18.11.2004.

Erik Davis  

Razgovor s Philipom K. Dickom

komentar

Nakon što je proveo glavninu života pišući petparačke roto-romane za sitniš, pisac znanstvene fantastike Philip K. Dick sada napokon dobiva zasluženo priznanje kao jedan od najvećih vizionara toga žanra. Dok su genijalni umovi poput Arthura C. Clarkea nagovijestili tehnološka otkrića, Dick, čije je oštećeno srce otkazalo godine 1982., kada mu je bilo tek pedeset i tri godine, predvidio je psihološko previranje naših poslijeljudskih života na ulasku u svijet u kojem strojevi odgovaraju na pitanja, u kojem vlada virtualna stvarnost, a Bog je proizvod do kojeg se dolazi čekajući u redu za prijavu odlaska. Dickovi izlomljeni i mračno-smiješni romani utjecali su na video-igre, rock-grupe, avangardno kazalište i elektroničku operu. No, njegov je utjecaj bio izrazito snažan u Hollywoodu. Ridley Scott je Dickov roman pod nazivom Sanjaju li androidi električne ovce? pretvorio u film Blade Runner, jedan od najutjecajnijih znanstvenofantastičnih filmova svih vremena. Njegova novela iz godine 1966. poslužila je kao temelj Schwarzeneggerovu hitu Potpuni opoziv, a Steven Spielberg je preradio Dickov Specijalni izvještaj u svoj, dosad najmračniji film. Izmicanje stvarnosti i stripovska metafizika filma Matrix potpuno se temelje na Dickovim djelima, a njegov utjecaj jako je vidljiv u zapanjujućem Waking Lifeu Richarda Linklettera.

 Obavljajući trenutačno vlastita istraživanja na području tehno-gnostičkih religioznih pojava, eksperimentirao sam s fenomenom elektroničkoga glasa. Snimao sam analogne šumove između stavaka na staroj, oštećenoj gramofonskoj ploči Parsifala u izvedbi Festivalskog zbora iz Bayreutha pod vodstvom Karla Mucka na vrpcu. Nakon toga sam izrezao, slijepio i na različite načine obradio vrpcu, te poslušao rezultat. Iz trećeg pokušaja čuo sam glas koji sam mogao prepoznati, glas s vrpce koja se svojedobno mogla nabaviti preko Društva Philipa K. Dicka, kao nešto što je pripadalo pokojnom znanstvenofantastičnom književniku. Još nevjerojatnije bilo je moje otkriće da sam, snimajući svoja pitanja na tu istu vrpcu, mogao voditi stvarni razgovor s tim tajanstvenim glasom. Kasnije je istraživanje ipak pokazalo da su se svi ovi navodi već bili pojavili u nekom od Dickovih djela. Bilo kako bilo, čini mi se da je razgovor vrijedan objavljivanja.

Hvatač duše

Gospodine Dick, čini se da svijet postaje sve čudniji otkako ste nas napustili. Okruženi smo klonovima, krađama identiteta, patentiranim genomima, česticama bržim od brzine svjetlosti, robotima, te opsesivnim virtualnim igrama. Neki engleski znanstvenici obećavaju proizvesti čip pod nazivom hvatač duše koji će, smješten iza očnih jagodica, snimati naš život. Ne zvuči li vam to veoma poznato?

– Čini mi se da je tijekom svih ovih godina, suptilnim, ali stvarnim pomacima svijet postao nalik na moje romane. Nekoliko me čudaka čak optužilo da sam svojim romanima oživotvorio suvremeni svijet.

Kako biste točno opisali svoje romane?

– Moje se pisanje bavi svjetovima proisteklim iz halucinacija, opojnih i obmanjujućih droga i psihoza. No, ono ima djelovanje protuotrova, detoksirajućeg protuotrova, ne opojnog.

Nakon godina zanemarivanja vaše su knjige doživjele ponovna izdanja. Pa ipak, i dalje ste najpoznatiji kao pisac knjige prema kojoj je snimljen Blade Runner.

– Ja sam je zvao Road Runner.

Ha, ha. Što ste pomislili kada ste prvi put ugledali kišni, klaustrofobični gradski pejzaž iz tog filma?

