Jasno je da se Brezovčeva režija nije svidjela konzervativnijim kritičarima, no činjenica stoji da je u poprilično neobičnom prostoru redatelj napravio sjajan posao i pokazao da je vrlo jasno razumio što je Wagner ovom operom htio te je sasvim jasno prikazao svoje viđenje opere
Četrnaestog kolovoza zatvoreno je još jedno, ove godine pedeset i deveto, Splitsko ljeto. Programski je svakako bilo bogatije od prošlogodišnjeg. Istini za volju, to i nije bio pretjerano težak zadatak: 58. Splitsko ljeto programski se ubraja među najsiromašnije u povijesti, budući da je održana po jedna operna i dramska premijera, a koncerata nikada nije manje bilo.
Ovogodišnje Splitsko ljeto donijelo je puno, kako bi se u Splitu reklo, novitadi – na opernom i baletnom planu. Osim čak dviju opernih premijera i jedne reprize, održana je jedna baletna premijera i čitavi mali baletni festival unutar velikog festivala. Iako je ideja oko revitalizacije bila dobra i kvantitativno (brojem izvedbi) nije podbacila, podbacila je kvalitativno. Tako je već samo otvaranje Splitskog ljeta bilo čisti promašaj. Djelo kao što je Povratak mornara Franza von Suppéa pokazalo se izrazito neadekvatnim za prostor Peristila, naročito u režiji Lea Katunarića, koja je izgledala poput amaterske srednjoškolske produkcije. Osim toga, čitav se folklor stvorio oko činjenice da je Franz von Suppé rođen u Splitu i da je on, tobože, splitski skladatelj, što zapravo i nije. Tamo se rodio igrom slučaja i već je u ranom djetinjstvu napustio Split. I tu priča oko Suppéova splitskog porijekla prestaje. Predstavi takav PR nije pomogao, niti joj može pomoći, jer je sama po sebi dosadna i neinventivna. Riječ je, zapravo, o “običnoj” operi 19. stoljeća koja je formalno uredna, i običnom je građanstvu u 19. stoljeću služila za dokoličarenje i uobičajena večernja druženja u kazalištu. Režija je doduše mogla spasiti takvo djelo barem donekle, no to je u Splitu izostalo.
Digitalizirani Verdi Da carski trg Peristil nije pozornica koja sve trpi, pokazala je i druga na njemu održana premijera. Balet Verdi idejno je osmislio koreograf, reatelj i scenarist Dinko Bogdanić, koji je, savjetovavši se s dirigentom Harijem Zlodrom, izabrao baletnu glazbu te instrumentalne ulomke pojedinih Verdijevih opera poput kolaža slijepio u jedno cjelovečernje glazbeno-scensko iskustvo. Naravno, pri izboru glazbe koreograf je posegnuo ponajviše za Verdijevom baletnom glazbom. Čini se kako je većini koja je pisala o ovoj predstavi promaknula jedna važna činjenica, a ta je da Verdi nije pisao baletnu glazbu jer je to htio, nego zato što je to francuska operna konvencija od njega zahtijevala; da je Verdiju u tolikoj mjeri bilo stalo do baletne glazbe, koliko to koreograf naglašava u programskoj knjižici, zasigurno bi napisao samostalni, cjelovečernji balet.
Velika opera pojam je koji označava vrstu opere karakterističnu za francusku glazbu od koje se očekivala grandioznost u svakom smislu te riječi: od broja likova, do scenografije i kostimografije, veličine orkestra, a između ostalog, tijekom drugog čina bio je obvezan i balet. Razlog zbog kojeg se u Aidi nalazi balet leži u jednostavnoj činjenici da je Verdi htio napraviti veliku operu na talijanskom jeziku (u konačnici jedinu uz Ponchiellijevu La Giocondu) za svečanost otvaranja Sueskog kanala.
