Zemlja, na kraju krajeva, možda i jest okrugla, ali je Mjesec zasigurno ravan!
Bilo je to uoči gostovanja Richarda Dawkinsa. Čuveni evolucijski biolog, autor teorija o sebičnom genu i darežljivom memu, gostovao je u Zagrebu u svojstvu svojih sekundarnih, zadnjih godina prevladavajućih obilježja: kao neustrašivi ateistički agitator, netremični zuritelj sa znanstvene točke gledišta, neumorni protivnik sve većeg crkvenog utjecaja na sve živo i mrtvo na ovome svijetu, utjecaja koji se tih godina itekako osjećao u Hrvatskoj.
Odbor za doček Ja, Perivoj Bakač, bio sam od strane Rektorata izabran da članstvujem u Odboru za doček; izabran, a onda je izbor povučen bez objašnjenja. Nisam ni ja bio mačji kašalj – zatražio sam očitovanje i već sam sljedeći tjedan dobio termin u Kontrolnoj komori prirodnih znanosti. Termin u 7 ujutro i nije bio obećavajući; zato sam se iznenadio kad me primila Katarina Koštrobači osobno. Mislim da nije neophodno ovdje i sada objašnjavati tko Katarina Koštrobači jest i kolike su njezine zasluge za hrvatsku i svjetsku znanost (spomenimo samo njezino sudioništvo u najnovijim probojima s područja nanotehnologije), za poboljšanje položaja znanstvenika u Hrvatskoj i šire. Spomenut ću samo famozni indeks njezine citiranosti u nedostižnom iznosu od… ah, k vragu, ne mogu napisati tu cifru a da mi se ruka ne počne tresti uslijed podsvjesne zavisti. Ruka, velim, ne ja; podsvijest, velim, ne svijest – zato ne držite prodike meni na temu kolegijalnosti i čistoga uma!
Oči boje kave Katarina Koštrobači primila me u svom skromnom uredu točno u ugovoreno vrijeme. Za tu se priliku odjenula u haljinu boje različka, a uha su joj resile naušnice u obliku slučajnog uzorka. Na tananom zglavku lijeve ruke labavio se starinski sat sovjetske proizvodnje. Naočale stakala neobično bistrih – zasigurno je riječ o nekom od ovih novih nanopremaza, pomislio sam. Iza naočala, oči boje slabe turske kave, pogled netremičan, u mene. Skoro u mene; bio je to jedan od onih pogleda koji prolaze kroz tijelo pogledanika, rastavljaju ga na sastavne dijelove. Seciraju ga i ostave da se secuje. Takva je bila Katarina Koštrobači.
“Kolega”, rekla je, “dobro jutro i dobar dan. I doviđenja. Da obavimo sve formalnosti unaprijed. A sad recite zašto ste ovdje.”
Pomalo zamuckujući od neke eoluhalijske treme, objasnio sam tko sam i što sam (nije davala znake da je čula za mene, a od ranije se nismo poznavali; mislim da se nikada nismo sreli, niti uživo niti na polju znanstvene bibliografije). Rekao sam joj o svojoj nevolji i ponadao se da će mi ona pružiti zadovoljštinu, razložno objašnjenje, povod za racionalizirani uzmak.
Psuedoznanost “Shvaćam”, rekla je. “Prvo ste pozvani u Odbor za doček. Zatim ste izostavljeni. Prirodno je da tražite objašnjenje. Ali ipak se čudim da ga tražite, kad je razlog očigledan: Ravna Zemlja.”
“Znači…”
“Da, znamo za to. Član ste internacionalne udruge Ravna Zemlja već nekoliko godina, zar ne? Vi, kao geo-znanstvenik, dobrovoljno ste se učlanili u organizaciju koja ustraje u suludoj teoriji da je Zemlja ravna! Dawkinsova obavještajna mreža vrlo je razgranata. Ako smo mi doznali o vašem članstvu, mala je vjerojatnost da on o tome nije obaviješten.”
“Ali Ravna Zemlja nema veze s milim Bogom!”, pobunio sam se. “Dawkins se bori protiv religijskih utjecaja. Nema on ništa protiv premaštovitih hipoteza.”
