Ray, Charles, hurvine lisičine i salama od trkaćih konja

On svakako nije najdublji pjesnik

kad bi se ovo moglo začepiti, Hank, mrtva pizdo

kao bocu

trebao bih odrješito udariti dlanom

da iz dubina stoljeća

prestanu navirati

mrtvi stihovi

mrtvi pjesnici

mrtvi diktatori

mrtvi konji

mrtvi pape

mrtvi tenori

zarđali kotači automobila

mrtve šankerice

mrtvi džepari

mrtve kune na koži mrtve ruke

gluhe tvorničke sirene

gazdarice sa šećernom bolesti

šefovi odsjeka za pritužbe mrtvih građana

stali satovi

a tu je snijeg

napadao do rajfešlusa

i ralice prte zapuhe

jebo te, Hank, Adam u Rajskom vrtu, znaš, pizdo, dok

dlanom kružim po zamagljenoj šoferšajbi

i smrdi mi iz usta, govorim

kad bi se ovo moglo začepiti, Hank

dok palim stari motor, grijanje, radio, cigaretu

i krećem dolje, niz ulicu

s nedovoljno napuhanim gumama

s dugom banci

s dugom prema nekim ženama

s dugom iznad Kristove krune

umoran za volanom, i ljutit iza brisača, i mamuran

vozeći prema Kozari Boku

a ne prema Hollywoodu, LA, California, USA, kao ti

na posao u tvornicu mesnih konzervi

kad bi se ovo moglo začepiti, Hank

platio bih ti uskrsnuće,

karton konzerviranih piva

i poštenu kurvu

jednom

jebeno

snažnom

metaforom

Slon afrički, vukovi, medvjedi, sove i hrvatski akademik

baš sam napunio dlan kikirikijem

kad se oglasio mobitel u džepu mi ribičkog prsluka

javio sam se i žena je rekla da će kasniti pola sata,

da je auto pregazio biciklista na zebri i da je to strašno

za gledati

a ja sam joj rekao da gleda na drugu stranu i da ne žuri i da pazi kad

pretrčava cestu kod zoološkog

rekla je da ne brinem i upitala me gdje sam i što radim,

i ja rekoh evo, hranim slona afričkog kikirikijem, a onda

namjeravam otići vukovima, bijelim medvjedima i sovama,

tim starim mudrim sivim gospođama,

donositeljicama tihe smrti

rekla mi je da se čuvam i da ne izazivam životinje i ljude

i poslala mi poljubac, praćen sirenom bolničkih kola i ja sam

poljubio spravu, zaklopio je i vratio se slonu afričkom

koji nije mario za tu skupu stvarčicu

i dok sam rekao sranje

na dlanu mi je ostao samo miris njegove surle i zrnca soli

stajao sam s druge strane jarka i debele ograde od čeličnih cijevi i

nisam mogao vidjeti sunce koliko je glomazan taj slon bio

uistinu je bio velik, bio je velik i siv, bio je velik i moćan, ipak

bile su tu i njegove vlažne tužne oči na tužnoj glavi

i on je izgledao zaista

kao kakav hrvatski akademik dvadesetprvog stoljeća

iz razreda za književnost devetnaestog stoljeća

Život bez novca, kažem vam, nema nikakvu vrijednost

bio sam gol

u drvenoj sobi

kad me gazdarica zazvala, objesivši se preko kuhinjskog prozora,

proturivši glavu unutra,

ta stara ružna ptičurina crnih očiju.

rekoh joj da sam gol i da što hoće

i ona poče vikati – gluha, luda baba – da su stigli računi,

da moram platiti račune.

i ja rekoh dobro, ostavi jebene račune na oknu, na prozorskoj daski

jer nemam novaca kod sebe, jer moram do bankomata

jer moram završiti priču na kojoj radim

da priča ne ode,

ali, vjerujte, uzalud je priča,

uzalud je pjesma, novčanice se čuvaju u Bibliji

novac ima vrijednost

veću od sveg znanja svijeta

zvuk novčanica je moćniji od posmrtnih zvona

gomila novčanica je jača od piramida

napokon, to svi znaju no nije suvišno ponoviti.

sjedio sam u fotelji s nogama na stolu, s Tragedijom lišća na jajima, a

ona je vikala da je došla struja, da je došla voda, da je došlo smeće

i da sutra mora sve to platiti, da pička im materina!

dobro, čovjek stvara smeće, plaća da se riješi smeća, to je u redu,

čovjek mora platiti sve što potroši, svaku kap sperme,

svaku kap vode koju popije, svaki zalogaj, vlastita govna,

avione što lete visoko iznad oblaka,

brodove što sijeku oceane,

suhi ručak tenkista,

crijevo u rukama poljevača ulica,

kurvine lisičine,

astronautovu  kacigu,

političarev šešir,

novu jetru pjesnika,

štap čuvara parka,

cipele policajca,

šišanje pudla ministrice obrazovanja,

zastavu države,

zahodsku školjku u parlamentu,

žnirance premijerovog vozača

balerinine šlape.

novac, kažem, ima vrijednost.

napokon sam ustao, dogegao se do kuhinje, rekao babi – gluhoj, ludoj babi – daj te račune!