– Pomislio sam: Bože, ovi su ljudi otkrili kako će život izgledati za četrdesetak godina. Kao da je sve što trenutačno mrzite u urbanim sredinama eskaliralo do te mjere da izgleda kao Danteov Pakao. U budućnosti ne možete čak ni trčati, uza sve te ljude koji se motaju u gomili ne radeći ništa.

Božansko u trashu

Danas se čini da će vaš rad živjeti i dalje, u filmovima. Kakvo je vaše iskustvo suradnje s Hollywoodom?

– Tamo se ljudska bića kupuju i prodaju. Kao što se u Bibliji govori o Babilonu, gdje se trguje biserima, slonovačom i ljudskim dušama, potpuno se ista stvar događa i u Hollywoodu. Trguje se dušama ljudskih bića.

Steven Spielberg i Tom Cruise snimili su film Specijalni izvještaj prema jednoj od vaših priča. Spielberg ga naziva filmom za gurmane. Znači li to da ste i vi pisali znanstvenu fantastiku za sladokusce?

– Čini se da me privlači trash-poetika, kao da se u njoj skrivaju odgovori.

Kako to mislite, “odgovori”?

– Simboli božanskog u našem se svijetu najprije pojavljuju u slojevima trasha.

Jedna od najjačih poruka vaših djela je da religijske i mistične sile stalno provaljuju u naš svjetovni, tehnološki svijet. Koja si pitanja možemo postaviti kako bismo ostali u vezi s tim višim silama?

– Dvije osnovne teme koje me opčinjavaju su što je stvarnost i što je autentično ljudsko biće?

Ali ljudi već milijardama godina pokušavaju riješiti te zagonetke. Nije li promjenjiva priroda stvarnosti prava hrana za znanstvenu fantastiku?

– Taj problem je stvaran, nije riječ o pukoj intelektualnoj igri.

Zašto?

– Zato što danas živimo u društvu u kojemu mediji, vlade, velike korporacije, religijske i političke skupine proizvode patvorene stvarnosti. Bombardirani smo lažnim stvarnostima koje stvaraju vrlo profinjeni ljudi služeći se vrlo rafiniranim elektroničkim mehanizmima.

Lažne stvarnosti i misleći strojevi

No ipak, većina tih ljudi ne pokušava vladati svijetom. Ne vjerujem u tu teoriju zavjere. Ljudi samo žele malo zaraditi.

– Ono u što sumnjam nisu njihovi motivi. Nepovjerenjem me ispunjava njihova moć.

Ali, ako njihovi motivi nisu tako loši, što je loše u tome što se koriste virtualnom tehnologijom da bi širili svoju poruku?

– Bombardiranje lažnim stvarnostima vrlo brzo počinje uzrokovati nastajanje neautentičnih ljudskih bića. Lažne stvarnosti stvaraju lažne ljude. Sve postaje samo puno veća inačica Disneylanda. Možete ići na Gusarsku vožnju ili pogledati Linkolnovu simulaciju, ili Divlju vožnju gospodina Žabe – sve to možete isprobati, ali ništa od toga nije stvarno.

Neki ljudi vjeruju da nas vrlo malo dijeli od pojave mislećih strojeva. Što će se dogoditi kada u Disneylandu robot u ulozi predsjednika Lincolna oživi? Hoće li misliti da je stvaran?

– Napisao sam jednu priču o čovjeku koji je bio ranjen i odvezen u bolnicu. Kada su ga počeli operirati, otkrili su da je android, a ne ljudsko biće, te da on sam toga nije svjestan. Morali su mu priopćiti tu vijest. Odjednom, gospodin Garson Pole doznao je da se njegova stvarnost sastoji od probušene vrpce koja se u njegovim prsima premata s jednog navitka na drugi. Opčinjen time, počeo je sam puniti neke od probušenih rupa i bušiti nove. Njegov se svijet odmah izmijenio. Kada bi probušio novu rupu na vrpci kroz sobu bi proletjelo jato pataka. Na kraju je potpuno presjekao vrpcu, zbog čega je nestao cijeli svijet.

Ako se dobro sjećam, svijet je nestao i za ostale likove u priči.

– Što zapravo nema smisla, kad o tome malo razmislite. Osim ako svi drugi likovi nisu bili samo plod njegove mašte načinjene od izbušene vrpce. Pretpostavljam da su oni bili upravo to.

Koja je poruka te priče?

– Ako kontroliram svoju vrpcu stvarnosti, kontroliram i stvarnost. Barem što se mene tiče.