“Tvrditi da je Zemlja ravna, to nije znanstvena hipoteza, to je naprosto glupost! A Dawkinsa zanima raskrinkavanje pseudoznanosti jednako kao i vjerske zloporabe umnosti, samo što mu je veći izazov javno se suprotstavljati organiziranim religijama negoli minornim udrugama kakva je vaša. Zašto ste se uopće učlanili? Stvarno vjerujete da je Zemlja ravna?”
Čaša žuči ište čašu vode Zatražio sam čašu vode. Bilo je potrebno dobrih deset minuta da se to sredi, da mi se donese ta čaša puna tekućine zvane voda, bljutave uostalom kao i sve i sva u prostorijama Komore. Dok sam čekao, pomno sam proučavao sadržaj Katarinina radnog stola: najnovije Macintoshovo računalo, kvantni kalkulator za iznimno složene izračune, pritiskač za papir u obliku podrtine, a u podlozi svega karta svijeta za šnaucere. I ostatak ureda bio je asketski opremljen, izuzev sprave za jačanje živaca u sjeverozapadnom uglu prostorije.
“Ne vjerujem, naravno”, otpočeo sam sa svojim odgovorom, “ne smatram, dakle, da je Zemlja ravna. Ali držim, također, da nije niti okrugla.”
“Znamo to svi, to je pučkoškolska geografija: nije okrugla nego je spljoštena na polovima.”
“Ne mislim na to. Tijekom velikog dijela povijesti veliki broj ljudi smatrao je Zemlju ravnom zato što je s njihovoga očišta ona doista i bila ravna! Uostalom, pogledajte kroz prozor: Zemlja se pruža pred nama poput tepiha. Ona jest ravna.”
“Opet se vraćamo pučkoškolskoj geografiji. Čini nam se ravna jer je prevelike površine da bismo mogli uočiti njezinu nesumnjivu okruglost.”
“Naravno. Ali to je na razini matematičke zamjedbe kako se dva paralelna pravca susreću u beskonačnosti. Mi smo toliko maleni na licu Zemlje da je njezina okruglost za nas stvar beskonačnosti. A živimo, kao što znate, u konačnosti.
“Ali kolega”, uspjeni se Katarina Koštrobači, “ljudi su bili na Mjesecu! Vidjeli su sa Mjeseca Zemlju, okruglu Zemlju. Ili i to osporavate?”
“Ne, nisam baš toliko otklizao u antiznanstvenjačke vode. Samo, pitam se, jesu li se Armstrong i kompanija ikada zapitali skakućući površinom Mjeseca, jesu li ikada pomislili da je Mjesec zapravo ravan, a ne okrugao kako ga mi vidimo sa Zemlje!”
“E pa ovo stvarno nema smisla”, reče Katarina Koštrobači, kad se začulo kucanje na vratima.
“Naprijed!”, zaderala se.
Rekord pada U ured je ušla Pjerina Kolomaz. Radila je u Komori u svojstvu prve podtajnice. Znao sam to jer mi je bila vršnjakinja. Zajedno smo na fakultetu slušali opće predmete, kao na primjer biotopologiju. Zaukao sam da je pozdravim, ali u dahu sam joj osjetio da me se ne sjeća. Obratila se Katarini Koštrobači: “Kolegice šefice, čestitam! Vaš indeks citiranosti upravo je oborio rekord za srednju i istočnu Europu! Javljeno je na Dojče Vele.”
“Kaže se Deutsche Welle, Pjerina. I da – juhuuuuuuuuu-huuuuuuuuuuuu-huuuuu!”, zaeuforila se Katarina Koštrobači, čime je počela slaviti svoj uistinu nevjerojatan rekord.
U nastupu veselja prišla mi je; tek sam iz neposredne blizine uspio uočiti da u naborima jagodice desnog kažiprsta (naborima koji čine temelj otisku prsta jedinstvenom za svaku pojedinačnu osobnost) drži sićušnu pincetu od permucija. Samo me je malo čvaknula po nadlanici tom nano-pincetom, uzela možda atom ili dva, molekulu najviše. Ali ja sam osjetio kako se moj svijet ruši. Ruši se.
Istraga je u tijeku, ali ne u vezi tog mog rušenja nego eto tako…