Grozdana Cvitan  

Razgovor s Jasminom Redžepovićem

U timu Ureda za Jugoistočnu Europu Međunarodne konfederacije slobodnih sindikata u Sarajevu troje je zaposlenih na programima koji se odnose na Jugoistočnu Europu, te posebno za Bosnu i Hercegovinu. Oni rade nekoliko programa koji se odnose na jačanje kapaciteta sindikata, sindikalnog organiziranja i učlanjivanja, sindikalnih prava, a posebno u Bosni i Hercegovinu djeluju i četiri centra za pružanje pravne pomoći u kojima pravnici daju informacije i savjete članovima sindikata te radnicima uopće.

Jasmin Redžepović, koordinator tima u Sarajevu, govorio je o ulozi granskih sindikata na regionalnoj razini na nedavnom seminaru Uloga sindikata u zaštiti radnih i socijalnih prava novinara. Seminar su na regionalnoj razini kao dio CARDS programa organizirali Međunarodna federacija novinara (IFJ) i Sindikat novinara Hrvatske u Crikvenici od 14. do 17. listopada.

Sindikat Kosova – snaga za mirovne procese

Koje su aktivnosti Međunarodne konfederacije slobodnih sindikata prioriteti na razini regije?

– Aktivnosti na razini Jugoistočne Europe izražene su u svakoj zemlji posebno – Albaniji, Bugarskoj, Hrvatskoj, Makedoniji, Rumunjskoj, Srbiji i Crnoj Gori te na Kosovu. Prioriteti Ureda u Sarajevu odnosno Međunarodne konfederacije slobodnih sindikata za Jugoistočnu Europu ponajprije su Kosovo, Makedonija i Albanija. Konkretno, sindikat Kosova (BSPK – Savez samostalnih sindikata Kosova) protekle dvije godine intenzivno je angažiran na jačanju organizacije kako bi iz pokreta postali organizirana sindikalna snaga, a to znači razvijanje struktura granskih sindikata, sudjelovanje u kolektivnom pregovaranju na nacionalnoj i granskoj razini te pružanje raznih servisa članovima kao što su edukacija, pravna pomoć, pomoć u pitanjima privatizacije… Privatizacija na Kosovu je zaista specifična. Tamo se koristi model SPINO – to je model koji je u vrijeme Margaret Thatcher uveden u Velikoj Britaniji.

Zbog čega je izabran upravo taj posebni oblik privatizacije?

– Zbog specifične situacije koja se ponajprije ogleda u velikim teškoćama. Na Kosovu je trenutačno oko 65 do 67 posto nezaposlenih. Građani Kosova danas su suočeni sa svim nedaćama poraća: ne funkcionira infrastruktura, promet, sve što se događa u transportu vezano je na ceste, restrikcije su svakodnevne (struja, voda), iz seoskih sredina i manjih gradova ljudi odlaze u veće gradove. U svemu tome traje i privatizacija. Prema Rezoluciji 1244 Kosovo je pod protektoratom Ujedinjenih naroda. Što se zakona tiče, postoje oni do 1980. i oni nakon 1980. godine. Nove tek treba donijeti. Međunarodna federacija rada je ta koja može uspostaviti odnose i učiniti pomake prema vladavini zakona na način da pruži asistenciju i ekspertizu o tome što je to minimum standarda za koji se kao svjetska sindikalna organizacija zalažemo i borimo. Ali, to nije moguće bez jakih socijalnih partnera. U konkretnom slučaju to su poslodavci, sindikat i vlada.

Kako je inače sa zakonima u zemljama u tranziciji? Je li karakteristika svih takvih zemalja da ih takoreći mijenjaju iz godine u godinu?

– Teško se snaći, ali sindikat Kosova (MKSS) u tome asistira i pomaže preko svojih članica kao što su sindikat Nizozemske, američki sindikat, talijanski i drugi – mnogo ih je i svi oni pokušavaju pomoći konkretno sindikatu na Kosovu kako bi bio faktor stabilnosti. Zbog toga je danas sindikat na Kosovu snaga koja je u stanju organizirati mirovne procese, štrajkove ili opće prosvjede upozorenja na koje dolazi velik broj radnika, članova njihova sindikata, i gdje je riječ o organizaciji koja zastupa isključivo radničke interese. Dakle, neovisno o bilo kakvim političkim ili drugim utjecajima, oni su snaga spremna da se angažira na konkretnim pitanjima.