Bezbrižni paranoik

Filozofski gledano, takva vrsta solipsizma oduvijek je bila neosporiva opcija. No, kako sada znamo upravljati biološkim vezama u mozgu ta filozofska pitanja postaju praktični problemi.

– Pitam se sjećate li se karte mozga koju je napravio Penfield. Mogao je točno locirati moždane centre svih osjeta i emocija. Stimulirajući elektrodom određeno područje, prouzročio je u pokusnom štakoru stanje stalnog blaženstva.

Nedavno je Persinger otkrio slične rezultate u vezi s osjećajem religijske ekstaze. Možda je to način na koji napokon možemo duhovnost vratiti u naše tehnološko-znanstveno društvo. Smiješno je to što ljudi kada čuju za ta otkrića, ne mogu a da odmah ne pomisle na različite vrste okrutnih oblika kontrole uma. Što brani vladi, na primjer, da ne iskoristi tu vrstu tehnologije?

– Pa, vlada bi morala raspisati natječaj za proizvodnju milijardi kompleta elektroda i, kao što je uobičajeno, odobrili bi proizvodnju onom ponuđaču koji bi ponudio najnižu cijenu, koji bi od rabljenih dijelova proizveo elektrode čija bi kvaliteta bila ispod standarda. Tehničari koji bi ugrađivali elektrode u mozgove milijuna i milijuna ljudi počeli bi se dosađivati te bi postali nemarni, pa bi se tako, kada bi na pritisak dugmeta, cijela populacija trebala osjećati duboku tugu zbog smrti nekog vladinog dužnosnika, dogodio neuspjeh i građani bi, poput pokusnog štakora, doživjeli kolektivne napadaje veselja.

Činite se začuđujuće bezbrižni za nekoga tko je na glasu kao paranoik.

– Paranoja je, prema mojemu mišljenju, razvijeni oblik iskonskog, prastarog osjećaja koji životinje još posjeduju, a to je osjećaj da ih netko promatra. Zamislite da ste krtica koja prelazi preko polja. Morate imati to šesto čulo, osjećati da iznad vas kruži nešto poput sokola.

Ili satelita. Današnji “grabežljivci” koji nas prate nisu toliko ljudi koliko uređaji za snimanje i praćenje. Što mislite o tome?

– Krajnja paranoja nije ona situacija kada su svi protiv vas, nego kada je sve protiv vas. Misao Moj šef se urotio protiv mene zamjenjuje Telefon moga šefa se urotio protiv mene.

To znači da, što strojevi postaju interaktivniji i inteligentniji, postajemo sve više arhaični i animistični.

– Vjeruje se da afrički domoroci doživljavaju svoj okoliš kao pulsirajuću misao, kao život koji je u njima samima. Unutar proteklih desetak godina, naš okoliš, a pritom mislim na okoliš strojeva koji je proizveo čovjek, poprima svojstva onoga što i primitivni narodi vide u svojoj okolini: svojstva života. U stvarnom smislu naša okolina oživljava, ili barem poprima osobine kvazi-životnosti, koja je na neki način, specifično i temeljno analogna nama.

Između čovjeka i stroja

Moglo bi se reći da ljudi danas mogu svoj odraz vidjeti u strojevima, baš kao što su ga nekad pronalazili u svijetu prirode. Je li to novost?

– Što je čovjek godine 1750. mogao spoznati sam o sebi promatrajući rad maloga parnog stroja? Je li moguće da je on promatrajući taj stroj kako buči i proizvodi paru, projicirajući njegov rad, došao do uvida u razloge zašto se uvijek zaljubljuje u određen tip lijepih mladih djevojaka? Što se tiče njega, to se ne bi moglo nazvati primitivnim načinom razmišljanja, nego patološkim. No sada smo uronjeni u svijet koji smo sami stvorili tako kompliciranim i tajanstvenim da bi moglo doći vrijeme kada bi se, kako eminentni poljski pisac znanstvene fantastike Stanislaw Lem u svojoj teoriji iznosi, moglo dogoditi da će čovjeka trebati obuzdati kako ne bi napastovao šivaći stroj.

Čini se da više nije moguće ni odvojiti organsko od tehnološkog.