Baletna premijera Splitskog ljeta jednako je priglupe radnje kao i operna, ali u ovom je slučaju riječ o nešto (ali ne u svakom slučaju) kvalitetnijoj, iako nelogično povezanoj glazbi. Radnja je tako nastojala prikazati Verdija kao baletnog skladatelja, što on zapravo nije bio ni u jednom trenutku svoje karijere. Koreografski, balet je bio dosadan, a ono što je poprilično zasmetalo jest prekid u sviranju orkestra i trenutak kada dirigent sjeda za digitalni (!) klavir i umjesto orkestra svira određene glazbene ulomke. Osim što je taj postupak napravljen u svrhu režije, predstavi ni u jednom smislu nije pomogao, nego samo odmogao, budući da se radnju usporilo i učinilo dosadnom.
U tekstu o samom otvaranju, koji je objavljen u prošlom broju Zareza, pisalo se i o “ispitu” za orkestar splitskog HNK u narednim predstavama. Nakon Povratka mornara trebalo je samo čekati Balet Verdi da bi se pokazalo kako orkestar ipak nije sposoban za izvođenje imalo ozbiljnijeg repertoara. Ono što je bilo poprilično sramotno čuti jest sviranje koncertnog majstora, koji nije bio u stanju odsvirati svoj solo. Kao takav, dao je vrlo jasnu sliku o stanju orkestra.
Bellinijevski Wagner Mornarske su teme, čini se, obilježile operne premijere ovogodišnjeg Splitskog ljeta, pa je tako za drugu izabran Ukleti Holandez Richarda Wagnera. Zanimljivo je da je upravo taj naslov jedina Wagnerova opera koja je ikada izvedena u Splitu, a još je zanimljivije da je ova izvedba prva nakon skoro pola stoljeća. Na taj je način Splitsko ljeto sudjelovalo i u obilježavanju 200. obljetnice Wagnerova rođenja. S obzirom na to da se splitsku publiku uglavnom povezuje uz talijanski belkanto, nije ni čudo da je izabran upravo Holandez, rana Wagnerova opera, u kojoj su razvidni utjecaji Bellinija i Meyerbeera, a Wagnera samog, koji će tek kasnije doći u takozvanim glazbenim dramama, ima tek u naznakama.
Za ovaj je pothvat izabrana sasvim neuobičajena lokacija: dvorište koje se nalazi iza splitskog HNK grandiozno je popunila velika pozornica iznad koje se izdizala golema građevinska dizalica koja je služila kao dio scenografije. Da je redatelj Branko Brezovec napravio dobar posao, bilo je jasno od samog početka. Brezovec je htio od Wagnera napraviti spektakl i to mu je uspjelo. Spektakularna režija u kojoj je na mala vrata unio brojne humoristične elemente (primjerice podsmjehivanje s Wagnerovim mornarskim uzvicima u operi), pokazala se izvrsnim scenskim čitanjem i opera je u Splitu predstavljena na doista suvremen način. Jasno je da se Brezovčeva režija nije svidjela konzervativnijim kritičarima, no činjenica stoji da je u poprilično neobičnom prostoru napravio sjajan posao i pokazao da je vrlo jasno razumio što je Wagner ovom operom htio te je sasvim jasno prikazao svoje viđenje opere. Među ostalim, tome i služi takozvani režijski teatar, i u ovom je slučaju u potpunosti uspio.
Akustički prostor nije najsretnije rješenje, no ipak se zbog režije predstava može smatrati uspjelom. Solističku postavu činio je zanimljiv izbor pjevača. Lik Dalanda, norveškog moreplovca utjelovio je Luciano Batinić i u toj se ulozi dobro snašao, kako pjevački tako i glumački utjelovivši lik moreplovca koji je režijski više nalikovao liku iz kakve buffo opere. Domagoj Dorotić kao Dalandov kormilar također se pokazao dobrim izborom. Obojica su glumački i pjevački dorasla svojim ulogama, što se ne može reći za američku sopranisticu Indru Thomas, koja je glumački bila korektna, ali ne i tehnički, budući da nije mogla otpjevati određene vrhunce u svojim nastupima. Bariton Kevin Short svakako je dobro utjelovio Holandeza i pjevački i glumački, naročito u humoristički izrežiranim situacijama, kao što je bio kraj dueta Dalanda i Holandeza u prvom činu. Ne baš najsretnijim izborom pokazao se Branko Robinšak u ulozi Erika, a Terezija Kusanović u ulozi je Mary pjevački zaostajala za svim solistima, dok je na glumačkom planu bila korektnija nego na pjevačkom.
Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije nije se pretjerano proslavio svojim sviranjem. Dirigent Tonči Bilić u partituri je uglavnom naglašavao ono talijansko, bellinijevsko, što je zanimljiv pristup, naročito zbog toga što se predstava održava u Splitu. Zbor Opere HNK Split, čiji je zborovođa Domeniko Briški, bio je definitivno najslabija točka izvedbe. Loš izgovor njemačkog jezika učinio je tekst neprepoznatljivim, a nepoznavanje režije dodatno je pokazalo kako je u određenim trenucima ponašanje jedinog profesionalnog zbora u Splitu zapravo – neprofesionalno. Smiješno je bilo vidjeti (a da to nije bila redateljeva namjera) uvijek ista nezainteresirana lica koja se pojavljuju u prvim redovima i pritom ne znaju što u određenom trenutku trebaju učiniti.
Prijevod Trude Stamać trudio se, valjda, biti u duhu čakavskog narječja, ali bez toga se i moglo. Standardni je jezik ipak razumljiviji svima, a razumiju ga i Splićani.
Sajam kiča i neukusa Glazbeno-scenskim djelima djelomično su se bavili i koncerti, među njima i Nove avanture Cantus Ansambla te nastup Valentine Fijačko uz Okrestar Opere HNK Split. Cantus Ansambla na svom je koncertu, pod ravnanjem svojeg osnivača Berislava Šipuša, izveo dva vrlo zanimljiva djela Nove glazbe: Avanture i Nove avanture mađarskog skladatelja Györgyja Ligetija. Djela su inspirirana teatrom apsurda, a troje pjevača, Ivana Srbljan, Lidija Horvat i Ivica Trubić, izvedbi su pristupili ozbiljno. Zamjerka upravi Splitskog ljeta je izostanak kvalitetnijih tekstova o skladateljima i djelima koja se izvode, naročito na koncertu ovakve glazbe. Kvalitetnih tekstova nedostajalo je i u ostalim knjižicama koje su se mogle kupiti na ulasku na koncert ili predstavu. Ipak, Cantus Ansambl ove je godine na Splitskom ljetu donio zapravo staru, a ne novu glazbu, koje u Splitu uz ostalu kronično nedostaje, budući da je od Ligetijevih obiju avantura prošlo skoro pedeset godina. Ne treba ni spominjati da je od Mahlerove Četvrte simfonije u G-duru prošlo čak 113.
Drugi koncert koji se bavio glazbeno-scenskom glazbom bio je koncert Valentine Fijačko i Orkestra Opere HNK Split, na kojem je kao gost nastupio Domagoj Dorotić. Izbor programa valjda je ciljao na publiku koja uglavnom ne sluša kompletna glazbeno-scenska djela, nego kupuje takozvane highlights albume pjevačkih zvijezda. Program koji su načinili Valentina Fijačko i dirigent Robert Homen sastojao se tako od “čarolija operno-operetnog svijeta”. Ono u što se program pretvorio, naročito u svojem drugom dijelu, jest sajam kiča i neukusa, na kojem se, od strane orkestra poprilično loše, izvode poznate arije iz opera i opereta.
Valentina Fijačko pokazala se standardno dobrom pjevačicom koju s radošću gledamo na opernim pozornicama u kompletnim ulogama, što joj bolje leži nego ovakvi koncerti. Orkestar Opere HNK Split na ovom je koncertu doduše nešto bolje zvučao nego u Baletu Verdi, no još uvijek nije bio kvalitativno na dovoljnoj razini da bi cijeli koncert odsvirao bez ijedne pogreške. Domagoj Dorotić na koncertu je ipak neugodno iznenadio, pomalo istražujući gornje granice vlastitoga glasa u ariji E lucevan le stelle iz Puccinijeve Tosce. Možda mu ta arija u programu i nije trebala. Kada se za hranu kaže da je neukusna, to ne znači da nije jestiva.
