Mladi MC čiji je stil donio paradigmatsku promjenu hip hopu
Za devetnaestogodišnjaka reći da je najbolji u povijesti nečega u najmanju ruku je kontraproduktivno. No, ako Earl Sweatshirt i nije najbolji MC svih vremena, jer je to ionako potpuno subjektivna kategorija, gotovo je nemoguće zanemariti da je dobar dio njegovog stila gotovo paradigmatska promjena u hip hopu. Earl dakako nije prvi reper kojem su draže apstraktne asocijacije negoli direktno izražavanje, no kod njega sve što kaže, kao i način na koji kaže dolazi prirodno i bez jasno vidljivog napora. Na jednom od vrhunaca albuma, “Hoarse”, mrtav hladan ispali Pro-abortion endorsing his own importance/Or leaving opponents floating with paper and dirty porcelain/Pinnacle of titillating crisp spit/Fist clinched emulating ‘68 Olympics, želeći valjda poručiti da mu je ipak drago da je živ i da voli to što radi. Tematski Earl nije puno drugačiji od većine današnjih MC-ja, no način izražavanja pun neočekivanih metafora, igara riječi i slobodnih asocijacija, automatski ga stavlja u onu rijetku kategoriju “tipa koji bi i telefonski imenik učinio zanimljivim“.
Kroz četrdeset i četiri minute snimke Earl plovi zadivljujućom sigurnošću, produciravši dobar dio albuma sam, držeći se minimalističke i apstraktne moderne varijacije boom bapa, koja je konstantno osvježena novim detaljima. Pokoje nespretno gostovanje poput ono SK La’ Flarea u uvodnoj “Pre” ne oduzima previše od ukupnog dojma, posebno kad je iskupljeno trenucima poput “Sunday”, koja zahvaljujući opuštenom gostovanju Franka Oceana zvuči poput prve lagano sjetne popodnevne balade. Doris, kao prvi pravi Earlov album, ako ne računamo sad već legendarni nastupni EP, nije bez mana, no njegove nesavršenosti još više naglašavaju golemi potencijal.