Reforme u organizaciji i glavama

S druge strane, zakon o radu na Kosovu donesen je uredbom UMIK-a i on regulira odnose između poslodavaca i radnika u skladu s minimumom standarda. Praktično, možemo reći da su u taj zakon o radu prepisane konvencije, što je pozitivno. Bitno je da postoji mogućnost pregovaranja temeljem kojeg je Sindikat Kosova prije nekoliko tjedana potpisao kolektivni ugovor na nacionalnoj razini između vlade, sindikata i privredne komore.

Koliko se situacija na Kosovu razlikuje od ostalih zemalja u tranziciji?

– To je put kojim idu i druge zemlje u tranziciji, a primjer Kosova je vjerojatno najsvježiji i u ovom trenutku najznačajniji zato što pokazuje način djelovanja sindikata i u tako teškim uvjetima.

Kad su u pitanju ostale zemlje u tranziciji, zbog političkih previranja, poslijeratnih rasprava u društvu možemo reći da je i sindikat u tranziciji. To znači da su uočene potrebe za reformama. Pozitivan primjer tih potreba za reformama upravo je to što je u novije vrijeme i Savez samostalnih sindikata Hrvatske učinio na jačanju svoje interne strukture, organizacije, a slični napori su primijećeni i u Bosni i Hercegovini, podjednako u Savezu sindikata Republike Srpske i u Savezu sindikata Federacije BiH. U proteklih nekoliko godina ili, točnije, odmah nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, izraženo je shvaćanje prema kojem radnici uvijek prepoznaju svoj zajednički interes i u tom smislu govore jednim glasom. Najnoviji primjer jest da su ta dva saveza u BiH poslali otvoreno pismo odnosno poziv ministarstvu nadležnom za uspostavljanje socijalnog dijaloga na nacionalnoj razini u Bosni i Hercegovini da zajedno s njima aktivno sudjeluje u tom dijalogu.

Kako u svemu tome vidite djelovanje novinarskih sindikata u zemljama u tranziciji odnosno regiji?

– Primjetno je da ona udruženja koja su nekad postojala (udruženja novinara na nacionalnoj razini) sve više osjećaju potrebu za specifično organiziranom udrugom u kojoj bi bila zaštićena novinarska radnička prava. U regiji nije prisutno samo pitanje osposobljavanja novinara u profesiji i načina na koji to postići, nije u pitanju sloboda mišljenja nego sloboda novinara. A ona nije moguća ako ti novinari nemaju uređene odnose kao zaposlenici u kućama u kojima rade. Oni su, ili će biti, na udaru privatizacije.

U Bosni i Hercegovini investitori iz Slovenije nedavno su kupili dnevni list Oslobođenje i proces je pokazao da novinari nisu dovoljno organizirani odnosno da su nespremni na takve promjene. Ako u ovom trenutku to usporedimo s drugim granama (komunalnim, industrijskim, obrazovnim, zdravstvom itd.) moj je dojam da bi novinari morali biti bolje organizirani, imati razvijenije mreže radi zaštite interesa, prava novinara kao radnika što se u nekim sredinama još često brka s pravom na slobodu mišljenja i pisanja. Mnoge fondacije ulagale su sredstva u slobodu medija (primjerice Soros) i informiranja, ali to nije moguće postići bez ostvarivanja prava novinara koji tu slobodu trebaju promovirati.

Koliko je problema u činjenici da u zemljama u tranziciji ljudi još teško prihvaćaju i tranziciju, a već im se događa globalizacija. Koliko je nesporazuma iz tih relacija odnosno promjena?

– Shvaća se činjenica da je tranzicija nešto što se događa vrlo brzo pa čak nisu ni nesvjesni svega što se u tom procesu događa. Međutim, problem je u neorganiziranosti i pronalaženju odgovora na pitanja koja ih danas muče. U tom smislu danas je najvažnije surađivati na međunarodnoj razini, učiti iz iskustava drugih i, kad su novinari u pitanju, upoznati se s iskustvima kolega i iz Istočne i iz Zapadne Europe. Iskustva su različita, ali sva su zanimljiva. Naravno, i dalje sve ostaje otvoreno jer tranzicija ili to što se danas čuje o socijalnom dampingu nije pitanje samo ove regije nego cijelog svijeta.