Ako bi se koncert usporedilo s hranom, onda je dirigent Robert Homen neukusni program učinio nejestivim, a to se pogotovo odnosi na uvertire Verdijevoj Moći sudbine i Straussovom Šišmišu. Naročito u potonjem djelu dirigent je previše “rastezao” tempo i time djelo koje je samo po sebi trivijalno učinio neslušljivim. Naravno da je svim izvođačima prostor odmogao – Meštrovićeve crikvine, odnosno Kaštilac vizualno jest atraktivna pozornica na otvorenom, no prostor je akustički izuzetno nezahvalan. Iako poanta Splitskog ljeta jest u otkrivanju novih prostora u gradu, to ne znači da su baš svi prostori i adekvatni za određene prilike, a najbolji pokazatelj toga je upravo Kaštilac, koji za koncerte nije adekvatan. Prava je sreća da vremenski uvjeti uglavnom koncerte na otvorenom dopuštaju, pa se rijetko postavlja pitanje kamo s koncertima u slučaju lošeg vremena. Takva se pitanja postavljaju, doduše, i tijekom koncertne sezone (ako takvo što uopće u Splitu i postoji). Sasvim je jasno da Splitu, kao drugom gradu po veličini u državi, nedostaje adekvatna koncertna dvorana, jer zgrada HNK nije namijenjena koncertima.
Reprizirana statičnost Posljednje veliko glazbeno-scensko djelo, koje je imalo i dvostruku funkciju – repriznog opernog naslova i onu obljetničarsku – bio je Nabucco Giuseppea Verdija. Reprizirana je prošlogodišnja režija Ive Guerre koja je nakon dviju godina izbivanja opernih predstava s Peristila trebala ponovno “osmisliti” taj prostor za operu. Prošlogodišnja uprava htjela je igrati na sigurno, pa je za povratak opere na Peristil izabrala splitskoj publici dobro znanu operu, a u programskoj knjižici piše se o brojnim izvedbama opere na Peristilu i njenim brojnim premijerama.
Hvaljenje brojnim izvedbama na Peristilu ne ide u prilog predstavi koja je ostvarena u režiji Ive Guerre pod dirigentskom palicom Nikše Bareze. Režija se u više navrata pokazala nelogičnom. Teško je objasniti što je Guerra htio postići svojim scenskim čitanjem. Primjerice, prvi zbor Gli arredi festivi jedan je od najmoćnijih i najdramatičnijih u cijeloj operi, a režijski je riješen vrlo statično i dosadno. Iako su neki muzikolozi pisali o Nabuccu kao operi koja ima tendenciju biti oratorij, to ne znači da režija sama po sebi mora biti statična. Možda najveći minus režije bile su videoprojekcije Willema Miličevića i Vice Rossinija, koje su u većini slučajeva izgledale kao jeftin trik i deskripcija događanja na sceni (knjige i luster ili visoki plamen u prvom činu), a ponajviše se tako doimali veliko sunce i galeb, koji u posljednjem činu polako prelaze s jednog kraja pozornice na drugi. Projekcije su ove godine imale još manje smisla nego prošle, budući da su lani očito bile namijenjene platnima koja su služila prekrivanju skela koje su preostale za dovršavanje restauracije prostora ispod protirona. Peristil je u međuvremenu u potpunosti dovršen, pa su i sporna platna skinuta, a videoprojekcije ostale su pomalo neprilagođene.
A neprilagođeni su, osim videoprojekcija, bili i solisti. Po njihovim biografijama sudeći vrlo uspješna sopranistica Lisa Houben i bariton Enrico Marrucci pokazali su se potpunim promašajem. Lisa Houben pjevala je Abigaille, a njen nastup zvučao je, ni manje ni više, nego smiješno – i to ne samo pjevački, nego i glumački, jer je dotična pjevačica izgledala kao mehanička lutka koja ima programirana tri pokreta koja ponavlja u određenim situacijama. Glumački i pjevački ništa bolji nije bio ni bariton Enrico Marrucci u ulozi Nabucca. Koliko god je Luciano Batinić u Ukletom Holandezu (namjerno i režijski intencionalno) izgledao kao buffo lik, toliko je Marrucci u Nabuccu u svojim solima izgledao poput takvog lika kojem tu nije mjesto. Ivica Čikeš je svoju ulogu odradio solidno, a iz njegova nastupa bilo je jasno da mu je uloga odavno već poznata. Terezija Kusanović u ulozi Fenene kvalitativno nije bila ništa bolja nego u Ukletom Holandezu. Vladimir Garić debitirao je u ulozi Ismaelea, no u višim registrima glas mu nije postojan kao u nižim, pa se u brojnim dijelovima njegovih nastupa itekako čuo prijelaz iz punoga glasa u falset.
