Uz intervenciju Križevčanka Selme Banich & [BLOK-a] u sastavu Ane Kutleša, Ivane Hanaček i Vesne Vuković. Intervencija je nastala kao suradnja Culture Shocka i 13. izdanja UrbanFestivala
Prenosim iz letka koji zajednički potpisuju Selma Banich & kustoski kolektiv [BLOK], dakle Ana Kutleša, Ivana Hanaček i Vesna Vuković: “Intervencija Križevčanka je komentar na procese koji oblikuju suvremene Križevce, a naslov direktno referira na pogon Križevčanka koji je, kao i druge tvornice tog industrijskog grada, u procesu privatizacije ugašen. Polazišna točka umjetničke intervencije preuzeta je iz ženske povijesti Križevaca, koja spominje Magdu Herucinu, Križevčanku koja je zahvaljujući političkoj odluci jedne carice izbjegla da bude pogubljena u okvirima sistemskog obračuna sa ženama, njihovog podčinjavanja i izvlašćivanja. Tko su i gdje su današnje Križevčanke/Magde? Kojim se suvremenim mehanizmima oduzimaju socio-ekonomska prava, ali i zajedničko vlasništvo i zajednički prostori u novoj rundi izvlašćivanja, pitanja su na koja smo odgovore potražili u urbanom prostoru Križevaca. Svaki grad ima svoju Križevčanku, svaku propast skriva neka obnova: paralelno s deindustrijalizacijom događa se i takozvano uljepšavanje glavnog križevačkog trga, kojim je svaki potencijal proizvodnje zajedničkog u tom prostoru doslovno sasječen.”
Mir kolibama, rat palačama Drugi tekst koji ulazi u materijale intervencije Križevčanka također je manifestnog karaktera, a autor mu je Georg Büchner (1834. godine). Odatle također prenosim: “Seljak ide za plugom, a gospodin za njim i goni ga zajedno s upregnutim volovima, otima žito, a seljaku ostavlja strn. Život seljaka je dugi radni dan; tuđinci mu oranice pustoše pred očima, njegovo je tijelo žulj, a njegov znoj sol na gospodskoj trpezi. (...) Smijete podnijeti tužbu protiv susjeda koji vam je ukrao krumpir; no optužite jednom državu za krađu koja u ime nameta i poreza svakodnevno pogađa vaše vlasništvo, a kako bi se legija nekorisnih činovnika tovila vašim znojem: potužite se jednom na to da ste izvrgnuti samovolji nekih trbušina i da se ova samovolja naziva zakonom, potužite se na to da ste državni konji za oranje, potužite se zbog izgubljenih ljudskih prava: gdje su sudovi koji će prihvatiti vaše tužbe, gdje sudci koji donose presude? – Lanci kojima su okovani vaši sugrađani iz Vogelsberga kad su odvedeni u Rokkenburg pružit će vam odgovore” (citirano prema Hesenskom glasniku u prijevodu Vesne Vuković, Zagreb: DAF, 2011).
Gnjevni ton proglasa upravo je ona intonacija živog, angažiranog ljudskog glasa koja nedostaje praznim, poharanim, napuštenim prostorima nekadašnje tvornice Križevčanka. Tvornica je, naime, mjesto bez javnog profila, mjesto nepostojeće ili namjerno stišane socijalne vidljivosti. Više nitko nije zainteresiran za ruševinu ratnih i poratnih ekonomskih malverzacija. Fotodokumentacija Selme Banich pokazuje poljuštene zidove nekadašnjeg tvorničkog zdanja, razbijene prozore, zaboravljenu ili ostavljenu odjeću radnika, mali rešo za kuhanje (s dva ringa), napukle tanjure, fotelju u praznoj sobi, zaboravljenu vješalicu... Propast tvornice prati poznatu liniju početne privatizacije (u Križevčanki konkretno izvršene 1992. godine), zatim nesposobnog poslovanja, pokretanja stečajnog postupka 1998. godine, prodaje kompletne imovine i dionica tvornice, daljnjeg gomilanja dugova u stečaju, stalnog otpuštanja zaposlenika, očajničkog pokušava fuzije Križevčanke s tvrtkom Improm, te na kraju glasova šačice radnika koji vape javnu podršku 2008. godine kada već šest mjeseci nisu dobili plaću. Nitko za povijest propasti nije službeno odgovoran, nitko na razini Gospodarske komore i državnih Ministarstava nije problemu “neuspješnih privatizacija” naših tvornica pristupio na način koji vodi brigu o radnicima, njihovim socijalnim pravima, odštetama, novim radnim mogućnostima i kapacitetima. Iz iskustva suradnje s radnicama Kamenskog znam da nakon zatvaranja tvornice slijedi najteži period: čekanje bilo kakve poslovne prilike, rad na crnom tržištu za manje od socijalnog minimuma, niz neuspješnih prekvalificiranja, nova čekanja, često i borba s bolešću kao posljedicom dugogodišnje ekonomske i političke traume.
