Okraćala sreća
Sreća nekad ispadne iz kratkih rukava.
Recimo kad u prevelikoj majici s printom smajlija toplo ljetnje pokisneš.
Smajliji su bespolni, baš kao i prevelike majice bez kopčanja i kroja,
ali ja svejedno volim muške. I majice.
Sama, dugo nisam koristila smajlije.
Nisam ih ni vedrila ni oblačila.
I pitala sam se - koja je uopće vrijednost takvih osmijeha?
Onda su me uvjerili da je to nekad razumno,
kao… nositi mali sklopivi kišobran u torbi.
Pa sam sklopila ženski kišobran, izvadila sofisticiranu glavu iz torbe
i uklopila se u trendove;
bolje beauty spavam, izgledam sve mlađe.
i dozvolila sam si tek jednu jedva tamniju nijansu podočnjaka -
to mi je dovoljno da se, kad zatreba, ipak mogu prozvati tužnom.
Priuštila sam si i rastrošan šoping zimske garderobe dugih rukava.
U duboke ladice spremam ljetnu
i zajedno s njom sve ono što se u ovaj svijet sklopivo ne uklapa.
Recimo ona mimika sreće
koja je zaslugama urezana oko okruglih kolobara.
Ali dok bez milosti prikrivam smijalice i na sebe navlačim rukave sve kraćih dana
pitam se koja je vrijednost majice sa smajlijem,
ako se pouzdano sjećam da sam u njoj posljedni put toplo ljetnje voljela.
Pištolj i ja
ispekla sam kekse za taj zimski dječji sajam...
svih 6 punjenja,
jer bilo je i ruskih,
ali šubara, a ne ruleta...
i onda smo ih... i ruske i proustovske
išli slagati u celofan.
i savijala sam ga prozirnog pod prstima
i lijepila onim ljepilom iz pištolja
vrućim...
i ta temperatura... to je mislim 1000 stupnjeva,
a ja sam nekako nespretno baratala tim pištoljem
... ovaj put,
i u jednom sam času uronila kažiprst u vruću lavu
i zalijepila kažiprst na celofan.
prošlo mi je ljepilo do kosti mislim.
ok, možda nije do kosti, ali...
...
...
bože kako sam plakala.
slomila sam se na koncu nad tim keksićima
s pištoljem u ruci.
Egzekutor
umro joj je monitor nekidan.
novi...
sam od sebe.
najednom više nije gorjela plava lampica
na njenom ganz novom monitoru
kojeg je dobila na poklon od brata jer je onaj stari
neobjašnjivo umro dva tjedna prije toga
i sada si je isfurala da njen komp. šalje neke iskre
koje ubijaju monitore
po jedan monitor svaka dva tjedna...
da je njen komp. ustvari egzekutor monitora
i zvala je brata 17 puta u toku dana;
prvi poziv u 6.30 ujutro, zadnji u pola jedan u noći
jer joj je naravno trebao taj monitor
jer kako da bez njega svoj život pretvori u neuhvatljivi
screen saver
i došao je… mlađi brat tehnički genij
i vratio utikač u utičnicu
rekla je oduševljeno: ti sad nećeš vjerovati, ali bila sam nadomak rješenja.
a on ju je pogledao kao i uvijek kad procjenjuje njenu planetu
na koju ga se dovlači u rana nedjeljna jutra zbog raznih teorija
... zavjere kućanskih aparata
rekao je: egzekutor monitora, kažeš...
a ona se nasmijala i rekla:
no dobro, bar sam izvukla ovaj tvoj pogled koji ubija.
…
navečer je i opet povrijedila čitavog jednog novog čovjeka.
mislim da je ona u stvari egzekutor ljudi koji je zavole
mislim da šalje neke iskre koje...
ne znam joj pomoći.