Orkestar je pod ravnanjem Nikše Bareze zvučao najbolje kada se usporedi s prethodnim nastupima, no da i tu ima mjesta koja treba popraviti – to je sasvim jasno. Muški dio zbora zaostajao je za ženskim, naročito kada je potrebno pjevati barem malo pokretljivije dionice.
Povratak na staro Prije izvedbe Nabucca obavljen je službeni dio zatvaranja Splitskog ljeta i dodjela nagrade Judita. Tako je odbor koji su činili muzikologinja Tatjana Alajbeg, profesorica klavira Kosovka Čudina i profesor glazbe (ostaje još uvijek nerazjašnjeno što označava taj vrlo širok pojam) Mirko Jankov, koji je obnašao i dužnost predsjednika žirija za dodjelu Judite za glazbu. Odbor je odlučio nagradu dodijeliti Simfonijskom orkestru Hrvatske radiotelevizije i pijanistici Martini Filjak za izvedbu Klavirskog koncerta u g-molu, op. 33 Dore Pejačević i dviju simfonijskih pjesama Blagoja Berse, Sablasti i Sunčana polja. Nesumnjivo je da je koncert kvalitetno izveden i jasno je da svatko ima pravo suditi s vlastitog stajališta. No čini se da žiri (u svojem obrazloženju) kod Ukletog Holandeza nije shvatio pojam režijskog teatra, za koji je članica žirija u izjavi za jedan lokalni portal rekla kako je režija apostrofirala redatelja, a ne glazbu. Režijski teatar u svojoj osnovi redatelju daje na izbor režijske postupke i u većini slučajeva glazba ne pada u drugi plan zbog režije, a to se nije ni dogodilo u Brezovčevoj režiji. Stvar je osobnog stajališta, no čini se da poanta onoga što je redatelj htio (i uspio) izraziti nije shvaćena.
Ovogodišnje je Splitsko ljeto bilo poprilično bogatije realizirano od prošlogodišnjeg, što i nije tako veliki uspjeh, s obzirom na prošlogodišnje siromaštvo programa. Za otvaranje festivala s namjerom predstavljanja nečeg novog izabrana je u svakom pogledu vrlo neadekvatna opera, baletna permijera muzički je vrlo čudno sklopljena, druga operna permijera jedina je zapravo više ili manje uspjela, a opernu reprizu “krasili” su loši solisti. Začuđujuće je da se u Splitu u obljetničarski najvažnijoj godini za operu 19. stoljeća, kao premijerni naslov izvelo Wagnera, a ne Verdija. Unatoč takvom izboru, Splitsko ljeto se kao festival vratilo na staro s obzirom na količinu opernih i koncertnih naslova. Koncerti su se uglavnom sastojali od domaćih ansambala kao što su Zagrebački ansambl flauta, Zagrebački kvartet ili Splitski gudački kvartet. Tražiti kvalitetne i strane (pritom “strano” ne implicira automatski kvalitetu, kao ni nekvalitetu “domaćeg”) izvođače za nastup na Splitskom ljetu bilo bi previše, a za splitski je koncertni život itekako dobro da su i spomenuti ansambli gostovali, budući da i takvih koncerata Splitu nedostaje.
A o nedostatku simfonijskih koncerata u Splitu ne treba ni otvarati priču. Dovoljno je napomenuti da u Splitu djeluje tek jedan (operni) orkestar koji je do sada pokazao da uglavnom nije sposoban odsvirati zahtjevniji program, a kamoli suvremenim glazbenicima stilski izazovniji – recimo, barokni. Ipak, Splitsko ljeto je obogatilo splitski kulturni život barem u svojih mjesec dana trajanja, a sudeći po odazivu publike bilo je jasno da takvih sadržaja Splitu nedostaje. To samo može biti uputa vodstvu festivala, vodstvu HNK i svim glazbenicima u Splitu da se pokrenu i da glazbeni život Splita konačno izađe iz mrtvila u kojem se trenutno nalazi, ako je takav pothvat uopće i moguć.