Politika ekonomske ruševine Raditi intervenciju na lokaciji sloma ljudskih mogućnosti znači tematizirati krah čitavog političkog projekta “polisa” i “republike”, u korist mjesta u koja nitko više ne želi svraćati, nitko s njima ne želi stupiti ni u kakvu konverzacijsku razmjenu, niti itko želi čuti za njih. Takva mjesta prepuštena su još samo umjetnosti, što ponovno – makar i s mukom, makar zakratko – uspostavlja njihovu političku prisutnost, a s njome i nelagodu pripadajućih gradskih uprava. Dok traje instalacija (a nakon prvih 24 sata misterioznom voljom gradske uprave Križevaca instalacija je s glavnog gradskog trga “premještena” na manje vidljivo mjesto), ponovno je za građane otvorena i pogrebna ploča Križevčanke. Susret zbigecanog gradskog trga i prekriženih radničkih tijela djeluje kao nemeza iste one križevačke vlasti koja je nedavno potrošila 12 milijuna kuna na uređenje svog reprezentacijskog gradskog središta, nadajući se da će nam par novih betonskih betonske kockica i cvjetića zakloniti pogled od njihova privrednog i moralnog bankrota. Ne znam što sve u instalaciji prepoznaju lokalni žitelji, ali mogu citirati članak Frenkija Laušića (Slobodna Dalmacija, 19. siječnja 2000), kao još jedan duh tvorničke prošlosti: “Jedno od prvih radničkih preuzimanja poduzeća u nezavisnoj Hrvatskoj organizirao je još 1995. Sindikat PPDIV-a iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske u Križevčanki, kada su zabilježene i prve radničke straže na ulazima u neku tvrtku. Radnici Križevčanke tada su novinarima podastrijeli nalaze financijske policije, do kojih su došli dugoprstićkim sposobnostima, koji su jasno govorili o nelegalnosti privatizacije toga poduzeća i o nekim drugim kriminalnim aktivnostima. Na tu samostalnu istraživačku djelatnost radnike je nagnala činjenica što je profitabilno poduzeće počelo propadati, a službene institucije nisu ništa radile na pravnom sankcioniranju kriminalnih radnji čije bi procesuiranje moglo tvrtku uspješno vratiti u tržišnu utakmicu. Čelnici sindikata su se tada koristili omiljenom sindikalnom izlikom kako nisu oni organizirali radničku pobunu, već da su radnici, uplašeni za svoju sudbinu i sudbinu poduzeća, samoinicijativno krenuli u akciju. Na taj način je sindikat sa sebe skinuo sve pravne terete koje proizlaze iz nelegalnoga, ‘revolucionarnog’ djelovanja, a istodobno je kontrolirao situaciju. Najvažnije u slučaju Križevčanke bilo je to da su radnici radikalno reagirali u situaciji kada relevantne društvene institucije nisu sankcionirale gospodarski kriminal koji je imao izravne negativne socijalne posljedice. Bez radničke intervencije, nalazi financijske policije bi ostali mrtvo slovo na papiru i stoga takvo “revolucionarno” djelovanje ima legitimnu, ako već nema legalnu osnovu. Upravo devetogodišnje kumuliranje korumpiranosti i neefikasnosti pravosudnih i političkih institucija, što je rezultiralo gospodarskim i socijalnim državnim kolapsom, uzrok je sadašnjih većim dijelom opravdanih i manjim dijelom neopravdanih sindikalnih i radničkih akcija. Sasvim je očekivati da će društveno snalažljivi lopovi, kao i do sada, i u takvoj situaciji pokušati prefriganim manipulacijama iskoristiti socijalno nezadovoljstvo u osobne svrhe. U vrijeme Križevčanke, zabilježeni su slični štrajkovi i radničke akcije u Mladosti, Croatia Busu i Ferimportu, s tim da je posebno slučaj Croatia Busa imao sve odlike takozvanog menadžerskog štrajka u kojem neki pretendenti na vlasništvo tvrtke koriste radničko nezadovoljstvo socijalnom nepravdom i gospodarskim kriminalnom u korist vlastitog preuzimanja poduzeća. Već je tada bilo jasno kako se socijalni nemiri i štrajkovi ne mogu generalno ocjenjivati pozitivno ili negativno, već da je svaki od njih slučaj za sebe i treba mu pristupiti zasebno ako se želi zbilja shvatiti uzroke nevolje i trenutačno stanje u tvrtki.”
Štrik nad Trgom Recimo nešto i o performartivnom sadržaju instalacije koju su izvele Selma Banich i [BLOK-ovke]: riječ je o vješanju pronađene radničke odjeće na glavnom gradskom trgu u Križevcima. Prazni rukavi vijore na središnjem mjestu gradskog okupljanja, kao ljaga koju društvo ne može sa sebe sprati nikakvim sredstvima “racionalizacije gubitaka”. Zašto su naše radnice i radnici postali sablasno odsutni sa svojih radnih mjesta? Zašto o njima brine umjetnost, a ne socijalna država? Zašto je na mjesto solidarnosti stupila obrednost žalovanja? Strategija promjene nipošto se ne bi smjela zaustaviti na ovim retoričkim pitanjima. Komunalnost Križevčanke zahtijeva i komunalnost i kontinuitet našeg odgovora, kao posljednje instance skrbi i poštovanja prema izbrisanima.