Strategija na svjetskoj razini

Sljedećih pola godine do godine dana, makar što se tiče Međunarodne federacije slobodnih sindikata, bit će presudno u definiranju strategije. Kongres MF-a održat će se u Japanu u prosincu i prioritetno pitanje bit će ponašanje sindikata u uvjetima globalizacije. Nužno je znati na koji način sindikati mogu dati svoj odgovor, što predlažu kako bi se sačuvali standardi Međunarodne organizacije rada, ali i svih onih koje su na nacionalnim razinama sindikati napravili sa socijalnim partnerima i vladama.

Koliko je razvidno da nacionalna razina nije uvijek najvažnije mjesto kad su u pitanju multinacionalne tvrtke i da globalizacija mijenja te odnose (WATZ, Coca Cola itd.)?

– Postoji svijest koja te multinacionalne kompanije ponajprije shvaća kao kompanije koje dolaze sa Zapada. To nosi konotacije po sebi. U tom shvaćanju nedostaje mnogo informacija i iskustava o tome kako one djeluju u regionalnim uvjetima odnosno u susjednim zemljama u Jugoistočnoj Europi. Pored iskustava koje možemo dobiti od predstavnika radnika i sindikalnih povjerenika iz Njemačke, Francuske itd. mnogo je važnije dobiti te informacije iz susjednih zemalja. Primjerice, WATZ je danas prisutan u Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji, vjerojatno će sutra doći i u Bosnu i Hercegovinu. A to je samo jedna tvrtka među mnoštvom koje danas djeluju u raznim sektorima.

Za ono što bi se moglo dogoditi u takvim primjerima na regionalnoj razini Coca-Cola je dobar primjer, i to upravo zbog nedostatka organiziranog odgovora radnika kroz sindikate na dobivanje većih prava i njihovo ostvarivanje. Činjenica je da svoje pogone Coca-Cola danas ima u Zagrebu, Sarajevu, Skopju i Sofiji, ali sindikat postoji samo u Zagrebu. Uloga sindikata manifestirala se u slučaju kad je sindikat u Zagrebu tražio pregovore za kolektivni ugovor. Tada je bilo nužno ići u štrajk, a za vrijeme tog štrajka punionica u Sarajevu radila je u dvije, a nekad i tri smjene. Radnici u Sarajevu nisu znali, a neorganiziranost sindikata tome je glavni uzrok, da bi oni u tom trenutku trebali pokazati solidarnost s kolegama u Zagrebu. Ni danas u Sarajevu nema kolektivnog ugovora u Coca-Coli, nema sindikata, a najtragičnije je da mnogi o tome i ne razmišljaju. U takvim uvjetima radnici jedne sredine funkcioniraju kao štrajhbreheri za drugu sredinu.

Odgovornost za odluke

Koliko je sindikat podložan raznim političkim utjecajima, svakovrsnim “igrama”, korupciji, koliko je to u ovoj regiji izraženo i postoji li slika bilo kakvog stanja na tu temu?

– Naše je mišljenje da se sindikat mora sam brinuti o tome i donositi odluke kojim će putem ići njihova organizacija. Naravno, sindikati su pred velikim izazovima pa pored problema tranzicije (prelaska s planske na tržišnu ekonomiju) imamo i posljedice rata. Mnoge tvornice u regiji bile su srušene i sindikati su morali naći novi put u uspostavi svojih struktura. U tome su primijenjene neke strukture iz prijeratnog razdoblja što za posljedicu ima nedovoljnu konsolidaciju; organizaciju među sindikatima tvrtke, podružnicama i granama, područjem i savezom – sve su one nedostatne pa sindikati tek trebaju naći strategiju koja bi ih učinila efikasnijim, koja bi ostvarila bolju internu komunikaciju, informiranost, i od servisnog sindikata stvorila organizirani sindikat. Takav sindikat treba imati aktivno članstvo koje se brzo može organizirati za akciju i koje je sposobno za formuliranje vlastitih prijedloga. Sindikati moraju imati svoje prijedloge, a ne samo govoriti da vlada nije ništa učinila. Za takvu aktivnost potrebni su stručni ljudi i organizacija koja ih može prihvatiti.