Kraj svijeta
poslije
nakon što smo zamotali rafiju oko krep papira
pojeli večeru
stavili kore od naranči da se suše na radijatorima
pa ogulili i moju koru tvojim prstima...
tada ću ti reći kako sam jedne prosinačke noći
u kojoj sam ja imala ožiljke na svojim prstima
čeznula za tobom više nego ikad u životu
zato... jer sam u jednom trenu nakon svekolikog vremena
jednoga svijeta
slabašno osjetila da ćeš ipak doći
i ispričat ću ti kako sam te prosinačke noći
ponovno poželjela sreću
i sigurnost
i ljubavnika koji je hrabar
i kako sam onda bolnim i oprljenim prstima
krenula spajati nepotpune stihove
da vidim mogu li ti napisati pismo
baš kao kad sam kao djevojčica
spajala lišće nepotpunih djetelina zajedno
da vidim mogu li napraviti jednu koja ima četiri
a ti ćeš onda spojiti moja četiri potpuna prsta u svom dlanu
i nasmiješiti se onom petom
krivom
pa reći - da i ja se sjećam te noći
mislio sam da nikad nećeš doći
bila je umetnuta među dane
u kojima su svi čekali kraj svijeta
i bili su u pravu
Strange kind of woman
večeras ti si ta rokerska pjesma o neobičnoj ženi
koju si mi poslao kao fintu
i zbog koje si spokojan da se neću varati da me znaš,
i još nekoliko mojih pjesama
koje sam vještom manipulacijom
u redovima uvjerila da si mene čekao
ali pitam se...
kada me pogledaš što uistinu vidiš?
divlju imaginaciju
kožu latice
tigra
ratnika
ljubavnicu
...
ili samo ženu
koja nosi plastični sat svog sina na jako uskoj ruci
ima nestabilno koljeno
i srce koje više ne smije biti slomljeno.
Kako sam promašila cijeli fudbal
... na ruskom
Vikend pun nesporazuma logikom stvari oksimoronski pada u sredinu tjedna,
a ja sam možda tom pitanju svog sina - za koga ću sutra navijati,
trebala posvetiti više vremena
prije nego sam odgovorila - “Borussiju, ofkors.”
jer bio je to moj (potpuno oksimoronski... ofkors) - “jedini izbor”,
zato jer, objasnila sam mu - volim Rusiju.
Već u sljedećem trenu doznala sam da sam i opet pucala odjevena na vlastiti gol,
pokušavajući kao i uvijek - potpuno neinformirana o svijetu u kojem živim
i rukovođena samo vlastitom kardiogeografijom,
ugraditi situaciju na svom terenu u stihove ćirilićnih pjesnika.
(i ne znam po koji put točno od svjetskog prvenstva tamo neke sedamdeset i neke)
I poslije je Borussija iz Dortmunda čak pobijedila... koliko znam,
iako mi je brat u nekom času dojavio da je još uvijek “nula nula za Ruse”,
ali trenutno mislim:
trebala sam možda ne pokušavati na silu zaboraviti taj njemački…
trebala sam možda Goethea čitati u originalu…
(ono kao: “istinska čežnja smije ići samo nedostižnome...” )
a ne iz druge ruke,
iako je i igra prvom rukom strogo kažnjiva
... osim kad loptu vraćamo u teren.
Ponekad loptu izbacim tako daleko da se izgubi svaki smisao igre,
a u stvari je jedino što želim; naći se - pod rukom.
Enologija
Rekao je.
- Svidjet će ti se ovo mjesto. Ovdje sam nedavno bio na jednoj degustaciji vina.
Ona je poslije uprla prstom u staru kartu na zidu i rekla:
- Taj otok… njega jako volim. Evo ovdje ima jedna vinarija u kojoj sam davno bila.
Onda su neko vrijeme šutjeli i pili vino.
Tišina između njih imala je arome vanilije i sušenog voća.
Aroma muške riječi koja ju je razbila bila je dovoljna
da sazri jedna ženskost davno sravnjena u povijesnoj mapi na zidu,
i još milijun hektara redova vinograda koji su
nategnuti između trotočki ink-jet otisaka na papiru
tražili potporanj i sunce.
- Idemo.
(Poslije ju je somelijerski kušao… do njenog pijanstva.)
Zrak
Rekla je:
- Mogu biti ili samo svoja ili posve nečija.
Rekao je:
- Znao sam po Sljemenu viđati stabla koja su u svom životu bila sputavana nekim vragom,
nekom žicom ili pokrajnjom stijenom čak,
pa su dugo i bolno prevladavala zapreke prerastajući ih.
Tebe se ne može izvaditi iz kaveza.
S koje god strane da si, ti možeš biti ili samo svoja ili posve svoja.
...
I opet jedno njeno ne, koje je da sebi.
A onda mislim... nije samo tako.
Nego...
Recimo kao kad u havariranom avionu stavljaš masku za kisik prvo na svoje lice,
pa tek onda pomažeš drugome,
jer znaš;
Samo tako ćete oboje preživjeti.