Doma, izložba Nike Radić u okviru programa Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu Muzeja za umjetnost i obrt, Zagreb, 5. studenoga 2015. – 28. veljače 2016.
Muzej kao ustanova, ali i kao pojam, kroz godine od ustanovljenja muzeoloških praksi mijenja svoje značenje: muzej kao zaštitnik tradicije i pokazatelj ljudskog stvaralaštva i dosega; muzej kao medij, kontakt umjetnika i publike; muzej kao zbir informacija i arhiv memorija. Međutim, sama funkcija muzeja može biti alterirana, dekontekstualizirana i u konačnici postavljena u potpuno novi kontekst. Jedanput godišnje Muzej za umjetnost i obrt ugošćuje suvremene umjetnike kao aktere interpolitativnog projekta unutar stalnog postava. Projekt Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu Muzeja za umjetnost i obrt aktivan je od 2009. kada je umjetnik Dalibor Martinis problematizirao temu revolucije u izložbi pod nazivom Muortinis. Od tada su na istom projektu sudjelovali cijenjeni umjetnici kao što su Dubravka Rakoci, Slaven Tolj i Željko Badurina.
Novomedijske tendencije
Ove je godine poziv da svoja djela uklopi u stalni postav Muzeja za umjetnost i obrt upućen vizualnoj umjetnici Niki Radić. Riječ je o umjetnici koja trenutno živi u Berlinu i izlaže diljem Europe. Široj publici postala je “vidljiva” 1992. godine kada je diplomirala kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i prvi put izlagala u Galeriji VN. Godine 2008. diplomirala je povijest umjetnosti u Beču. Njezini raniji radovi većinom su instalacije i objekti u duhu modernističke apstrakcije, ali od početka 2000. godine počinje eksperimentirati s videoradovima i prostornim instalacijama koje istražuju ljudsku komunikaciju s naglaskom na prijenosu poruke.
Cikličnost i prolaznost
Za projekt u suradnji s Muzejom za umjetnost i obrt i kustosicom Jasminom Fučkan, Nika Radić se odvaja od svojih novomedijskih tendencija te izlaže osam dvodimenzionalnih fotografskih autoportreta izvedenih u foreksu te upotpunjuje doživljaj zvukovnim efektima vanjskog prostora. Umjetnica iskorištava dobivenu situaciju te pristupa ograničenom prostoru stalnog postava na gotovo performativan način, ne referirajući se pritom na kronološku koncepciju stalnog postava, već isključivo na namjenu samih izložaka. Radić ulazi u prostor pun eksponata nekadašnje funkcionalnosti u svakodnevnom životu. Riječ je o izlošcima koji su, među ostalim, pokazatelj nekadašnjih trendova u uređenju životnog prostora na koji će Nika Radić staviti poseban naglasak. Životni prostor, po nekoj pojednostavljenoj definiciji, nalazi se unutar četiri zida sigurnosti i rutine. Dva temeljna elementa bitna pri iščitavanju same izložbe jesu cikličnost (i prolaznost) vremena te pitanje odnosa privatnog i javnog života. U nizu od osam prostorija Nika Radić približava se posjetitelju u osam različitih radnji koje činimo unutar jednog dana. Sve počinje buđenjem i ustajanjem iz kreveta nakon čega slijedi tuširanje, potom raspoređivanje i spremanje hrane, objedovanje, odjevanje, pranje zubi, pripremanje objeda i, u konačnici, ponovni povratak početku ciklusa – krevetu i spavanju.
Univerzalni simbol
Vizualni identitet izložbe govori nam o elementu privatnoga – kako čuvamo svoju privatnost, kako funkcioniramo unutar intimnosti vlastitog prostora te kako se zapravo, mi, podređeni određenim fiziološkim potrebama, pretvaramo u svojevrsne robove vremena. Robovanje koje nije nužno označeno u negativnom kontekstu, već kao nemogućnost kontrole nad dimenzijom vremena. Mi, podređenici vremena i prolaznosti, proživljavamo osam funkcija koje nas održavaju u utrci do beskonačnosti, tj. do konačnog kraja naše simbolične robije. Međutim, jesmo li podređeni isključivo unutarnjim prostorom? Na koji način eksterijer djeluje na nas? Upravo to pitanje umjetnica problematizira implementacijom zvučnih instalacija u izložbu te nam daje do znanja da i vanjski prostor, prostor koji često simbolizira podređenost društvu i drugima, ima važnu ulogu i u kreiranju i u održavanju našeg karaktera i intimnog prostora. Uvođenjem zvukova nemira, vrisaka, pobune, prosvjeda i policijskih intervencija, Nika Radić pokazuje kako eksterijer utječe na naš interni privatni prostor. U tako nastalom ambijentu sebe smješta kao središnju točku istraživanja. Ispitivanje podređenosti, ali i determiniranosti unutarnjeg prostora vanjskim, pojavljuje se i u prostorijama u kojima vlada tišina, u radnjama u kojima zahtijevamo duboku koncentraciju, ali opet uvodeći auditivni element izložbe u dijelove vizualnog karaktera postava za čije bismo funkcije pretpostavili ili im sami nametnuli tišinu. Postav kao igra svakodnevnih životnih situacija otkriva se kao fokalni problem današnjeg društva, društva koje koristi nove medije za mnoge radnje koje su dotad isključivo bile izvođene u vanjskom, a ne u unutarnjem