaca i prostornih znakovnih površina.

William A. Fetter bio je voditelj grupe kod Boeinga i dospio, htio to on ili ne, na jedan simpozij i u važnu publikaciju Design and Planning 2 koja je uslijedila. Nju sam 1968. otkrio u Torontu.

Američki su radovi doista utjecali na mene. Između 1963. i 1965. još su mi bili nepoznati. Ne znam kad su mi skrenuli pozornost na Michaela Nolla, sigurno ne nakon 1966., vjerojatno godinu prije. Noll je 1965. dobio prvu nagradu na Computer Art Contestu o kompjutorima i automatizaciji. Mora da me netko uputio na to, a možda sam taj časopis imao u rukama. Nakon toga sam onamo poslao nekoliko svojih radova i 1966. također bio nagrađen.

Velik utjecaj imao je i Leslie Mezei u Torontu, kojemu sam neizmjerno zahvalan da me na temelju naše korespondencije 1968. pozvao u Toronto. Kakva šansa! Svijet kompjutorskih znanosti otvorio mi se u Kanadi, dok je u Saveznoj Republici Njemačkoj tek započela rasprava o “informatici”. Iz Toronta sam otišao u posjet Charlesu Csuriju u Columbus, u Ohio, koji je 1967. pobijedio na Computer Art Contestu. Pokazao mi je sve, čudio sam se. Morao sam paziti da ne postanem tašt, budući da su se ti ljudi bavili sa mnom.

Imao sam osjećaj da se uživljavam u jedan svijet – da mu čak malčice i pripadam – koji je bio uzbudljiv, u kojemu se događaju nevjerojatne stvari. To je kulminiralo mojim sudjelovanjem na First International Joint Conference on Artificial Intelligence u Washingtonu. Prije toga, u ljeto 1968., održani su Cybernetic Serendipity u Londonu i Tendencije 4 u Zagrebu, gdje sam bio član programskoga odbora.

U Zagrebu je s Biasijem došlo do svađe o umjetnosti. U Edinburghu s Jonathanom Benthallom, ubrzo nakon toga. Oni su ozbiljno shvaćali ono što sam govorio. Dakle, vjerojatno bih i ja to morao ozbiljno shvatiti. Mislim da sam to ozbiljno shvaćao. Ali moj prijatelj Bob Kellermann u Torontu iz mene je sve iznudio kada me upitao kako mislim opravdati sve to što činim. Ohrabrujuća potvrda i najjača dvojba pojavile su se istodobno – je li me moglo snaći nešto bolje?

S njemačkoga prevela Gioia-Ana Ulrich