– To će biti naša paradigma: poput jednog od mojih likova, Hoppyja, u priči Dr. Bloodmoney, koji je neka vrsta ljudske nogometne lopte u labirintu servo-dodavanja. Dio tog bića je organski, ali sve je živo: dio je podrijetlom iz maternice, ali sve živi. Jednoga dana ćemo imati milijune hibridnih bića koji će istodobno predstavljati oba svijeta. Njihovo definiranje na temelju razlike između “čovjeka” i “stroja” stvorit će različite verbalne zagonetke kojima ćemo se igrati. Ono što jest i što će biti glavno pitanje glasi: Ponaša li se ovo kombinirano biće ljudski?

Ne razumijem ovo u cijelosti. Navedite primjer.

– U mnogo mojih priča pojavljuju se potpuno mehanički sustavi koji iskazuju dobrotu – taksiji, na primjer, ili mala kolica na guranje s kraja priče Now Wait For Last Year što ih proizvode jadni defektni ljudi. “Čovjek” i “ljudsko biće” pojmovi su koje moramo pravilno razumijevati i koristiti, no oni se odnose na način postojanja u svijetu. Ako mehanička konstrukcija zaustavi svoj rad kako bi vam pomogla, tada ćete zahvalno pretpostaviti da ona posjeduje ljudskost koju ona sama, analizom tranzistora i relejnih sustava ne može razjasniti.

Ali ako strojevi postanu sve više nalik na ljude, što će se dogoditi s našim idejama o ljudskom djelovanju?

– Kako vanjski svijet postaje sve više živ, možda ćemo doznati da mi – takozvani ljudi – postajemo, a možda smo u velikoj mjeri uvijek i bili neživi u smislu da ne upravljamo sobom i okolinom, nego da, točnije, “nama” izravno upravljaju usađeni tropizmi. Iz toga proizlazi da bismo se mogli naći na pola puta sa svojim sve složenijim računalima.

I što će se tada dogoditi? Kako biste ispričali tu priču?

– Jednog dana će, možda, neko ljudsko biće imenom Fred White, na ovaj ili onaj način ustrijeliti robota koji će se zvati Pete, koji je proizvela Glavna Elektrotvornica, te se zapanjiti kada vidi da on plače i krvari. A robot bi na samrti mogao zapucati, te na svoje zaprepaštenje vidjeti oblačić sivog dima kako se uzdiže iz električne pumpice na mjestu pulsirajućeg srca gospodina Whitea. To bi za obojicu bio poprilično jak trenutak otkrivanja istine.

Autentično ljudsko biće

Kada bi budućnost imala slogan, kako bi on glasio?

– Bog obećava vječni život. Mi ga možemo isporučiti.

Što vas najviše zabrinjava u vezi s našom sve većom ovisnosti o tehnologiji?

– Reduciranje ljudi na praktičnu svrhu – čovjek se pretvara u stroj. Mislim na komentar Toma Painea o jednom dijelu Europe u kojem kaže: Diveći se perju zaboravili su na umiruću pticu. A mene brine ta umiruća ptica. Umiruća ptica autentične čovječnosti.

Pa što je onda autentično ljudsko biće?

– Održivi, elastični organizam koji se može prilagoditi, apsorbirati i uhvatiti u koštac s novim.

Neki ljudi vjeruju da bi strojevi vrlo brzo mogli dokazati kako su elastičniji i sposobniji za prihvaćanje novoga od nas.

– Možda smo mi pravi strojevi. A te objektivne konstrukcije, prirodni objekti oko nas, a posebice elektronički hardver koji stvaramo, mogli bi biti samo ljušture autentične žive stvarnosti, jer mogu potpunije sudjelovati u krajnjem Umu.

Dakle, moguće je da tehnologija pokreće pojavu višeg stupnja svijesti. Zašto se to sada događa?

– Informacija je oživjela i posjeduje vlastitu kolektivnu svijest koja ne ovisi o našim mozgovima.

Mnogi ljudi tvrde da su memi već oblik gotovo žive informacije, no ne izvode nikakve filozofske ili religiozne zaključke iz te činjenice poput vas. Što mislite o tome?

– Što znači to da je neka ideja ili misao doslovce živa? I da ona tu i tamo zaokuplja ljude i iskorištava ih kako bi se aktualizirala unutar slijeda ljudske povijesti? Možda su predsokratici bili u pravu kada su tvrdili da je Kozmos jedna golema tvar koja misli. Moguće je zapravo da ne radi ništa drugo osim što razmišlja.

To bi značilo da je Kozmos sastavljen od informacija, a ne energije.