prostoru i tako poistovjećujući intimnost s javnim. Možda je to upravo reakcija na proširenja pojma medija i pojave novih vrsta komunikacija. Novim medijima dopuštamo zadiranje u najmanji detalj prethodno intimnog procesa, aktualizirajući i najuobičajeniji prizor kao što je sadržaj nečijeg tanjura za vrijeme ručka. Banalnost svakodnevice postaje središnja točka našeg interesnog polja razgovora pri čemu činimo potrebu, kao što je primjerice, hrana – trendom. Postavlja se pitanje: koliko ćemo još dopustiti prodiranje javnog u privatno? Postoji li točka prezasićenosti ili je to samo jedna od mnogobrojnih ljudskih prilagodbi rapidnom razvoju materijalnog društva? Radić uvodi svoj lik, a ne neki drugi, kako bi iskusila kako je to biti viđen, kako je to osjetiti izravno zadiranje u tuđu privatnost. Taj efekt sama doživljava prilikom svakog susreta s beskućnikom (kako se navodi u predgovoru izložbe), riječima autorice, osobom bez vidnog ograničenja privatnog prostora koja se zbog nesretnih okolnosti nalazi usred jednog proširenog javnog područja. Aktualizira se i pitanje izbjeglica, pitanje vanjskih faktora koji su naglašeni auditivnim primjerima krikova i razaranja. Smijemo li kao organizirano društvo dopustiti da naši privatni prostori bivaju uništeni pri čemu i sami postajemo beskućnicima, odnosno osobama bez privatnosti. Umjetnica pokušava osvijestiti do koje smo razine uključeni u hijerarhiju procesa na koje ne utječemo izravno. To su procesi koje postavljaju vanjski utjecaj u superioran odnos nad našim privatnim prostorom anulirajući osnovne ljudske slobode. Jesmo li spremni to izgubiti? Bismo li mogli postaviti sebe kao djelo univerzalnog simbola takvog odnosa?
Problematika aktualnosti
Na izložbi se također javlja pitanje osviještenosti pojedinca o procesima oko nas. Doživljavamo li mi zapravo vanjski svijet? Jesmo li upućeni u aktualne teme koje ponovno ulaze u naš prostor? Problematizira se materijalizacija društva, kapitalističko uređenje, dominantne kulture i općenito društva u 21. stoljeću. Kulturni sraz Istoka i Zapada, pri čemu Zapad pretjerano prodire u pore bitka istočnih, ali i drugih civilizacija, gdje svaka pojedina kultura iščezava i pada pred neumoljivim utjecajem medija kao izvornog izuma zapadne civilizacije. Koliko dugo će trajati vladavina zapadnocentričnog uređenja i postoji li alternativa koja je može zamijeniti? Kako će to djelovati na pojedince uhodane u postojeće stanje i kako zapravo možemo prijeći preko kulturoloških razlika i u konačnici je li to nužno i ostvarivo? Pitanje odnosa između ljudi koje nadilazi kulturološku determiniranost jednako je važno, kao i problem odnosa karaktera i samih aktera društva te funkcija društva kao zajednice u životu pojedinca. Može li pojedinac djelovati samostalno ili je za preživljavanje u današnjem vremenu potrebna prisutnost društva, trebamo li zapravo karakteristike vanjskog, i ponekad nama stranog, primijeniti u našem unutarnjem prostoru? Na koji način i kome dopuštamo ulazak u prostor doma i trebamo li uopće dati nekome takvu moć? Jesmo li u neprirodnom položaju kada naša umreženost u nove medije tu funkciju vrši umjesto nas? Koliko je siguran naš prostor? To nije samo pitanje novih medija, već i tradicionalnih. Umjetnica također dolazi do pitanja virtualnog i fizičkog, gdje se, pogotovo danas, nalazimo u sukobu dviju dimenzija. Radić to naglašava odstupanjem od, za nju karakterističnih, novomedijskih tendencija u obliku videoradova gdje ona sebe postavlja u međudimenzijsku sferu između virtualnog i fizičkog, virtualnog jer je nedokučivo, a fizičkog jer je prisutno, pa gotovo i opipljivo.
Distopija ili sadašnjost?
Jesmo li mi žrtve nekog distopijskog, orwelovskog, gotovo totalitarnog uređenja iz sjene? Koja je naša zadaća u takvu društvu? Sva ta pitanja sažimaju se u pitanju ljudske bîti i bitka koje nas muči od postanka čovjeka, početka pismenosti i primjene simbola. Imamo li pravo na svoju prostornost, na predah od bremena cirkularnog tijeka događaja i akcija? Jesu li nam potrebne drastične promjene i do kada se čovjek može uopće prilagođavati procesima oduzimanja naše osobnosti? Ogolivši sebe i svoju svakodnevicu, Nika Radić pokušava obratiti pozornost na opći manjak svijesti kod pojedinaca, svijesti o važnosti našeg privatnog prostora, svijesti o važnom aspektu i ulozi vanjskog svijeta i društva čiji smo i sami sudionici. Trebamo osvijestiti svoje potrebe, zadovoljiti tijelo i duh te postići životnu ravnotežu koja je teško ostvariva, ali ne i nedostižna. Tako Nika Radić preformulira funkciju i definiciju muzeja – muzeja kao bitnog suplementa u našim životima koji ne oduzima toliko vremena, a daje tako mnogo.
Tekst je nastao u okviru radionice likovne kritike Kako pisati o suvremenoj umjetnosti u organizaciji Hrvatske sekcije AICA-e, ULUPUH-a i TTF galerije