a ona me zatražila cigaretu, proklevši život i Boga – God Save the Queen!

bio sam pijan i gol, s knjigom na jajima, spreman

riješiti se lešinara, zatvoriti prozor, završiti priču o ljudskom životu,

kao i psećem životu, zamorčevom životu ili bilo čijem životu,

vratio sam se u sobu,

istresao cigarete iz kutije na stol, zgrabio dvije,

otpio dobar gutljaj iz konzerve, vratio se,

tutnuo jednu babi u kljun, drugu u njen sasušeni dlan – gluhoj, ludoj babi

zgrabivši te račune za smeće, vodu, struju, zrak, zemlju, crve, lubanje nekad lijepih ljudskih glava, kosti mamuta, glinene tanjure, amfore, naftu, arheološke fragmente, Pitagorin pi, trkaće konje u salami na sniženju.

i obukoh se spreman za stroj, i iziđoh na sunce

žmirkajući kao vampir, dovukao sam se do stroja koji je usisao plastiku, onda je tražio lozinku, da bi izrigao nešto novaca

zgrabio sam meke novčanice, nove, divne novčanice,

toplije od ženskih bedara

i moćnije od smrti

i moćnije od života

i otišao u bircuz gdje sam ugledao Bukowskog

i viknuh - Šta je, Bukowski, pizdo stara!

a on se okrenu i reče Bježi, jadniče, ili plati piće!

Nasmiješio sam se i pomislio

Jadni Hank, pogledaj ga, rošav, umoran, star i tup, s milijunom na računu

a čitav život bez kinte u džepu, vozeći folks do jebene pošte

spreman za noćnu

ustrašen pred otkazom, a od mene

traži da mu platim

hladno

gorko

crno

pivo.

život bez novca, kažem vam, nema nikakvu vrijednost.

Upute za upotrebu čovjeka

bili smo skroz sami

ona na kauču

ja na rubu

ispred nas, u iskrzanom regalu njenih mrtvih roditelja

televizor je razjapio prazninu; neke polugole žene

skakutale su scenom, bacale noge, ruke

glave, savijale leđa, istezale vratove, žile

vani se spremala oluja, zavjesa se nadimala kao jedro

mišićavost u plavetnilu, škripa prozora

bili smo skroz sami

ona na kauču

ja na rubu

predugo zajedno za neki novi uzlet

predugo izloženi strahu, dvoje u grobnici malodušnosti

s dva reda uzaludnih knjiga iznad glava

na zidu

iznad praznih glava

bez uputa za upotrebu tako lijepih stvari

kao što su ljudske glave

tužnih očiju, sa suzom od sapunice

brazilskim vrućim plažama, rashlađenim čašama

palmama što se njišu

na toplom vjetru s užarena kopna

s leđa

osvježavajućim valovima koktela

kokaina

visokih vitkih čaša

poput noga ljepotica što sleđuju preplanula lica

gaučosa, sina božjeg u kolibi sa satelitskom zdjelom na

krovu od slame

bili smo kroz sami

ona na kauču

ja na rubu

kauča

s novom

teškom

Poezijom

na prsima

s dva reda uzaludnih knjiga iznad glava

na zidu

iznad praznih glava

bez uputa za upotrebu tako lijepih stvari

kao što su ljudske glave

Tako puno muke tako blizu kuće

Bio sam ljutit,

i kad sam im poslao pjesme

plamen je lizao grede

i bilo je svejedno hladno

tamo gore,

gdje sam tratio život, boce i pokoju pijanu ženu,

potpaljivao poeziju i peć na naftu

ormar i komoda

stresli su se kao kosturi prošlih stoljeća

muževi, žene, vojnici, crvi, križari, rakete i ljudska voštana krv

unutra, isto tako.

Jutros su stigli

momci katranskih kosa, mišjih lica

cirkuski slonovi na travnjaku ispred kuće

došli su, gledajte

porušiti stabla, nogostup i stare drvene stupove, i

oni nisu nikad čuli za Hubbertovu krivulju,

tendencije u suvremenoj likovnoj umjetnosti ili

semantički konkretizam u novijem hrvatskom pjesništvu.

Bager je tresao crijep.

Baš sam krenuo u dućan iza ugla,

kad je jedan momak zamahnuo pijukom,

zabivši ga duboko u zemlju, a onda je, s objema rukama,

držak gurao nalijevo, pa nadesno, proklinjući zemlju.

Misliš li, momak, da to ne boli?, upitao sam ga, a on me pogledao

onom balkanskom maloumnošću, kao da me uhvatio kako mu jebem ženu ili mamu.

Što?!, viknuo je, a ja sam se stresao od tog književnog izgovora, više

nego od njegova pogleda.

Odmahnuo sam rukom i otišao do dućana,

ušao u smrad jeftinih salama, parfema gospođe za kasom, uzeo dvije boce

crnog vina, piškote i cigarete, platio

izišao na zrak, pljunuo na cestu, dao dvije kune pijancu

i vratio se istim putem.

U istu kuću na kraju ulice,

uspeo se oronulim stepeništem, pticama bacio piškote na krov

od valovitih ploča garaže,

zapalio cigaretu,

otvorio bocu.

Nagnuo iz nje.