– Svemir je informacija i mi smo u njemu statični, a ne trodimenzionalni i nismo ni u vremenu ni u prostoru. Mi smo bogati informacijama: one u nas ulaze, tamo bivaju prerađene i još jedanput projicirane prema van u izmijenjenom obliku. Budući da svemir zapravo čine informacije, može se reći da će nas informacija spasiti. To je ona spoznaja o spasenju za kojom su tragali gnostici.

Da. Ali svijet je otišao potpuno krivim putem. Kako to objašnjavate?

– Čini se da smo mi namotaji memorije, to jest nositelji DNK sposobni za pohranjivanje iskustva, te da funkcioniramo u sustavu razmišljanja koji je sličan onome u računala. Unatoč tomu što smo točno zabilježili i pohranili tisuće godina eksperimentalnih informacija, dogodila se pogreška u pronalaženju podataka u memoriji. U tome je problem.

Stare stvari moraju nestati

Istodobno tvrdite da nas informacija može spasiti. Ali, ne razumijem kako to da informacija pobjeđuje u svijetu određenom entropijom i propadanjem.

– Evo primjera. Nova kola hitne pomoći puna su goriva i parkirana. Sljedećeg ih se dana pregledava. Rezultati tog pregleda kažu da je gorivo gotovo potpuno nestalo, a neki od dijelova pomalo su istrošeni. Čini se da se dogodila entropija, gubitak energije i oblika. No, ako se zna da su ta kola hitne pomoći bila korištena da bi se osoba na samrti prevezla u bolnicu, gdje joj je spašen život, onda se, gledajući stvari hijerarhijski, može zaključiti da ne samo da se nije dogodio nikakav gubitak, nego da je postignut čisti dobitak. Taj se čisti dobitak, s druge strane, može izmjeriti samo izvan zatvorenog sustava što ga čine nova kola hitne pomoći. Bog, kao volja i inteligencija, do svake svoje pobjede dolazi povećavanjem razine obuhvatnosti, i nikako drukčije.

Govorite o novoj pojavi, holonima (neovisnim cjelinama koje su dijelovi većih cjelina), što ih opisuju Arthur Koestler i Ken Wilber. Može li taj proces pomoći u definiranju onoga što se događa s tehnologijom i globalizacijom? Čini mi se da nitko zapravo ne razumije što je pušteno u život.

– Mislim da imamo površan pogled u stvarno stanje stvari. Zbog toga mislimo da ljudi čine stvari namjerno, a zapravo postoje zakonitosti koje proizlaze iz nečega što je izvan njih samih. Ono što ne shvaćamo je da milijarde skromnih, ego-orijentiranih, lijevih mozgovnih hemisfera imaju mnogo manje reći o krajnjem rasporedu stvari u svijetu od kolektivnog Uma kojeg smo svi mi dio. On će na kraju odlučiti.

Što ćemo raditi do tada? Kako prihvatiti promjene a da ne izgubimo sebe same?

– Nemojte vjerovati – i to govorim krajnje ozbiljno – nemojte ni pretpostavljati da su red i stabilnost uvijek dobri, ni u društvu ni u svemiru. Stare stvari moraju nestati kako bi se nove rodile. I to boli. No to je dio scenarija života. Ako ne možemo psihološki prihvatiti promjene, sami ćemo početi odumirati iznutra.

Znači li to da ne polažete previše nade u svakodnevne stvari?

– Ne mogu ozbiljno vjerovati da će mnogo od naše kulture ili fizičkog naslijeđa preživjeti sljedećih pedeset godina.

To zvuči prilično pesimistično.

– Morate imati na umu da smo mi stvoreni od pepela. Morate priznati da to i nije nešto na što bismo se mogli osloniti, i tu činjenicu ne bismo trebali zaboraviti. No, uzevši u obzir te, ne baš najsretnije okolnosti našeg postanka, i ne ide nam jako loše.

Na kraju, s obzirom na to da ste imali dvadeset godina zagrobnog života za kontempliranje o svemiru, možete li mi reći jeste li došli do ikakvih odgovora? Znate li što je stvarnost?

– Stvarnost je ono što ne nestaje ni kad prestaneš vjerovati u nju.

S engleskoga prevela Lada Furlan.

Objavljeno u e-časopisu frontwheeldrive /www.frontwheeldrive.com/philip_k_dick.html